"Tekstopisanje je rad u vrtu, strpljivost tučka i žeđ među slovima. Kada se napokon pjesma dogodi mojom rukom, kada joj moj krvotok pozajmi linije slova i umanji im žeđ mojim damaranjem, mogu je poslije čuti, nju, pjesmu, kako se hvali drugima da je ona mene našla i spržila" - tako o pisanju piše Darko Cvijetić, bosanskohercegovački, prijedorski pjesnik, autor kratkih priča, redatelj, dramaturg i glumac.

Prvu zbirku pjesama "Noćni Gorbačov" Cvijetić je objavio 1990. godine, a do današnjeg dana uslijedilo je još deset djela, uglavnom zbirki poezije. U kratkoj biografiji objavljenoj na njegovoj Hypomnemati, Cvijetić smatra važnim istaknuti kako "u vojnoj knjižici ima ovjeren rat u Bosni". Taj rat, zvjerstva i strahote od kojih se (i) u Prijedoru sastojao, počesto su ishodište Cvijetićevih pjesama, koje svjedoče, suočavaju i - liječe.

Darko Cvijetić veliki je pjesnik malog, nesretnog i uplašenog grada, sredine obilježene nepojamnim zločinom; on je dragocjeni svjedok, glas savjesti i - glas slobode. Između ostalog, slobode da se progovori onda kad svi vjeruju i znaju da je "pametnije", "mudrije", oportunije šutjeti. Upravo za nagradu 'Evropski pjesnik slobode', u svjetskim okvirima cijenjenu pjesničku nagradu Međunarodnog književnog festivala u Gdanjsku, Cvijetić je bio kandidiran prošle godine, zajedno s još sedam europskih pjesnika i pjesnikinja. Prošle godine, u izdanju sarajevskog Buybooka, objavio je i kratki roman "Schindlerov lift".

ZAKOPAVANJE SESTRE

Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj
I ona pokopala nekoliko kostiju
Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata
Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali
Ove 2015. bila je mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se
Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata?
A meni pun mezar

I NE PADA NIKOME KIŠA, TO JA SAMO ONAKO

bila sam uz tebe kad si umirao.
bila sam i kad si umro, rekla je.

čudno si umro, kao da ti disanje više ne treba, kao da je suvišno. naglo odlijepljeno.
komorice u saću meda, tako su ti se stisli udisaji, jedan uz drugog. rasprostrta košulja po zemlji, eto koliko te tad bilo.

i zvukove sam čula:

prvi, kao da netko ispaljuje
krpene granate iz vašarskih haubica, pa padaju na pleksiglasnu metu,
i drugi, kao da na leđa napokon padne zvrk,
snažno zavrnut na podu između trojice dječaka.

eto kako si umro.

kao oni koji znaju kamo odlazi utažena žeđ.
i da ugniježđene ose u zidu iza goblena,
nemaju od koga kriti
da su s neizbavljenima.

KROJAČ IVANOVA

„Stigao sam, izgleda, na mesto sa kojega nikad nije trebalo polaziti.
Nije ni strašno, ni veličanstveno. Dobro mi je, zlo ne može biti.
Nije nikako i nije ništa.“
(Ivo Andrić, bilješke pred smrt)

1.

Kažem M. kako Radenko nije pušio.
Kako mi je u rovu uvijek davao i svoje sljedovanje duhana.
A umro je od raka koji je s pluća metastazirao.
Vidiš da je to pravo nešto od njih, preko linije, kaže M.

2.

Iz pozorišta, u ratu kao vojnik, poginuo jedan čovjek.
Majstor pozorišne rasvjete Pavle P.
Ima u pozorištu, u službenom hodniku i mramorna spomen ploča, podignuta
od strane kolektiva Pozorišta 2004. na desetogodišnjicu pogibije.
Na ploči piše: „U jednoj sobi zauvijek je mrak.
Osvjetljivaču scene“
Na bihaćkom ratištu dojavili mu, da su u obližnje hrvatsko selo upale pijane bitange
u uniformi srpske vojske, koju je i on nosio, i pobili selo, djecu njegovog brata među njima. Paja Jugoslaven, Paja Hrvat u srpskoj vojsci.
I Paja namjerno odšetao u minsko polje, prve noći po dobitku zle vijesti.
Eksplozija osvjetlila scenu.
Djeca u publici.

3.

Moj prijatelj Alen, svake godine svome sinu je pisao pismo koje šalje Djed Mraz.
Tako je vjerovao njegov sin.
Već godinama, pismo napiše Alen, na sedam ili osam stranica, i nakon podjele paketića, on sinu u sobi, dugo i s pažnjom čita pismo.
O tome kako je bio dobar, kako ga je Djed Mraz posebno ove godine pratio, njegova zalaganja i požrtvovnost…
Sada je njegov sin veliki momak.
„Dragi Alene“, čitao je Alenov sin pismo Djeda Mraza napisano ovaj put ocu.
„Danas sam svome sinu čitao tvoja pisma zahvale.
Smrznuo se.“

4.

Naš kazališni krojač napustio je projekat „Ivanov“ po Čehovu, jer glavni glumac i on
nikako se nisu mogli složiti oko košulje u kojoj se ima ubiti nesretni Čehovljev junak.
Krojač je napustio pripremu predstave i odnio sa sobom spornu košulju.
Premijera je prošla odlično, i Ivanov se, u predstavi, ubio u običnoj crnoj rolki.
A u košulji se ubio krojačev prijatelj, godinu kasnije,
kad su mu prodali višnjik.

IZ ONE SOBE OD ZIMUS, REKLA JE SESTRA NINA, NEMA VIŠE NIKOG

Imam u sebi dovoljno puta
da mi više ne treba putovanje.
Čak je i cijeljenje rana otišlo s brda, bez ikog.

Popijeno mlijeko opet će jednom
kipjeti i ne moram se zbog toga vraćati iz pustinje.

Podvezuješ nekoj ruži rame,
bez šestokrakice –
bebe iza predrhtane noći.

Rekao sam da je ćuk selica i da voli
raskomadavati cvrčke
i da pod krovom na kojem ćuče
smrt već zapodijeva vodu s nekim.

Riječni se galeb obrušava u malo magle,
jedva nahvatane u korito Sane

Čim je tata umro i knjigu su mi odbili i čuvar
angeo po nebu se počeo skrivati minut po
minut po minut.

I kao da sam nekome nanešena rana,
nema me tko sašiti
nema me tko spriječiti da ga bolim

TOLIKO VRTA CVIJET MOŽE PODNIJETI

Djeca se ne mole bogu da ga ne bi ozlijedila.
Jeziva i lijepa kao larva
pljuvačka položi mrtve natrag u imena.

Zastave se zakopljaju, zakapljaju, kaplju.
Poslije smo jeli,
Učinilo mi se da je sarma dio svačije smrti.

Tko sada čeka da mu se veli predgrađe ili šuma, jezero,
Čeka uzalud i ima krvi u cipelama.
Na jedanput udahnut zrak
Računa nož u lubenici.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: J. Chris Morel