Pandemija koja ne jenjava u svakom je društvu stvorila neke junake ili heroje. Posljednjih tjedana ponovno svjedočimo kako u Hrvatskoj, ali i u velikom dijelu Europe rapidno raste broj novozaraženih osoba. Prilika je to da zavirimo u naše susjedstvo i upoznamo se s jednim skromnim herojem pandemijskoga vremena. On se zove Denis Jankulovski i medicinski je tehničar iz Centra za javno zdravstvo u Skoplju, a zovu ga Kosmonautko. Otkud takav nadimak doznat ćete malo kasnije.

Najveći dio pandemije Jankulovski je proveo na terenu uzimajući brisove građana, i to tako da ih je posjećivao u njihovim domovima. Na samom početku „covid ere“ svakodnevno je svoja iskustva i saznanja dijelio na svom privatnom Facebook profilu, nerijetko razveseljavajući ljude objavama i pjesmom u tim depresivnim mjesecima. 

Reakcija građana nije izostala. Njegova pozitivna energija, nasmijanost, strpljivost i bezgranična ljubav Makedoncima je puno značila i ulijevala im nadu u neko bolje sutra. To se možda najviše moglo vidjeti proteklog ljeta kada je Makedonija započela masovno cijepljenje svojih građana. Naime, u sportskoj dvorani Boris Trajkovski u Skoplju, gdje se provodila masovna imunizacija stanovništva, Jankulovski je bio najpopularniji zdravstveni djelatnik i svi su tražili kabinu broj 9. U njoj je, dobro se znalo, cijepio glavom i bradom Kosmonautko. E da, taj je nadimak dobio jer je na početku pandemije obilazeći domove zaraženih nosio veliko bijelo zaštitno odijelo koje je djecu, što su ga zapanjeno piljila u njega, podsjećalo na ono kakvo nose astronauti, odnosno kosmonauti. S Jankulovskim, odnosno Kosmonautkom nedavno smo poveli nešto duži razgovor.

Denis Jankulovski - Kosmonautko (FOTO: Privatna arhiva)

Pandemija je bitno utjecala na živote svih nas. Kako se odrazila na tebe kao medicinskog tehničara kojem je zdravlje ljudi posao, i kako se još uvijek odražava? 

- Kao i na svakog čovjeka, tako je pandemija utjecala i na mene, a utječe još uvijek. Gotovo godinu i pol dana se nisam previše susretao s prijateljima i rođacima, nisam normalno vidio ni svoju porodicu. Ali još od prvog dana, otkako sam obukao skafander bilo mi je jasno da ću raditi ono što radim, koliko dugo, nisam znao, ali znao sam da ću biti odsutan od kuće i to se pokazalo točnim. Već skoro dvije godine od kada mi je život dobio novi tok, uostalom kao i kod svakog drugog, dani su ispunjeni poslom i imam premalo vremena za bližnje, a o druženjima i nekim susretima da i ne govorim. Ono što je napravilo razliku između mene i građana koji su sjedili kod kuće u karanteni, za vrijeme policijskih sati i izolacija, je to što zbog tipa posla i obaveza ja to uopće nisam osjetio. Na mene se posebno odražavaju izgubljeni životi ljudi, znanih i neznanih, ljudi čiji su životi na silu prekinuti. Imamo veliku smrtnost u Makedoniji, svakodnevno slušamo brojke preminulih i mogu se samo nadati da će to što prije nestati. Nedostaju mi susreti s mojim najboljim prijateljima, a to su djeca s kojima smo organizirali prekrasne inkluzivne zabave i radionice. Jako mi nedostaju njihovi zagrljaji, njihovo glasno „Deeeniiiseee“. Baš mi jako nedostaju. Ali sve će se to ponovo vratiti … druženja, smijeh, izleti. Ono što je najbitnije je da nas tada još uvijek bude. 

Većina tvojih radnih obaveza uključuju terenski rad. Uzimao si brisove potencijalno zaraženim građanima i onima kojima je bolest već bila potvrđena. S čime si se sve suočavao? 

- Na terenu sam se suočavao s doslovce najrazličitijim situacijama. Najprisutniji je svakako bio strah u iščekivanju rezultata uzetog brisa. Mnogo puta sam nailazio na situacije kada je psihički pritisak od same pandemije, od prinudnih izolacija, karantena ili samoće bio vrlo prisutan. U tim situacijama sam procjenjivao da nije dovoljno da samo uzmem bris i odem, nego da treba da ostanem, da malo budem nečije društvo. S nekima sam imao dugačke i učestale razgovore o različitim temama što mi uopće nije predstavljalo problem, bez obzira što sam kući išao poslije osam, deset ili dvanaest radnih sati. Bilo je puno loših trenutaka, ali bilo je i dobrih. Ja sam se trudio da oni loši ne utječu toliko na mene, iako, jasno, svi smo mi ljudi s emocijama. Želio sam ih potisnuti ili izbaciti da negdje budu duboko pokopani. Najgore su one koje su povezane s ljudskim gubitkom. Ulazio sam u domove gdje su ljudi u pet-šest dana izgubili po četvoro bliskih članova obitelji. Atmosfera je bila mučna, jer nemaš ili ne znaš što da kažeš kao utjehu, posebice tamo gdje sam osobno poznavao ljude. A najljepši su mi bili trenuci kada me ljudi dočekuju s riječima: „ozdravio sam, super sam sad, hvala ti na svemu”. Kao i sve te situacije povezane s djecom koja su nestrpljivo čekala da Kosmonautko dođe, da im uzme bris i da im pokloni crtež, igračku, čokoladu ili kekse. 

Kosmonautkovi najdraži prijatelji - djeca (FOTO: Privatna arhiva)

Sigurno si radeći taj posao nailazio i na pozitivne i na negativne reakcije ljudi. Jesu li djeca bila otvorenija prema tebi od odraslih?

- Negativne reakcije su se često odnosile na to da je sve ovo laž, da nema koronavirusa, da smo kolege i ja dio neke svjetske zavjere, čak i da time što uzimamo briseve radimo neku magiju. Bilo je i dana kada smo bili vrijeđani najpogrdnijim riječima, ali smo uvijek ostajali prisebni, nismo davali prevelik značaj tome jer nam je bila potrebna maksimalna koncentracija za pravilno obavljanje radnih zadaća. S većinom odraslih smo imali odličnu suradnju i komunikaciju, posebno zbog toga što se događalo da kod nekoga odemo i po pet-šest puta do konačnog negativnog nalaza. Znali su i shvaćali zbog čega smo došli, ali su i dobro razumjeli kakvi su i koliko su naši dani naporni. A djeca, pa oni su najdivniji na cijelom svijetu. Uvijek kada sam odlazio uzimati bris tamo gdje je bilo djece, prolazio bih najbolje - s osmijehom, poklonima i pjesmom. 

Osim otpora prema testiranju i brisevima, koliki je bio otpor prema cjepivu kod građana koje si sretao? 

- Činjenica je da je otpor prema cjepivu bio ogroman, ali možda zbog toga što je pokret antivaksera na globalnom nivou uzeo preveliki zamah. Smatram da se antivakserima ostavio prevelik prostor da manipuliraju narodom. Ipak, s današnje točke gledišta, kada svaki dan sudjelujem u procesu cijepljenja, mogu reći da je ogroman broj ljudi prevazišao sve one nejasnoće ili strahove. Uvidjeli su da cjepivo ipak pomaže. 

Tijekom prvog vala pandemije često si snimao kratke video snimke na kojima pjevaš i šališ se. Misliš li da su te snimke i tvoji statusi u kojima si dijelio svoje dojmove, iskustva i savjete, na neki način utjecali da se promjeni percepcija makedonskih građana prema cjepivu? 

- Možda najbolji odgovor na ovo pitanje je nekoliko izjava koje sam dobio dok sam uzimao briseve, ali neke dobivam i danas kada sam aktivno uključen u cijepljenje: „Svako jutro počinjem s tvojim pjevanjem, puno mi pomaže i olakšava mučne dane.“; „Oklijevao sam s cijepljenjem, ali sam zbog vas odlučio doći i cijepiti se. Vi imate ogroman utjecaj ne samo na mene već i na mnoge druge ljude.”; „Slušam vas ujutro, gledam vas na televiziji, vjerujem vam i zbog toga sam pozvao sve moje da se cijepe.“; „Tvoja pozitiva je ono što održava sve nas“, pa čak mi je jedan rekao i kako ulogu Kosmonautka u pandemiji uspoređuje s ulogom Roberta Benignija u filmu „Život je lijep“.

Kosmonautko u akciji (FOTO: Privatna arhiva)

Kad si uopće dobio taj nadimak Kosmonautko i kako je došlo do onog tvog specifičnog pozdrava po kojem te mnogi znaju, nešto kao Usain Bolt? 

- Dogodilo se kod jednog uzimanja brisa. Stižem, zvonim na vrata, otac otvara i dijete koje je sjedilo u krilu svoje majke odjednom je uzviknulo: „mama, evo kosmonauta, došao je da nam uzme briseve“. Ono što me je u tom trenutku posebno impresioniralo je ustvari činjenica da su ti roditelji odlično pripremili dijete za sam čin uzimanja brisa koji je, da se ne lažemo, daleko od ugodnog, a malom djetetu su to predstavili kao interesantan događaj s astronautom koji je došao s neke druge planete. Zahvaljujući tom djetetu ostao je nadimak Kosmonautko. A za Bolta … Jednom prije polaska na teren kolege su mi rekle: „Bolt staje, a ti ne“. Sve ostalo je povijest. 

A jesi li dobio neku podršku od institucije u kojoj radiš, Centra za javno zdravstvo ili možda od Ministarstva zdravlja s obzirom da su tvoje video snimke, statusi i općenito iskustva koja si javno dijelio bili vrlo popularni i na mnogo načina edukativni? Jesu li ih institucije prepoznale? 

- Najznačajniju podršku imam od obitelji, rodbine i prijatelja, od ljudi koje srećem na ulici, znanih i neznanih koji su svakodnevno dolazili na punkt za cijepljenje u dvorani Boris Trajkovski i usput me bodrili da izdržim i dalje, čestitali mi na pozitivnom stavu. Svakako da i od institucije u kojoj radim imam podršku, posebno od pojedinaca koji su zaposleni tamo. Za mene je najvažnije što poruke koje šaljem putem videa, statusa, gostovanja na televizijskim programima ili u nekim tiskanim medijima stižu do onih kojima su namijenjeni. To mi predstavlja ogromnu čast i zadovoljstvo. Inače, i u Europskoj uniji je prepoznato ono što sam radio proteklih godinu i pol, te su mi dodijelili nagradu „Europljanin godine“. 

Terenski rad si s dolaskom cjepiva zamijenio kabinom broj devet u dvorani Boris Trajkovski u Skoplju, u okviru masovne imunizacije. Kod tebe se čekao red za cjepivo. Dolaze ljudi koji te i ne poznaju osobno kako bi ih baš ti cijepio, ponajviše zbog tvoje zarazne pozitivne energije. Što misliš da bi od tvog pristupa prema ljudima država mogla primijeniti u zaštiti građana? Zanima me i s kakvim si se sistemskim problemima susreo u periodu masovne imunizacije?

- Da, bilo je zanimljivih trenutaka (smijeh op.a.). Na primjer kada su sa suprotne strane dvorane dotrčale dvije starije gospođe vičući „mi želimo samo kod tebe, obožavamo te“. Trebamo poštovati sve građane, slušati njihove muke, probleme, potrebe, ali da ih uistinu da čujemo, bez obzira jesmo li ili nismo u mogućnosti da im pomognemo. To sam shvatio u ovom pandemijskom periodu, jer mnogima od nas nedostaje netko da nas sluša. Puno ljudi mi se obratilo za neku pomoć, ono što mogu i koliko mogu, pomažem, ali ne uspijevam sve. Najvažnije je reći iskreno, bez davanja lažnih nada, pa kada iskreno kažem da nešto ne mogu, ljudi razumiju. E, to je jedna od najvažnijih stvari koje država treba napraviti. Da sluša i sluša, a da to ne bude samo tek toliko da se može reći da je slušala. Puno više pažnje mora se posvetiti vraćanju onim ljudskim vrijednostima koje su se nekako izgubile ili su duboko zakopana, a to su poštovanje i prihvaćanje ljudi onakve kakvi jesu. Treba se mnogo raditi na humanosti, na sve češćem skretanju pogleda u stranu i bježanjem od realnosti. I najviše, ali stvarno najviše, da se umnožava, dijeli i širi ljubav. Što se tiče nekih nedostataka za koje si me pitala, činjenica je da je bilo puno nedostataka, na primjer dok sam bio na terenu na uzimanju briseva, s kolegama iz Centra za javno zdravstvo sam uvidio da imamo ogroman nedostatak kadra koji bi nam bio od ogromne pomoći za masovniju terensku posjetu domova za testiranje. Ma koliko smo htjeli, nismo mogli stići svuda gdje je bilo potrebe. Obiteljski liječnici bili su ograničeni u mogućnostima kreiranja uputnica za testiranje ili u upućivanju svojih pacijente na bris. A sada, o cijepljenju, mislim da je država trebalo puno energičnije pristupiti nabavci cjepiva, iako i meni i svima drugima je jasno da ipak nismo toliko moćni kao veliki koji su prigrabili ogromne količine za sebe. Trebalo je i cijepljenje biti više sistemski organizirano, ali male količine cjepiva na početku su vjerojatno doprinijele tome.

Kosmonautko u dvorani Boris Trajkovski (FOTO: Privatni album)

Prije pandemije, dosta si vremena posvećivao djeci s autizmom, odnosno s netipičnim razvojem. Kako su se ta djeca i njihove obitelji izborile s ludilom koje nam je nametnula pandemija? 

- Rad s osobama s netipičnim razvojem mi je odavno bilja želja i ona se negdje 2018. godine ostvarila putem udruge Autizam AAMK. Prelijepa i hrabra djeca, prelijepi roditelji heroji. Kako svima, tako se i na njima odrazilo ovo ludilo, možda i osjetnije nego kod drugih obitelji. Djeca koja vole djecu, druženja, igre, koja vole da šetaju u društvu, da budu s vršnjacima, odjednom su ostali sami, izolirani. Još uvijek se ne sreću s prijateljima iz škole, iz parkova. U razgovoru s nekim obiteljima, vidim da oni ustvari znaju da će imati puno posla što se tiče vraćanja života u normalu. Ali također znaju da smo svi tu da pomognemo jedni drugima, da zajedno prevaziđemo sve ovo što nas je snašlo i da se ponovo igramo, pjevamo i rastemo zajedno u najiskrenijem, najšarenijem i najveselijem svijetu prepunom zagrljaja i ljubavi, kao što to kaže Erato: „Guš i Bac“ (u prijevodu s makedonskog „Zagrljaj i poljubac“, knjiga je makedonskog i svjetskog ilustratora Zorana Kardule koju je napravio od 47 riječi što ih izgovara njegova kćerka Erato koja ima autistični poremećaj).

Što bi preporučio makedonskim građanima, a što državi kao iskustvo koje bi se moglo primijeniti za poboljšanje ukupnog zdravstvenog sustava i zdravlja građana? 

- Poruka za građane je da prihvate lekciju koju nam je dala ova pandemija - da smo svi ranjivi i da moramo pronaći način kako bismo se zaštitili od neke druge slične situacije. Da prihvate stvari koje su očigledne, vidljive i koje su, poput ovog virusa, oduzele veliki broj naših sugrađana. Da vjeruju znanosti, a ne lažnim vijestima. Ali i da se poštuju međusobno zbog toga što samo tako ova ili neka slična borba može biti kratkotrajnija i uspješnija. Država kao i svatko od nas uči na svojim greškama. Za bilo koju sličnu situaciju potrebna je veća informiranost građana, mora im se dati dovoljno činjenica i dokazanih podataka. I još jedna stvar za koju mislim da je od velikog značaja za sve nas. Ne smije se ostavljati prostor svim profiterima koji su se na leđima građana obogatili s nerealnim cijenama za analize, za bolničke terapije, za bilo što od onoga što je imalo značaj za spašavanje života. U ovakvim situacijama svi trebaju biti „pod kapom“ države, raditi u interesu zdravlja, u interesu javnog dobra, a ne u interesu osobnog profita. Nadam se da ovakvo nešto neće ponoviti, ali i da smo ipak nešto naučili od ove dugotrajne pandemije, a ukoliko se već opet pojavi, da ćemo biti spremni. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna arhiva