ANEMIČAN, A OPASAN: Andrej Putin
Prije osam godina internetom se raširio snimak ritualnog poniženja koje je Vladimir Putin priredio Olegu Deripaskom, nakon što su radnici njegove tvornice zaprijetili najvećim socijalnim nemirima u Rusiji.
Cijela epizoda je impresivna - Putin prvo pred širokim auditorijem hladno dere milijardera, a onda ga pita je li potpisao sporazum o rješenju ove krize. Ovaj kaže – jesam. Putin kaže – ne vidim tvoj potpis, potpiši. I dobaci mu svoju olovku. Deripaski ustaje, dolazi do čela stola gdje sjedi Putin, uzima olovku, pognute glave potpisuje, a zatim premijeru vrati potpisani sporazum i krene nazad na svoje mjesto.
SVE O KRIZI VLADE: Plenković uvjeren u preslagivanje, desno krilo HDZ-a „pokazalo zube“
„Vrati mi moju olovku“, kaže ledeno Putin. Ovaj se skrušeno vrati, doda premijeru olovku i stopi se sa stolicom. Nitko se u tom trenutku nije pitao je li Putinov način i intervencija u privatni sektor usklađena s ruskim zakonodavnim okvirom. Takvo što ne pitaš iz dva očigledna razloga; zato što se diktatora to ne pita i zato što znaš da takvo ponašanje nije usklađeno sa zdravim razumom, što znači da zakone možeš poljubiti u stražnjicu.
U Hrvatskoj, zemlji koja 2017. godine zauzima 74. mjesto na listi novinarskih sloboda i ostavlja Rusiju na dalekom 148. mjestu, premijer Andrej Plenković u četvrtak je u nekoliko sekundi dekapitirao tri Mostova ministra koji nisu glasali za usvajanje Vladine podrške ministru financija Zdravku Mariću, prije rasprave o SDP-ovom prijedlogu opoziva. Povod je slom države na privatnom poduzetniku Ivici Todoriću, po raznim osnovama: počevši od naglog otkrića kakve su posljedice poslovanja i/ili kraha Agrokora po financijsku stabilnost zemlje, pa do otkrića koji su sve demokratski standardi suspendirani da bi se Todorićevo carstvo širilo i/ili zadržalo.
Trojica "otpisanih" ministara Mosta napuštaju vladu (FOTO: Hina)
U trenutku loma, opravdano se postavilo pitanje smisla opstanka Marića kao ministra neznalice ili kao ministra koji je svjesno krio nadolazeću kataklizmu. Plenković je za Vladine odluke o Agrokoru i ulogu svog ministra kazao: „To ni na koji način nije povezano s radom ministra financija u Vladi RH i to se vidi u rezultatima koje ostvarujemo kad je riječ o makroekonomskim pokazateljima i potezima koji nailaze na odobravanje svih međunarodnih institucija i partnera i stoga je naš stav da odbacujemo kritike oporbe, osobito predvođene onom strankom čiji se doprinos rješavanju ovoga problema svodi na selfieje i promoviranje kiseloga zelja. Vlada se nikada ne bi upustila u političke jeftine politikantske aktivnosti, a koje nimalo ne pridonose kredibilitetu stranke o kojoj je riječ, a niti doprinose rješavanju problema s kojim je Vlada suočena". Zatim je zamolio članove vlade da glasaju za njegov prijedlog. Svi članovi vlade podržali su prijedlog osim Mostovih ministara Vlahe Orepića, Slavena Dobrovića i Ante Šprlje.
"Molim tajnicu da pripremi odluku o razrješenju tri Mostova ministra", isti je tren naredio Plenković. Budući da je Hrvatska, očigledno, zemlja s mnogo blažim demokratskim deficitom od Rusije, kod nas se smije postaviti pitanje je li Plenković postupio u skladu s hrvatskim zakonima i Ustavom, ali isključivo pod uvjetom da se zaobiđe pitanje zdravog razuma. Taj uvjet nije teško zadovoljiti: dovoljno je da u kratkoj demokratskoj povijesti zemlje de facto imamo kancelarski model vladanja, da u toj povijesti imamo jedan jedini slučaj smjene ministra, a da su sve drugo bile ostavke, da Most djelomično pogriješi u pravnoj interpretaciji ovog skandaloznog slučaja i da mediji sline po Plenkovićevim skutima.
U toj se kombinaciji slučaj efikasno zadržava u gabaritima rasprave o održivosti drvenog željeza, odnosno, o tome je li ili ne diktatura provedena na proceduralno ispravan način. Vjerojatno je svakome intuitivno jasno da je to obična budalaština, ma što Ustavni sud na koncu kazao o ovome. Postoji razlog zašto nijedan ministar u povijesti Hrvatske, osim Slavka Linića, nije smijenjen nakon političkih turbulencija u Vladi. Zakon o Vladi RH, naime, uopće ne poznaje institut smjene ministra, već samo institut ostavke. Ne znamo što je zakonodavac točno htio s ovakvim rješenjem, ali svakako ima neke logike da član koji ne funkcionira u kolektivnom tijelu Vlade, u dogovoru s tim tijelom časno odlazi sam. Članci 6. i 7. Zakona o Vladi precizno definiraju proceduru kadrovskih rošada u Vladi, a evo ih ovdje.
Članak 6.
Predsjednik Vlade i članovi Vlade mogu podnijeti ostavku.
Predsjednik Vlade podnosi ostavku Hrvatskom saboru.
Kad predsjednik Vlade podnese ostavku, smatra se da su ostavku podnijeli svi članovi Vlade.
Član Vlade podnosi ostavku predsjedniku Vlade.
Članak 7.
Ako Hrvatski sabor prihvati ostavku predsjednika Vlade, Vlada će obavljati tehničke poslove do imenovanja nove Vlade.
Ako predsjednik Vlade prihvati ostavku pojedinog člana Vlade, rješenje o razrješenju toga člana Vlade donosi predsjednik Vlade i o tome izvješćuje Hrvatski sabor.
Predsjednik Vlade će novog člana Vlade predstaviti na prvoj idućoj sjednici Hrvatskoga sabora i zatražiti glasovanje o povjerenju tom članu.
Članak 31. istog zakona, među ostalim, kaže da Vlada „rješenjem odlučuje o imenovanjima i razrješenjima te o drugim pojedinačnim stvarima iz djelokruga Vlade.
Da rezimiramo: Vlada unutarnje kadrovske turbulencije rješava kolektivno, u praksi tako što ministar nakon donošenja zajedničke odluke odlazi sam, a premijer potpisuje razrješenje o kojemu samo izvještava Sabor. Prva supstancijalna uloga Sabora u tom je slučaju glasanje o povjerenju novom ministru, a ne davanje dozvole Vladi da rješenjem prihvati ostavku svog ministra. Tako kaže zakon, a zakon je u ovom slučaju usaglašen sa zdravim razumom i s političkom realnošću.
Tragičnio je to što se ovdje uopće ne radi o kadrovskom pitanju, nego o sporu oko Ivice Todorića (FOTO: Lupiga.Com)
U razrješenju ministra Sabor može igrati ulogu ako Vlada zakaže. Tada se primjenjuje članak 116. Ustava RH koji kaže da se na pitanje najmanje petine zastupnika može pokrenuti pitanje povjerenja premijeru, članu Vlade ili cijeloj Vladi. To što je Slavko Linić uspješno eliminiran bez postavljanja ovakvih pitanja, nije stvar zakona, nego unutarnjih odnosa u tadašnjoj Vladi i vodećoj partiji, koji su bitno različiti od današnjih odnosa između HDZ-a i Mosta. Linić je bio član SDP-a i naprosto nije imao šanse pored jakog Zorana Milanovića, dok se ovdje radi o ministrima iz kvote Mosta i o dramatičnom raskolu među koalicijskim partnerima. Zato je Plenkovićeva autoritarnost isplivala na površinu.
Kod premijerove privatizacije Vlade svi politički akteri trebaju povući granicu nepopuštanja. Još je tragičnije to što se ovdje uopće ne radi o kadrovskom pitanju, nego o sporu oko Ivice Todorića. Na tom je terenu Plenkovićev potez doslovno putinovski, počevši od intervencije u privatni sektor čija je ustavnost i zakonitost sama suspektna, preko čuvanja leđa Todorićevom ministru, do egzekucije ljudi koji su na čelu onog dijela vlasti (policija i pravosuđe) koja se treba baviti kriminalnim aspektom Agrokorovog i Todorićevog poslovanja i propasti.
Savršeno je nevažno koji su motivi Mosta da se ovako jasno i decidirano založi za procesuiranje sistemskog kriminala oko najvažnijeg hrvatskog koncerna i to što su i sami strašna pojava na političkoj sceni. Sama činjenica da su sve ovo napravili i odmazda koja je nakon toga uslijedila, govori da najveća politička opasnost Hrvatskoj trenutno prijeti od harmonizacije odnosa u HDZ-ovoj Vladi, s nekim koncilijantnijim partnerima. Za kombinaciju anemične putinovštine, udruženosti s propalim korporativnim truležom od i oko Agrokora i nacionalne pobožnosti, najbolje je da se neprekidno trese u strahu od vlastitog pada i internih ratova, a da sve političke fekalije sukljaju vani. Dok se ne smisli nešto pametnije.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Hina
Bez treće opcije Hrvatska je truba. Izvukao je gazda milijarde u mandatima SDP HDZa.
Reset all.