Pisati o onome što je vidljivo, to i nije neko posebno dostignuće, jer to ionako svi znaju.

Pisati o nečemu što nije vidljivo ili ne pisati o nečemu vidljivome? Pisati uopće? Ili šutjeti!

Nije li naš život tek nešto što se i ne događa u stvarnosti? Barem se ne događa nikom drugom, nego nama samima. Znači, ipak se događa!

Ili nam se ne događa uopće. Ako nismo sami. U samoći je moguće pronaći gomilu događaja što inače, dok smo u nekom društvu, samo neprimijećeni promaknu pored nas. Tada ih nismo svjesni, pa kao i da se nisu dogodili. A jesu. Samo mi to još ne znamo.

Znati? Potpuno suprotan pojam pojmu – osjećati. Ono što ne znamo, to osjećamo. Pitanje je jesmo li kadri prepoznati sve svoje osjećaje. Pa, ako ih i prepoznamo imamo li ih tada želje, znanja, volje i moći realizirati. Možda pomislimo da je najbolje na sve samo odmahnuti rukom i nastaviti dalje živjeti u samoći bez samoće. Ili bez samoće u samoći.

Ipak, odmahivanje rukom ne bih preporučio nikome. Jednako tako niti mahanje. Prvo me podsjeća na nezainteresiranost, a drugo na rastajanje.

Nezainteresiranost je apatična i dosadna. Ne zavrjeđuje ni suzu. Nikad.

Rastajanja su patetična i nesadržajna. Zavrjeđuju samo suzu. Rijetko.

Osmijeh, zainteresiranost i sastajanje. To je ono što volim uvijek i često. To je ono što bih preporučio svakome. Pokazati osmijeh za drugu osobu. Zainteresiranost za nju. I sastajanje.

Zašto sad pratite ova slova? Zar oko vas nema nikoga s osmijehom? Zar u vama samima nema nikoga s osmijehom? Zainteresirajte se malo. Ekran boli, a da toga i niste svjesni. Slova vas neće poljubiti, neće držati vašu ruku niti vam pomilovati kosu.

Ponekad se zadubim u ironiju života. Naročito kad se pokušavam dočarati samome sebi kako izgledam sjedeći pred ekranom tipkajući. Tada se obično, nakon početne ozbiljnosti, samo nasmiješim. Ustanem sa stolice i krenem na neku drugu stranu, ne bih li uspio pronaći nešto lijepo u svijetu koji me okružuje, pa ako u tome uspijem onda osluhnem svoj glas iz nutrine i pokušam osjetiti ima li u tom lijepom, očima vidljivom, barem djelić obostranosti namijenjen za mene. E, pa kad naslutim obostranost onog nevidljivog i onog vidljivog, tada sam sretan.

Vas koji ovo budete čitali ne mogu vidjeti, ali ipak sam se uspio usrećiti činjenicom da sam vam upravo objasnio djelić onoga što je za mene sreća. Bio bih sretan i da mogu saznati nešto o vašem pogledu na sreću. Nije teško biti sretan. Dovoljno je to htjeti i biti iskren.

Inače, ne vjerujem onima koji kažu da je sreća u tzv. malim stvarima, jer takvi se odnose nepravedno prema tzv. velikim stvarima. Ljubav je, na primjer, velika stvar. Sreća je u svemu u čemu mi sami želimo da ona bude. Dakle, zaželjevši da budemo sretni to i postajemo. Isto vrijedi i za ljubav.

Pisati o onome što je vidljivo to i nije neko posebno dostignuće ...