Žao mi je što ne mogu barem malo povećati ovu fotografiju koju vidite lijevo od ovoga teksta. Na toj fotografiji se vidi palestinski dječak koji s kamenom u ruci juri prema izraelskom tenku. Netko je govorio o nekakvom pomirenju?

Palestina je dijelom okupirana zemlja i to se ne može zaboraviti, kao što se ne zaboravlja niti holokaust. Žalosno je što se jedan napaćeni narod prometnuo u tlačitelja i zaboravio na sve postulate Boga, kojeg tako gorljivo i vjerno štuje. Zid plača još uvijek je simbol židovskog stradanja. Unatoč tisućama mrtvih Palestinaca, obespravljenih do te mjere da u svakom trenu mogu očekivati da će u njihov grad upasti izraelski tenkovi i srušiti nekoliko kuća.
Naravno, bombaši samoubojice također su proizvod jedne (blago rečeno) agresivne politike, što ih ni u kojem slučaju ne može opravdati pred očima civiliziranog Lupeža naviknutog na zadah europske ili barem balkanske močvare. Lupežu je jasno da već nekoliko generacija Palestinaca odrasta uz nezamislivu mržnju prema gramzivom susjedu. Ali tu mržnju je rodila druga mržnja - izraelska. Istina je i to da je Arapima postala već poštapalica ideja o bacanju Izraelaca u more, ali u ovakvom odnosu snaga tlačitelj je samo jedan. Dok se ne vidi kraj mržnji i proljevanju krvi i suza u Izraelu i Palestini, i jedni i drugi gorljivo tvrde da je Bog na njihovoj strani. Ako je zauzeo stranu u ovom bezumnom vremenu, u onom bezumnom dijelu svijeta, bolje da ga nema.