„Kada sam došla da se registriram, bilo je grozno. Neki ljudi su čekali po tri tjedna ispred zgrade. Ima i onih koji su se vraćali natrag u zemlje iz kojih su došli...“, govori nam Palestinka izbjegla iz Sirije, nazovimo je – na njenu molbu – Fatma, a zatim dodaje - „u niti jednoj zemlji nisam vidjela da je potrebno toliko dokumenata kao u Njemačkoj. Ovo je zemlja papira“.

Fatma je jedna od stotina tisuća izbjeglica koje su prošle godine došle u Njemačku. Na putu je, kao i mnogi drugi, prošla pakao.

„Platili smo tisuću i tristo dolara po glavi da nas prevezu iz Turske u Grčku. Bilo nas je četrdeset i sedmero na malenom gumenom brodu – muškaraca, žena i djece. Nisam se bojala, nisam imala izbora. U Mađarskoj su nas stavili u logor, tukli nas, tretirali kao životinje...“, nastavlja Fatma, inače iz Jarmuka pored Damaska. Po zanimanju je – modna dizajnerica. Nada se da će posao dobiti i u Njemačkoj, jednom kada se obradi njen zahtjev za azilom. U međuvremenu, volontira u udruzi „Moabit Hilft“ – „Moabit pomaže“. Riječ je o berlinskoj četvrti Moabit, jednoj od mnogobrojnih, u kojima su se mase građana uključile u pomaganje izbjeglicama.

Fatma, inače iz Jarmuka pored Damaska, po zanimanju je –modna dizajnerica, a nada se da će posao dobiti i u Njemačkoj, jednom kada se obradi njen zahtjev za azilom - u međuvremenu volontira (FOTO: Lupiga.Com)

Tisuće ljudi na potpuno volonterskoj osnovi, dakle neplaćeno, svakog tjedna odvaja sate i sate vremena iz solidarnosti s izbjeglim ljudima. Upravo su oni odigrali ključnu ulogu: naime, berlinske institucije prošlog su ljeta bile potpuno nespremne za dramatičan porast novopridošlih ljudi i sustav je potpuno kolabirao. 

„Bila je to – i još je – potpuna katastrofa. Tisuću petsto ljudi je stajalo ovdje na vrućini od četrdeset stupnjeva. Čekali su danima i tjednima, bez hrane, s malo vode, s bebama, bez medicinske pomoći. Ukratko, bila je to humanitarna katastrofa, ovdje, odakle gotovo da možete pljunuti do ureda kancelarke“, objašnjava Christiane Beckmann, jedna od članica udruge.

Razgovaramo u prostorijama „Moabit Hilfta“, smještenim pedesetak metara od ozloglašenog „Lagesa“ – što je kratica od „Landesamt für Gesundheit und Soziales“, odnosno „Pokrajinski ured za zdravlje i socijalu“, koji je nadležan za registraciju izbjeglica. Mediji su mjesecima tražili krivca za kolaps berlinske administracije, a nama je kolegica iz listatageszeitung ustvrdila kako smatra da je taj kaos djelomično – namjerno proizveden, i to kako bi se sabotirala politika Angele Merkel o prihvaćanju izbjeglica. Beckmann se slaže s tim stavom.

Christiane Beckmann ostavila je bitno bolje plaćen posao kako bi kroz udrugu "Moabit hilfe" pomagala izbjeglicama (FOTO: Lupiga.Com)

„Već je prije tri godine Savjet za izbjeglice upozorio da će narasti broj izbjeglica, oko Lampeduse su već plutali leševi. Trebalo se pripremiti, ne rezati na troškovima za socijalu i administraciju. Umjesto toga, u Lagesu su nedostajali kompjuteri i osoblje, zaposlenici su radili prekovremeno, potpuno sumanuto. Nakon osam mjeseci još uvijek je bila slična situacija. Kako je moguće da volonteri u nekoliko dana organiziraju podjelu hrane – i to solidne – a administraciji trebaju tri tjedna dok angažira jednu tvrtku – a jelo koje dijele je loše? Ili nije halal. Kako je to moguće? Tada dođete do zaključka – da, postojao je politički interes za stvaranje tog kaosa“, tumači aktivistica. Ono što je strašno je, dodaje, je to da su stavovi protiv izbjeglica – „puni prezira prema ljudima“ – dolazili iz svih političkih stranaka, uključujući i socijaldemokrate, Ljevicu i Zelene.

„Paralelno s onim 'Wir schaffen das' – što je zapravo naša ljudska obveza, da pomognemo drugome koji je u nevolji – su pooštrena pravila za dobivanje azila, ispaljuje se suzavac na izbjeglice, dižu se ograde... Osobno to zovem 'kolonijalizam'. Ostvarili smo globalizaciju koja se bazira isključivo na privrednim interesima. Ali gdje je sloboda kretanja? Naravno, pogođeni su uvijek siromašni. Ako ja, kao Njemica, nemam dovoljno novca da ovdje živim s mojom mirovinom, uvijek mogu odseliti na Tajland. Ali – ako sam siromašna izbjeglica i nitko nema koristi od mene, što onda?“, nastavlja Beckmann.

Stolni tenis unutar nekadašnjeg Rathausa (FOTO: Lupiga.Com)

Također je, kaže, uvelike problematično razdvajanje izbjeglica na „dobre“ – Irance, Iračane, Eritrejce i Sirijce – i sve ostale, koji su uvelike diskriminirani i u njihovu integraciju se u startu ulaže mnogo manje, s obzirom da se smatra da su njihove šanse za dobivanjem azila manje. Dok Sirijci prve dokumente ponekad dobiju u roku od nekoliko dana, drugi ni nakon dvije godine nemaju potrebne dokumente. Među „loše“ izbjeglice tako spadaju Afganistanci ili Pakistanci, a u najgoroj poziciji su, kaže, Balkanci, prema kojima se iskazuje „čisti rasizam“ – naročito prema Romima, „koji odmah mogu zaboraviti da će ovdje ostati“.

Njemački mediji su, inače, proteklih godinu dana često pisali o deportacijama Roma natrag u balkanske zemlje.

„Tim podjelama se udara na njihovu vrijednost. Sirijci mogu na nastavu njemačkog, Afganistanci ne mogu... Pri tom svi ti ljudi dolaze s ogromnom pozitivnom energijom, i umjesto da mi tu energiju kanaliziramo, odnosimo se na takav način prema njima. Pri tom je riječ o ljudima u vrlo teškom položaju – svakog tjedna nekom od ljudi koje poznajem netko kući bude ubijen. Kad pomislite što su sve prošli, čudim se da odmah ne polude “, dodaje Beckmann, koja je jedina zaposlena u udruzi, radi koje je, kaže, ostavila bitno bolje plaćen posao. Nemoguće je, naime, raditi osam sati na svom radnom mjestu i onda još šest – sedam sati volontirati. Radni dan joj traje u prosjeku između četrnaest i petnaest sati, od čega je plaćeno samo osam.

„Pomažemo izbjeglicama s administracijom, organiziramo nastavu njemačkog, dijelimo bonove za hranu, pelene, odjeću i dječja kolica, plaćamo naočale za vid ili troškove advokata, pronalazimo liječničku pomoć... Preko ljeta smo imali sto i četrdeset volontera, danas jezgru čini četrdesetak ljudi, od čega su šezdeset posto same izbjeglice – bez njih ništa ne bi postigli. Uzmite samo za primjer jezičnu barijeru. Osim toga, oni ne bi trebali biti zavisni od nas“, ističe.

Bekim Zekiri iz Skoplja, u Njemačku je otišao jer je kao gej u Makedoniji bio izložen diskriminaciji, ali mu je zahtjev za azilom odbijen (FOTO: Lupiga.Com)

Uz Fatmu, ili devetnaestogodišnjeg momka koji nam se predstavio kao Alex – u Damasku je studirao englesku književnost – u udruzi pomaže i Bekim Zekiri iz Skoplja. U Njemačku je otišao jer je kao gej u Makedoniji bio izložen diskriminaciji.

„Moji su muslimani, hteli su da ne sedim s njima, da ne jedem s njima... Teško je da živiš tako, i da si diskretan... Inače tu sam već dve godine i moj zahtev za azilom je odbijen. Moram da napustim Nemačku, ali dobio sam produženje još tri meseca. Moram da nađem advokata, ali nemam para, ne mogu da radim, od socijale dobijam 350 eura“, pripovijeda tridesetogodišnji momak, koji je u Makedoniji radio kao novinar, „ama teško beše“.

Ako bude morao otići, ističe – nema se gdje vratiti. Država, naime, njegov problem shvaća kao privatni problem. U međuvremenu živi u domu za izbjeglice, gdje kao gej ima pravo na posebnu sobu.

„Gledam sad neki dom za homoseksualce, nisam znao da to postoji. Danas imam sastanak da se vidi ima li mesto za mene, da živim s Arapom ili bilo kim drugim, ali da je gej“, zaključuje Bekim.

Monika Hebbinghaus zadužena je za medije u uredu berlinskog Senata kojemu je Lageso podređen. Slaže se da je u Berlinu vladao kaos, ali odlučno demantira tvrdnje da administracija nije dala sve od sebe.

"Bio je to ogroman izazov i nema te administracije koja bi to riješila bez problema" - Monika Hebbinghaus (FOTO: berlin.de)

„Tijekom 2014. godine u Berlin je došlo 12.000 izbjeglica, a 2015. 80.000, od kojih je 55.000 ovdje ostalo, dok je ostatak raspodijeljen u druge pokrajine. Nekada smo imali tisuću novih ljudi dnevno, dok bi još nedavno tijekom cijele godine došlo njih 2.000... Bio je to ogroman izazov i nema te administracije koja bi to riješila bez problema“, kaže za Lupigu Hebbinghaus, koju smo sreli prilikom obilaska smještaja za izbjeglice podignut u jednom od hangara bivšeg aerodroma Tempelhof.

Svi su, kaže, radili do granica iscrpljenosti – često bi ujutro doznali da do navečer moraju određenu sportsku halu pripremiti za smještaj više stotina ljudi.

„Potrebno je bilo organizirati policiju, vatrogasce, volontere... Koristili smo bivše uredske zgrade, kasarne, sve moguće građevine koje više nisu u upotrebi... Istina je da bez volontera ne bismo uspjeli. Impresionirana sam naporom koji je društvo uložilo, ljudi su dolazili volontirati tjedan za tjednom, dakle ne jedan ili dva vikenda“, napominje, a kao najveće izazove ističe dugotrajne napore oko školovanja i integracije.

„Mi rješavamo neposredne potrebe – smještaj, hranu, liječnički pomoć, ali naravno, djeca moraju u školu, mladi ljudi na sveučilišta kako bi ostvarili pristup tržištu rada... Već sada u Berlinu nedostaje učitelja i moramo zapošljavati ljude iz Švicarske i Austrije. Nedostaje razreda i prostora“, dodaje.

Golema aerodromska zgrada 2008. godine zatvorenog aerodroma (FOTO: Berlin.de)

Improvizirani dom za izbjeglice unutar jednog od hangara bivšeg berlinskog aerodroma Tempelhof dom je za nešto više od tisuću i tristo izbjeglica, od čega osamdesetak posto čine Afganistanci, Sirijci i Iračani. Radi se o slavnom aerodromu koji se nalazi nadomak samog središta grada, a zatvoren je prije osam godina. Građani Berlina najviše su ga pamtili po razdoblju nakon Drugog svjetskog rata kada je putem ovog aerodroma dopremana pomoć Zapadnom Berlinu. Inače, tridesetih godina prošlog stoljeća obavljena je velika rekonstrukcija aerodroma te je podignuta monumentalna središnja aerodromska zgrada u stilu nacističke arhitekture koja je sve do izgradnje Pentagona bila najveća zgrada na svijetu. Dužina zakrivljene zgrade iznosi golemih 1.200 metara.

„Krajem listopada na ulici su se nalazile stotine ljudi bez smještaja. Odluka da se otvori Tempelhof donesena je tijekom jednog vikenda. U početku nismo imali nikakvih tuševa, pa smo ljude shuttle-busevima prevozili do tuševa u sklopu gradskih bazena. Naravno, situacija u kojoj se možete otuširati dva puta tjedno stvarala je tenzije. Ali otvorili smo tri hangara, kapaciteta za 2.600 ljudi, i možemo pokriti osnovne ljudske potrebe“, kaže nam Maria Kipp, glasnogovornica ovog doma.

Izbjeglice su ovdje danas smještene u kabine veličine dvadeset i pet četvornih metara, a u sklopu doma organizirani su tečajevi njemačkog za one izbjeglice koje ne mogu pohađati državne tečajeve, liječnička praksa, pedijatrija i ginekologija, kafić, opskrba odjećom i kreativne aktivnosti.

Izbjeglice su danas smještene u kabine veličine dvadeset i pet četvornih metara (FOTO: rbb-online.de)

„Teoretski ljudi bi ovdje trebali ostati najviše šest tjedana, ali ima ih i koji ostaju i po pet mjeseci. Najteže je steći njihovo povjerenje i dati im nadu. Mnogi imaju psiholoških problema, pate od depresije... Zamislite da ste jedan od milijun izbjeglica pristiglih u Njemačku, i tada shvatite da će sve trajati mnogo duže nego li ste mislili“, napominje Kipp.

U ovom domu, inače, ukupno radi petstotinjak zaposlenika i šezdesetak volontera. Na drugom kraju Berlina, u Wilmersdorfu, u privremeni dom za izbjeglice adaptirana je i bivša vijećnica ove četvrti. Kako je riječ o uredskoj zgradi, smještaj više od tisuću ljudi značio je mnoge probleme.

„U srpnju i kolovozu je stotine ljudi spavalo u parkovima i živjelo na ulici. Tada je nama naloženo od gradske uprave da ovdje otvorimo smještaj kako bi olakšali situaciju. Kako je zgrada mjesecima bila prazna, toaleti su bili u užasnom stanju i to se ne može srediti preko noći. S vremenom smo izgradili nove tuševe i zahode... U prosjeku imamo troje-četvero muškaraca u sobi od osamnaest kvadrata, dok ženama s djecom nastojimo dati čitave sobe za njih, isto je i s obiteljima“, kaže Philipp Bertram, zamjenik ravnatelja ovog doma, kojeg vodi dobrotvorna organizacija „Savez Samaritanaca“ („Arbeiter Samariter Bund“). Bertram je za svoje napore, inače, kao predstavnik svih Berlinčana angažiranih na pomoći izbjeglicama dobio nagradu „Berlinčanin godine“.

"Mnogi su ekstremno obilježeni svime što su preživjeli i potpuno iscrpljeni" - Philipp Bertram kao predstavnik svih Berlinčana angažiranih na pomoći izbjeglicama dobio je nagradu „Berlinčanin godine“ (FOTO: asb.de)

„Najveći izazov bila je medicinska pomoć, potom smještaj. Ne radi se samo o tome da se ljudima pruži krov i hrana, nego i osjećaj da se konačno mogu opustiti, da su završili bijeg na kojem su tjednima i mjesecima. Mnogi su ekstremno obilježeni svime što su preživjeli i potpuno iscrpljeni, imaju ratne i druge ozljede. U početku nije bilo nikakvog sistema, nego je sva liječnička pomoć funkcionirala volonterski, a lijekove smo dobivali donacijama“, objašnjava.

I u ovom domu organiziran je čitav niz aktivnosti – od posebnih savjetovanja za žene, preko frizerskih salona i kompjuterskih radionica do predškole za djecu ili nastave njemačkog. Međutim, kaže, važno je ljudima omogućiti i osjećaj dostojanstva, a ne da se osjećaju konstantno paternalizirani.

„Posvuda zajedno rade naši radnici, volonteri te same izbjeglice. Jako nam je važno da njih uključimo u upravljanje domom, da se sami brinu o sebi, dok čekaju rješenje zahtjeva za azil. Neki su došli u rujnu, a tek u travnju imaju zakazan prvi sastanak oko svog zahtjeva. Ostvarili smo suradnju s okolnim kulturnim i sportskim društvima, kako bi stekli iskustva u uključivanju u društvo. Preko devedeset posto djece iz doma pohađa ovdašnje škole. Prvo vrijeme – između šest mjeseci do godine dana – idu u specijalne 'Wilkommensklasse' u kojima se intenzivno uči jezik, a i evoluira se na kojem su stupnju. Međutim, to nisu nikakve posebne, nego posve normalne škole“, objašnjava.

Klinci se u Wimlersdorfu zabavljaju igricama (FOTO: Lupiga.Com)

Djeca iz Afganistana često imaju velike probleme, jer zbog desetljeća ratova u toj zemlji brojni nikada nisu imali pristup obrazovanju, niti su iskusili išta drugo osim rata, stoga zahtijevaju pojačanu pažnju. Inače, svaki izbjeglica dobiva od države mjesečno 140 eura džeparca, s time da u domovima dobivaju tri obroka dnevno i niz drugih potrepština, poput higijenskih, ili odjeće koju su građani donirali u ogromnim količinama. Ukoliko odsele u druge domove u kojima sami brinu o prehrani, tada dobivaju 340 eura mjesečno. „Prave“ poslove ne mogu imati, a za rad u sklopu domova plaćeni su 1,05 eura po satu – smisao je više uključivanje u aktivnosti, nego li što bi to bio pravi posao.

Jedan od volontera koje smo sreli je i Jens P. Schmidt, njegovatelj bolesnika u mirovini.

„Naša inicijativa ima oko 150 volontera, medicinskog osoblja, ali nisu svi u ovom domu. Moja motivacija? U mirovini sam, a imam znanja i mogu pomoći. I meni pomaže to da imam osjećaj da sam potreban. Osim toga, ovo su vrlo dragi ljudi i uz to vrlo zanimljivi. Nažalost mnogi imaju povrede, brojni imaju upaljena stopala od dugotrajnog hodanja, a da ne govorimo o psihološkim traumama – brojni su se gotovo utopili, članovi obitelji su im pobijeni...“, govori Schmidt.

"Moja motivacija? U mirovini sam, a imam znanja i mogu pomoći." - Jens Schmidt (FOTO: Lupiga.Com)

Priča Sirijke Alee kao da ilustrira njegove riječi. Pred bombama je iz Dare pobjegla u Jordan, međutim uvjeti su tamo bili loši, a kao izbjeglici joj je bilo zabranjeno zaposlenje. Prešla je standardnom rutom, preko Grčke do Makedonije.

„Na granici sa Srbijom smo dva sata stajali u rijeci. Nakon toga su nas krijumčari prebacivali do mađarske granice i to skupo naplatili. Hodali smo dva dana kroz šumu, bez hrane, vode i sna. U Mađarskoj je policija brutalno udarala ljude, a krijumčari koji su nas potom trebali odvesti do Njemačke su nam uzeli zadnji novac, a potom potegli oružje na nas...“, pripovijeda žena uz pomoć prevoditelja svoju priču.

Mladić Momen je, pak, stigao mediteranskom rutom.

"Život ovdje je, na početku, težak. Ali čovjek mora biti uporan." - Momen pogleda uperenog kroz prozor (FOTO: Lupiga.Com)

„Iz Damaska sam otišao u Kairo i tamo radio kao pekar u sirijskom restoranu. Kod kuće sam studirao turizam i gastronomiju. U Egiptu, međutim, po propisima nisam smio studirati. Platio sam 1.500 dolara i ukrcao se na brod. Desetodnevno putovanje je bilo jako teško, nije bilo vode. Jedan čovjek iz Eritreje, koji je imao šećernu bolest, je umro. Talijanska policija nas nije tukla, ali su lagali oko propisa i davanja otisaka prstiju“, kaže na – s obzirom da ga je prvi put počeo učiti prije sedam mjeseci – vrlo solidnom njemačkom. Damask je napustio zbog neprestanih borbi. A kakav mu se čini život u Njemačkoj?

„Upravo sam došao iz škole. Želim studirati hotelski menadžment. Život ovdje je, naravno, na početku težak. Ali čovjek mora biti uporan“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta "Migrantska kriza - Njemačka i Europa" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima