Ima samo 23 godine i privremenu zagrebačku adresu. Njegovo ime je Denis Ćosić, a iza sebe ima prestižnu nagradu Goran za mlade pjesnike iz 2018. godine. Njegove pjesme zastupljene su u nekoliko zbornika „Rukopisi 40“, „Rukopisi 42“, „Antologija u čast Charlesa Baudelairea“, „The Split Mind“, dok su na internetskoj stranici Kultipraktik objavljenje njegove pjesme s kojima je dva puta ušao u širi izbor za nagradu „Na vrh jezika“. Objavljivao je i na Afirmatoru, Metafori, Stranama i u časopisima Kvaka, Avangrad i metaDADA, a pažljiviji konzumenti kulturnih zbivanja zasigurno su ga zapazili kao jednog od sudionika u raznim književnim tribinama i večerima čitanja poezije u Hrvatskoj i regiji. 

Denis Ćosić rođen je u njemačkom Karlsruheu 1996. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Hrvatskoj, točnije u Požegi, a danas živi na relaciji Požega-Zagreb-Dubrovnik te je prvostupnik ekonomije hotelskog menadžmenta i trenutno studira na diplomskom studiju upravljanja ljudskim potencijalima.

Svoju prvu zbirku pjesama „Neonski bog mržnje“ iz 2019. godine objavio je na temelju pobjede na natječaju Pjesničkih susreta Drenovci za najbolji neobjavljeni rukopis. Već ovih dana na KaLibar bestiValu koji će se od 26. do 28. rujna održati u Varaždinu, a koji usput recimo, ove godine ima izvanredan program, Ćosić će premijerno predstaviti svoju novu zbirku „Crveno prije sutona“. Ta je zbirka također nastala na temelju njegovog pobjedničkog rukopisa na spomenutom „Goranu“ za mlade pjesnike. Isti rukopis završio je i u najužem izboru natječaja Trećeg trga. 

Na Lupigi Denisa Ćosića ovog kišnog ponedjeljka predstavljamo s izborom pet njegovih pjesama, a ovih dana objavit ćemo i razgovor s ovim mladim i iznimno talentiranim pjesnikom.

Denis Ćosić (FOTO: Nikola Kuprešanin)

PSINE

Nas je priroda zatvorila u bazen koji je presušio. 

Sve tračnice, svi kolosijeci ispunjeni žutim vagonima, skriveni su šumama morskih stabalaca. 

Izdubljeni hrastovi, ispred naše kuće, srasli su u kostur šupljikavih grana. A kuća, sazidana istaloženim morem, postala je naša staklenka soli. 

Svi slavonski psi, morski su psi, jer Slavonija je bila Panonsko more. Izrastaju iz zemlje, s puževima u dupljama, zamahujući repom valove prašine. I gmižu po njoj, u virovima i spiralama, spajajući nebo sa stvrdnutim tlom. 

Postaje sve teže preplivati more koje ne postoji. Dok plivamo, petljamo se u mreži dlakavih peraja. Usta nam se pune plavom pustinjom, a vjeđe nagriza gorki kamen. I psi nam ližu listove, ostavljajući redove zubi u malim parabolama. Ako se utopimo, ugušit ćemo se u pjeni blatnjavog ugriza. 

BUNAR

Uspomena na tebe cvate ugašenim bojama. Spustio si me u bunar jer trebam piti mirnu vodu. 

Skorilo je sunce blato na ciglama. Ostavio si me da žvačem crveno nebo što titra na površini kopita. 

Spojili su te nokti iz oblaka. Kada otpustiš uže, spotaknem se o rubove bunara. Ovo će biti moja tamnica, posljednja postaja, u kojoj ću spoznati opuštene ruke što ne izvlače moje tijelo. Njega ne gledaju utopljene oči, njima nebo nad glavom nije crveno prije sutona. 

I mrak se pokida po ciglama i postanem mrak. Zakopat će bunar tvoje ruke, toliko će imati snage isušiti vodu, slijepiti se s blatom na ciglama. 

Nitko me neće naći u selu bez stanovnika. Nikome ne treba zemlja, nikome ne treba voda, nikome ne treba moje tijelo. Sve to ništa, izrodit će divljinom. 

ODLAKAVITI JESEN

Dlake, mačje dlake na tvojim leđima, raspoređene horizontalno u omanje gredice, sive i crne smočene dlake, što se šire prema rebrima i urastaju u kosti, popucale pri vrhovima i mirisne dlake, koje voliš kratiti i skupljati za čaj, ponekad spiralne i iznimno vidljive, dlake što ih izrasteš uz žetveni mjesec. 

Takve ćeš dlake unijeti u krevet, skupiti u hrpe i složiti po veličini. U hrpama će biti dugmad i konci, trokuti tkanine tvoje posteljine, deset kapi mlijeka iz kozjeg vimena, zrnca mokre soli i zečji rep. 

Rep je simbol mira, stavlja se pod jastuk, dlake treba gurati u njegovu dubinu. Sol je inje mora, posipa se rubno, smanjuje košmar i upija crninu. Mlijeko škropi dlake, uzme se u šaku i pročisti prostor. Konci s posteljinom sljube se kutno, u njoj tijelo utone u mekani odmor. Dugmad će ispuniti isprazne oči – vidjet ćeš bjelinu i odlakaviti jesen. 

Rujanske, na koži, dok se spuštaju niz hrbat, dlake koje obrastu upaljeni krugozor. Takve ćeš mi dlake unijeti u krevet. 

PROBIOZA

Često poredam sitno voće počevši od vrata. Oko pupka načinim šumsku kružnicu. Kažem: ovaj prostor čuvam za tebe, kako sam bio spojen s majkom, želim biti i s tobom. A onda sve zdrobim dlanovima i sazrijem na suncu. 

Plava je boja posteljice, u njoj spava mladunče svemira umotano u kokosovu kosu. Dijete se penje prema rubovima mjehura hvatajući se za pupkov tračak. Kada bi dijete bilo datulja, bilo bi svjetlina s perja sjenice. Kada bi bilo šipak, prebivalo bi na osušenom tijelu kukca. Ako bi se nastanilo u mojoj butini, bilo bi naznaka o postojanju grozda. 

Krv putuje prema stomaku jačinom vodopada. Kada naplavi abdomen, isturi pupak iz unutrašnjosti i dijete proklija u kružnicu. 

Rasti, moje dijete, rasti, uzvikneš i pljuneš na izdanak. Od tvoje upaljene sluzi, izboči se čudno dijete – prozovemo ga pupavka. 

SUMRAČNJAK

Njega nije bilo lako izgubiti. Bio je tanak – ušao bi u deblo hrasta. Bio je visok – gledali smo mu glavu u krošnji. 

Bio je na vrhu igle – uboli smo svoje prste i držali ga na dlanu. 

Imao je sve boje u očima i svakim pogledom naučio me novu nijansu. Htio sam biti poput njega, prokopati kanale uz rijeku i sjediniti korijenje s ribama. Otključati lokote s ograde mosta, pobacati sve ljubavi, biti kapljica potoka kako bi me popio. Bio je prostran – zvijezde su se urušavale u njemu. 

Bio je prisutan – grlili smo njegove lisnate ruke. Bio je moj – tanka sunčeva linija na horizontu. 

Zalazak koji sam uspio propustiti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay