Tekst je objavljen u zbirci kratkih priča "Poglavnikova bakterija" iz 2007. godine

Postoje djeca koja se boje škole, ništa nova pod kapom nebeskom, ali nitko se škole nije bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca.

Učeni ljudi što se razumiju u dječje strahove mogli bi o Mensurovim noćnim morama ispisati čitave knjige, a stvar je zapravo bila u tome da je škola za mališana bila zgrada u kojoj crna čudovišta jedu ljude i malu djecu. Čuo je on od starijih, slušao u dugim ljetnim večerima kako muškarci iz sela pripovijedaju mračne priče o staroj školi, i uvijek je na putu do kuće usta suhih od straha široko zaobilazio tu sablasnu ruševinu. U ratu su Hrvati pri povlačenju zapalili pola sela, ali danas, desetak godina kasnije, samo je zgrada škole ostala onakva kakvu je Mensurov amidža Irfan zatekao kad je na čelu Druge Nesunačke ušao u napušteno rodno selo.

Mensurov otac, hodža Omar efendi Ćeman, donacijama imućnijih Crvogojana sagradio je stotinu koraka dalje novu, bijelu džamiju, i kraj nje lijepu kuću, u kojoj se mališan budio gledajući školu praznih prozora, kuću duhova obraslu u korov i šikaru. Za malog Mensura škola je bila najstrašnija od svih riječi, a dan kad mu je otac rekao da je sad veliki dječak i da će u ponedjeljak krenuti u školu, najstrašniji od svih dana.

Hodža je, istina, svome sinu stotinu puta objasnio da tu ne žive čudovišta koja jedu ljude i malu djecu, da je zgrada izgorjela u ratu i da, na kraju krajeva, neće ići u tu školu, ruševnu i napuštenu, već u novu, lijepu školu, u šest kilometara udaljeni Nesunac.

Uzalud, jer toga jutra, prvog dana škole, kad ga je amidža Irfan svojim velikim džipom odveo u grad, mali Mensur je mislio da će umrijeti od straha. Čuo je on i od drugih dječaka razne priče, bilo je još djece koja su se bojala škole, ali nije zabilježeno da se itko škole bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca.

* * *

Bio je posljednji petak u godini kad je amidža Irfan odvezao Mensura na rođendan kod njegova najboljeg školskog druga Damira. Tri dana molio je dječak oca dok mu najzad nije dopustio da tamo i prespava. Hodži nije bilo drago što će mu sin spavati kod Damira, ali nije mu rekao zašto. Za Mensura, bio je to trenutak odrastanja: prvi put u životu neće spavati u svojoj kući, i neće ga otac buditi za sabah namaz. Bio je uzbuđen kao da ide na put oko svijeta, a ne u Nesunac.

Pa ipak, nije zbog toga zapamtio taj dan. Zapamtio ga je zbog velikog, neobičnog stabla, srebrne jelke okićene najneobičnijim ukrasima, šarenim lopticama i svjetlucavim žaruljicama, što je niknula usred stana Damirovih roditelja. Mensur je opčinjen gledao u taj čudesni prizor. 

Toga je dana prvi put čuo za malog Isusa, čiji rođendan pada dan poslije Damirovog rođendana, i za najčudniji od svih običaja, da na taj dan djeca pod okićenom jelkom nalaze darove. U dnevnoj sobi okupili su se neki odrasli ljudi, a Damirov otac vikao je da će njegovoj djeci i darove i dalje nositi Titov Djeda Mraz, i to na Novu Godinu, kako je oduvijek bilo u njihovoj kući.

Mensur nije baš najbolje shvatio što Damiru dođe mali Isus, a što Tito, čiji je Tito drug i po kome im je taj Mraz zapravo djed. Tek, te je večeri prvi put vidio Isusovog, Titovog i Damirovog djeda Mraza. Bilo je već kasno, odavno se pojela velika pizza i torta u obliku nogometne lopte, kad je Mensur, gledajući s drugovima televiziju, na ekranu iznenada ugledao istu onakvu šarenu jelku: neki je dječak stajao kraj nje i otvorio prozor kroz koji se ukazala nestvarna slika - snježnim se krajolikom primicao veliki crveni kamion ukrašen žutim žaruljicama, za njim još jedan, pa još jedan, i uskoro je prema dječakovoj kući pristizala cijela dugačka kolona tajnovitih, velikih crvenih kamiona.

Mensur je zaglavljenih vjeđa i bez daha gledao u televizor. Konvoj se zaustavio točno pred dječakovom kućom, a iz prvog kamiona izašao je dragi, debeljuškasti starac bijele brade i bijele kose, u crvenom kaputu, pod crvenom kapom, pruživši dječaku veliki, šareni paket i bočicu Coca-Cole.

* * * 

- Babo, imam li ja još kojega djeda osim Fuada? - bilo je prvo što je mali Mensur sutradan pitao oca.

- Imo si djeda Šerifa - odgovorio je otac - onoga koji je poginuo u ratu.

- Znam za njega, nego imam li još kojega djeda sad? 

- Ne, zašto pitaš? Odakle ti sad to?

- A imam li ja, babo, djeda Mraza?

Efendi Omar shvatio je tada zašto mu sina iznenada zanima bliža rodbina. Mensur je ispričao gdje je vidio Djeda Mraza, nakon čega je otac započeo dugačku priču o tome kako Djed Mraz ne postoji, kako je to izmišljotina velikih svjetskih trgovaca i prevaranata, nevjernika i zlih ljudi, poput onih što su zapalili njihovo selo.

- Hoćeš da kažeš da je Djed Mraz - gledao ga je Mensur zaprepašteno - da je Djed Mraz zapalio sele? I ükolu?

- Nije Djed Mraz - strpljivo je objašnjavao hodža svome sinu. - Djed Mraz ne postoji. Djed Mraz je izmišljen da djecu udalji od Boga i vjere, a roditelji da troše svoj novac na glupe dječje igračke.

- Ali ja sam kod Damira vidio ...

- Vidio si reklamu! uzrujao se hodža. - Vidio si reklamu za onaj američki otrov, eto šta si vidio. Djeda Mraza su izmislili nevjernici, isti oni koji su u staroj školi ubili tvoga djeda!

- Ali ti si mi reko da čudovišta iz stare škole ne postoje! - pobunio se mališan. - Isto ko što mi sad govoriš da ne postoji Djed Mraz!

Dugo je te večeri otac malom Mensuru čitao Kur'an i pričao o ratu. Dječak je saznao pravu istinu o kući duhova i crnih čudovišta zbog koje se bojao škole - staroj zgradi u kojoj su za vrijeme rata Hrvati organizirali logor za Bošnjake, mučili muškarce, žene i djecu, i ubili djeda Šerifa. Na kraju, mališan je u svoju početnicu velikim, kvrgavim slovima zapisao kako mu je Ibrahim, alejhi-s-selam, preko oca poručio: „Ja idem za Gospodarom svojim, On će me na pravi put uputiti.“

Pa ipak, od te je noći u njegove zimske snove, umjesto crnih aveti iz škole, uselio onaj tajanstveni, čarobni crveni konvoj pun darova za djecu, među kojima debeli sjedobradi starac nosi i poklon za njega, malog hodžinog sina iz Crvogojna kraj Nesunca.

***

Prošlo je otada točno godinu dana. Poslije onog rođendana otac mu je zabranio da se druži s Damirom, nikad mu ne objasnivši zašto, i dječak je danas jedva čekao da dođe u školu, pa da mu najbolji drug ispriča kako je u subotu bilo na rođendanskoj proslavi. Padao je sitan snijeg, a Mensur je u tijesnim žutim čizmicama žurio utabanim putem do stare nesunačke ceste, zamišljajući kao i svakog zimskog jutra kako će, kad izađe na drum, vidjeti onu kolonu kamiona na putu prema njegovoj kući.

Hodao je gotovo sat vremena kad je tamo iza šume začuo zvuk motora, poput džipa amidže Irfana. Zvuk se pojačavao, i sad je izgledalo kao da ih je više. Mensur je zastao bez snage da se pomakne, bez daha, a onda potrčao stazom kao da su mu iz školske torbe na leđima krila izrasla. Trčao je, padao, i trčao, i padao, dok nije izašao na čistinu i ugledao najljepši prizor kojega je ikada vidio: iza ugla, podno Vuče Gore, cestom se kroz snježne namete i kanjone prljavih prtina probijao veliki crveni kamion, ukrašen žutim i crvenim svjetlima. Iza njega pomaljao se drugi, pa treći. Kolona crvenih kamiona zamakla je iza velikog bijelog brijega, da bi se koji trenutak kasnije pojavila na putu točno ispred njega.

Stajao je uz cestu i oduzet gledao u konvoj. Od sreće i uzbuđenja nije mogao disati. Prvi se kamion polako približavao, a onda se zaustavio tik kraj njega. Mislio je da će se onesvijestiti kad su se vrata kamiona otvorila i iz njega izašao debeljuškasti starac sijede brade, sav u crvenom, pod neobičnom crvenom kapom.

- Mali - prišao mu je Djed Mraz. - Đe se skreće za Crvogojno?

Mensur ga je gledao paraliziran. Otvorio je usta, ali iz njih nije izlazilo ništa osim malih oblačića bijele pare.

- Mali, halo? - sagnuo se starac i pogledao ga ravno u oči. - Jesil ti odavde neđe?

Dječak ga je i dalje gledao bez glasa.

- Jel znaš ti hodžu Omara, iz Crvogojna? - pitao je Djeda Mraz.

Mensuru je cijela utroba gorjela od silne sreće, što je potekla kroz oči u dvije tople, male suze.

- Kud se ide tamo? - pitao je opet crveni starac okrenuvši se prema cesti, što se malo dalje, iza šume, račvala na dvije strane. - Đe se skreće za hodžinu kuću? 

Mensur je, međutim, i dalje stajao bez glasa. Brada mu je drhtala, a suze se valjale niz obraze.

- Jebiga, mali - potapšao je Djed Mraz dječaka kožnom rukavicom i spretno se uspeo natrag u kabinu kamiona.

Motori su opet teško zabrundali i kolona crvenih kamiona zamakla je iza bijelog brijega. Mališan je još nekoliko trenutaka stajao kao smrznut, gledajući u prazno raskrižje. U jednom času poželio je da se odmah za konvojem vrati u selo, ali znao je da bi otac pobjesnio kad bi saznao da nije bio u školi. Okrenuo se i trčeći odjurio niz tragove teških kamiona u grad, moleći dobroga Boga da ovo jutro preskoči kako bi se što prije vratio u selo, da vidi što je dobio od Djeda Mraza.

I da vidi očev izraz lica kad ga bude pitao misli li i dalje da Djed Mraz ne postoji.

* * * 

Mensur nije mogao dočekati posljednje školsko zvono. Nestrpljenje ga je boljelo u grčevima, kao kad bi se najeo buredžika tetke Alme. Izjurio je iz škole i jedva dotičući zemlju otrčao prema izlazu iz grada. Iz teške torbe na leđima opet je razvio krila, jurio je smeđim, ledenim blatom stare nesunačke ceste, skupljao školske knjige razasute snijegom, pa opet trčao, preskakao jarke koje nikad do tada nije uspijevao preskočiti i zamakao utabanom stazom kroz šumu.

Na prilazu selu bilo mu je jasno da se dogodilo nešto veliko. Svijet se skupio tamo oko džamije, a on je trčao prema njima dozivajući oca i dršćući od nezamislive sreće. Kad se približio, vidio je amidžu Irfana u maskirnoj uniformi, i pored njega oca. Okrenuo se i Mensur je shvatio da nešto nije u redu. Ocu su oči bile crvene od suza.

- Mensure - zazvao ga je tiho. - Dođi, idemo do amidže i tetke Alme.

- Šta je bilo, babo? - pitao je dječak zbunjeno i gledao prema džamiji. - Jel bio Djed Mraz?

- Kakav bolan Djed Mraz? - zabrundao je amidža. - Hajmo, Mensure - skinuo je hodža sinu torbu s leđa i povukao ga na drugu stranu.

Dok ga je otac za ruku vukao prema amidžinoj kući, Mensur je gledao iza sebe. Sad je mogao vidjeti njihovu kuću tamo iza džamije, i strašnu sliku od koje su mu se oduzele noge: prazni su prozori bili natkriveni crnim trokutima čađe, a na mjestu gdje je stajao krov iz nagorjelih su greda u sivo nebo vijale rastrgane krpice dima.

- Sve je izgorjelo, Mensure - govorio je amidža spuštajući svoju golemu šaku na njegovo rame. 

- Tko ... kako ...? - promucao je mališan. 

- Ona nova peć - rekao je otac. - Eksplodirala, izgleda. Nikog nije bilo u kući. Sve izgorjelo.

Mensur se osvrtao, zapinjao i na kraju oteo iz očeve ruke. Gledao je ono što je ostalo od njihove nove kuće i shvatio.

- Nije peć, babo - javio se cmizdravim glasom. - Bio si u pravu, to je Djed Mraz bio. Djed Mraz je zapalio kuću. Ko što je i školu zapalio, majku mu jebem.

Nije ni dovršio svoju plačnu psovku, a već je očeva desna ruka poletjela zvučno ga klepivši po potiljku.

- Kakav bolan Djed Mraz, šta je malome? - zabrundao je opet amidža. 

* * *

Te je Nove godine mali Mensur Ćeman saznao da Djed Mraz doista postoji, ali da to nije dobri starac iz reklama za Coca-Colu koji nosi šarene pakete s darovima za djecu, već kaurski palikuća zbog kojeg on, eto, sada živi kod amidže Irfana i ide u školu u šest kilometara udaljeni Nesunac. Od te Nove godine mali je Mensur svake noći sanjao iskeženo crveno čudovište bijele brade kako crvenom kamionu dolazi u njihovo selo.

Učeni ljudi koji se razumiju u dječje strahove mogli bi o Mensurovim noćnim morama ispisati čitave knjige, a stvar je zapravo bila u tome da je Djed Mraz za mališana bio katolički šejtan koji u svojoj vreći nosi veliku nesreću i pali muslimanska sela. Čuo je on od oca, slušao u dugim zimskim večerima kako pripovijeda mračne priče o Djedu Mrazu koji vara djecu i udaljava ih od Boga i vjere, i uvijek je na putu do kuće usta suhih od straha široko zaobilazio veliku reklamu za Coca-Colu s koje mu se đavolski smješkao isti zli starac kojega je onoga dana vidio u crvenom kamionu, na putu do škole, ne sluteći kakvu mu nesreću u svojoj vreći nosi.

Hodža Omar svome je sinu, istina, stotinu puta objasnio da ne postoje crvena čudovišta koja pale kuće i škole, već da je to eksplodirala nova, neispravna peć, zapalila ćilime, zavjese i daščani pod, i cijelu njihovu novu kuću. I da je stari Veljo, najstariji vatrogasac u Bosni, sa svojim dobrovoljcima iz Nesunca došao prekasno, jer im nitko nije znao reći kuda se ide za Crvogojno i gdje živi hodža Omar, pa su na raskrižju iza Vuče Gore skrenuli za Goliju, stigavši kad je cijelu hodžinu kuću već progutao oganj.

Uzalud mu je otac potanko objašnjavao svih stotinu puta, jer onoga jutra kad je učiteljica Mirna cijeli razred odvela u posjet Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Nesunac - oronulu, jezovitu zgradu koja je izgledala kao starački dom za strašne crvene djedove poput Damirovog - mali Mensur je mislio da će umrijeti od straha. Čuo je on i od drugih dječaka razne priče, bilo je još djece koja su se bojala debelog Djeda Mraza što, kažu, vazda bazdi na brlju, ali nije zabilježeno da se itko Djeda Mraza bojao kao mali Mensur Ćeman iz Crvogojna kraj Nesunca.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay