Uz najbolju volju nisam mogao proniknuti u motivaciju, a kamoli u utemeljenost epiteta 'povijesne', koji se ušivao na revijalnu splitsku utakmicu. Em nam to nije prva utakmica s Brazilom, em je sve bilo daleko od ikakvog naboja, a kamoli povijesnog i čudesnog. Ne računamo ovdje medijsko-političku orkestraciju kroz metadonske javne najave, paprene cijene ulaznica, vatromet, karusele s ljepoticama, Sanadera i Schüssela

Bio Brazil, pa što? Odigrali smo 1:1 sa svjetskim prvacima. Možemo se nositi s najboljom ekipom na svijetu. Pa to smo mogli znati i prije nego je lopta krenula sa centra. Samo ove godine Brazil je izgubio dvije utakmice, obje službene (Ekvador i Meksiko) i odigrao njih par neriješeno, među ostalim i sa Japanom. To da su izgubili uvjerljivo od Argentine, da ne spominjemo, jer snaga naše reprezentacije recimo da se ne može mjeriti sa argentinskom, ali bogami može sa ekvadorskom, japanskom i meksičkom.

Pa sad ako smo se sebe toliko unizili pa nam je vijest da naše vedete nisu pale na dupe kad su ugledale Cafua, Roberta Carlosa i Kaku (možda i zato što s nekima od njih igraju u istom klubu), ili pokušale uštinuti za salo Adriana ili Didu kako bi se uvjerile da su ovi stvarni, a ne vanzemaljske pojave, ako držimo da smo nogometna nedođija pa moramo svršavati od sreće da je Brazil nakon Hong Konga i Gvineje Bisao navratio i u ovaj dio svijeta - onda smo brate zaslužiti da nas svi tretiraju male i jadne, prodžarane svakojakim kompleksima. Doista, čemu takva fascinacija, javna poplava jednom utakmicom koja na službenom portalu brazilskog nogometnog saveza zauzima počasno treće mjesto po važnosti vijesti?

Postali smo, očito, društvo spektakla, čijem su ždrijelu najbolji komadi mesa lupinzi po obali raznih Tori Birch i Armanda Assantea i revijalne utakmice s veteranskim ritmom (sambe) i zvijezdama u mlohavom stanju.  Nikoga godinama nije zanimalo što u KK Zagrebu igra najtalentiraniji mladac u Europi, ali ako rečeni Marko Tomas sutra s odmora u madridskom Realu dođe u Zrče, o tome ima da se drvi danima. Jučer veteranski teniski turnir u Novom Vinodolskom, danas Brazil uz popularne cijene, sutra meč CroCopa i Mikea Tysona u Čavoglavama? Kada hrvatski nogometni izbornik na poluvremenu, umjesto da daje savjete igračima, izvlači lutriju, jer tako veli ugovor kojim je perfektuiran svaki detalj (uključujući možda i konačni rezultat utakmice) "spektakla", onda je jasno da se tu nogomet uzima kao najobičniji povod za marketinški obrtaj love. Na njegovom mjestu mogao je biti David Copperfield ili Marko Perković Thompson.

Švicarski organizatori su pokupili lovu, naši bogatiji pripadnici srednje klase su vidjeli "zvijezde", Hrvatski nogometni savez je ispao moćan, nacionalni ponos je podignut (uz pomoć vrlo zadovoljenog premijera), ostvarena je promidžba turizma (ah, kakva zabluda), suparnicima naše reprezentacije "trest" će se gaće (malo morgen), Niko Kranjčar će se prodati u Getafe, kupljen je novi semafor na koji je vlasnik oročio koncesiju za reklamiranje na 45 godina – znači, svi su na gubitku. Osim Dade Prše, koji bi nedolazak na ovaj dernek mogao platiti uskraćivanjem izborničkog poziva. Ako se to dogodi, vatromet koji je izbačen sa poljudske ljepotice mogao bi biti početak kraja ove reprezentacije. Od ishoda utakmice puno je važnije hoće li se delegacija Saveza koja se uputila u Glasgow kod najboljeg našeg igrača vratiti neobavljena posla. Ako mene pitate Brazil ili Pršo, sto puta Pršo.