Kognitivna disonanca je pojam koji je 1957. godine prvi put spomenuo socijalni psiholog Leon Festinger u svojoj knjizi „Teorija kognitivne disonance". Kognicija ili spoznaja sastavljena je od određenog spektra vrijednosti, stavova i emocija i postoje kognicije koje su međusobno nekompatibilne, koje se isključuju i nazivaju se disonantnim kognicijama. Kognitivna disonanca prema tome predstavlja mentalno stanje u kojemu osoba istovremeno doživljava više iskustava koja se ne podudaraju, primjerice kad osoba tvrdi nešto, a čini suprotno. Normalni ljudi prilikom stanja kognitivne disonance osjećaju psihičku nelagodu koja traje sve dok osoba ne riješi nesporazum. 

Srpske patriote tj. nacionalisti su živi dokaz da je ovaj pojam bezvrijedan i to se najbolje može vidjeti na primjeru genocida u Srebrenici. Svaki pošteni srpski patriota tvrdiće da se u Srebrenici nije desio genocid, ignorišući tako sedam presuda suda u Hagu i 13 presuda Suda BiH. Priznaće da se desio „teški zločin“, „masakr“, „ratni zločin“ ili kako to oni već znaju da umotaju.

Ako se zločin desio, kako kod da ga nazovemo, a skoro niko od Srba to ne poriče, onda bi Srbi trebali da se ponašaju u skladu sa tim stavovima i da to ponašanje prate adekvatne emocije. Jednostavno rečeno, Srbi bi trebali da se stide tog zločina, da osude počinioce tog zločina, a da sve to prate emocije stida i tuge. 

Da li je baš tako? Nije. 

Da li je Srbe stid zbog zločina u Srebrenici? Oni kažu da jeste, samo to oni pokazuju na čudan način. 

Podsjetiću vas na stihove koje veoma često možemo da čujemo na masovnim okupljanjima Srba koja su praćena obilnim jelom i pićem (svadbe, proslave, zborovi i teferiči), a koji se mogu čuti u vokalno-instrumentalno-plesnoj formi poznatoj kao „Gara“. Stihovi glase:

„Srebrenice ti si meni mila,
što se nisi dvaput ponovila.“

Ovi stihovi jasno pokazuju da narodni pjevač itekako zna šta se desilo u Srebrenici i žali što nije došlo do reprize istog. 

Ne smijemo zaboraviti ni navijače iz Republike Srpske, kao i Srbije, koji poneseni kolektivnom euforijom i iskrenošću krenu da skandiraju: 

„Nož, žica, Srebrenica“

Morate priznati da je to veoma čudan odnos prema „teškom“ ratnom zločinu. 

Svojevremeno na nogometnim tibinama (FOTO: e-novine)

Naravno, nije pristojno svu odgovornost svaliti na široke narodne mase, ima nešto i do elite. Pod elitom podrazumijevamo političke lidere, kako na vlasti tako i one u opoziciji, akademsku zajednicu, medije i druge koji kreiraju javno mnijenje među Srbima. Oni su ti koji upravljaju negiranjem genocida, ali ne poriču da se desio zločin u Srebrenici. 

Recimo 2016. godine Narodna skupština Republike Srpske je dodijelila plakete Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku i Biljani Plavšić, svo troje osuđeni za ratne zločine u Haškom tribunalu. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine, kasnije je to objasnio ovako:

„Ako ćemo formalno-legitimno Narodna Skupština Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić i Momčila Krajišnika nije odlikovala za ono za što su osuđeni od strane haškog Suda, već za političke odluke za nastanak Republike Srpske koje su potvrđene u Dejtonu što su nesporne činjenice. Srbofobija to ne razlikuje!”

Sjetimo se i riječi Milorada Dodika nakon drugostepene presude Ratku Mladiću:

“Oni od njega hoće da naprave zločinca, što je neprihvatljivo za srpski narod i za mene kao predsjednika tog naroda”. 

Ima toga koliko hoćete, ali i ovo je dovoljna ilustracija. Šašavi su ti Srbi, priznaju postojanje zločina u Srebrenici, dok istovremeno vole svoje zločince, dive im se i odlikuju ih. Šta šašavi? Srbi su duboko sjeban narod kojem vlastiti političari ne daju da se oporavi. 

I ne samo da mu ne daju da se oporavi, već ga tjeraju i u kolektivnu paranoju izmišljajući spoljašnje i unutrašnje neprijatelje koji nam svakodnevno rade o glavi. Proizvode iracionalna očekivanja o dolasku nekoga i nečega što će situaciju u kojoj se trenutno nalazimo preko noći preokrenuti u našu korist. Formiraju etnocentrični moral gdje različite moralne vrijednosti vrijede za nas i za druge. Podčinjavaju pojedinca kolektivitetu, kao jedinom garantu opstanka našeg naroda. Hrane strah od budućnosti i maštarije o starim dobrim vremenima. 

Kada sve ovo znamo, onda ne treba da vas čudi euforične kolone Srba po Beogradu, nakon što je usvojena Rezolucija o Srebrenici. 

Kako da se ne radujemo kada smo opet pobijedili, kako?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube/RSE

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.