Što mene stvarno zanima u svezi arapsko-izraelskog sukoba, jest da li Izraelci misle da kad jednog dana zarobe Yassera Arafata i učine s njim što god, da će se stanje tada smiriti. Očekuju li pak Arapi da će Izraelci mirno gledati kako se isti samoubilački zaljeću na njih. Njihov premijer Ariel Sharon nije baš čovjek poznat po zagovaranju mira. Kakve stavove imaju ta dva najveća ljudska faktora tamo i o kakvim je tu ljudima riječ.

Sharon je premijer koji vjeruje samo u čist fajt. Sudjelovao je u svim izraelskim ratovima i za njega rat nije nikad ni prestao. On pokazuje samo ono što je u svom životu i viđao, a to je stalno nasilje, uz manje ili veće eskalacije sukoba. Njegova politička povijesti pamti i dane kada je bio ministar obrane 1982. godine, kada je potjerao Arafata u Tunis i izazavao eskalaciju sukoba sudjelovajući u pokolju dva palestinska izbjeglička kampa. Tada su ga sramno otjerali, a Sharon dolazi drugi put da kaže da je u pravu. Za njega postoji samo pobjeda.
Arafat se pak kao otac palestinske države našao u problemima oko ideje same države. Ako sada odustane u poznim godinama pod izraelskim pritiscima ode njegov san o državi. Sharon ga neće pustiti na miru dok ovaj ne pristane na više nego nepovoljne ugovore o naseljavanju novih Izraelaca na zapadnu obalu. Samo za podsjetnik ugovor isto obvezuje i arapske izbjeglice da zaborave na UN-ov ugovor iz 1948. godine po kojem se mogu vratiti svojim kućama. No njegova do sada više puta isprobana politika da silom odgovara na silu ovaj put je prešla u krvave samoubilačke napade kojih svakim danom ima sve više i više. Njegovu jakost i odlučnost od prije dvadeset godina preuzimaju mlađe, jače i još ekstremnije palestinske frakcije koje predvodi Hezbollah.
Gdje je kraj sukobima u ovom trenutku više je nego nemoguće odgovoriti. Nekada moćna američka diplomacija pod vodstvom Billa Clintona, jednostavno je posustala pod palicom Busha, kojem se mnogi podsmijavaju, ali mnogi ga se i pribojavaju. Bush još dolijeva ulje na vatru pozivajući u rat protiv Iraka što samo ujedinjuje Muslimane.
Znamo da se Palestinci neće predati, ali i da Izraelci neće prestati. Nije više pitanje tko je u pravu, a tko ne, nego tko će na kraju slaviti, a tko plakati.