Tekst je na slovenskom jeziku objavljen na portalu Dnevnik.si, a u dogovoru s autorom tekst našim čitateljima donosimo na bosanskom jeziku.

Negdje početkom druge decenije 21. stoljeća u nižem razredu jedne osnovne škole u Sarajevu, učiteljica je govorila o religiji. Kako je Bog stvoritelj svega, i svega gospodar. Rat iz devedesetih je učinio svoje: novi su prosvjetni kadrovi, uglavnom, obrazovani na temeljima nove tradicije, u kojoj Bog igra najvišu ulogu. Djevojčica Z. , tada desetogodišnjakinja, nakon predavanja je upitala: "Je li Bog stvorio Ratka Mladića?" 

Takva dječja pitanja ostavljaju bez odgovora. 

Nekako istovremeno s tim paradoksalnim detaljem, u Srbiji se stezao obruč oko bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske. Na vlasti je bila Demokratska stranka, koja je trošila simbolički kredit ubistva Zorana Đinđića. Izgledalo je to kao vrijeme otvaranja Srbije prema svijetu, a Sjedinjene Američke Države su bile izričite: izručite Mladića ili ćemo obustaviti pomoć. Teret skrivanja ratnih zločinaca Beogradu je, naprosto, postao pretežak: nakon teške borbe frakcija u vojnoj obavještajnoj službi, objavljena je, a potom potvrđena vijest da je 26. maja 2011. godine u kući svog rođaka u selu Lazarevo, nadomak Zrenjanina, uhapšen M. K., za koga se osnovano sumnja da ima lažni identitet, i da se radi o optuženiku za ratne zločine počinjene u BiH i Hrvatskoj. Pet dana kasnije Ratko Mladić isporučen je Međunarodnom tribunalu za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije.

PRŽENJE MOZGA: Ratko Mladić - pop ikona tinejdžera u Srbiji

Tako je govorio Ratko Mladić

Pismo Ratku Mladiću

OD GENERALA DO HAŠKOG OPTUŽENIKA: Sve što trebate znati uoči presude Ratku Mladiću

UZ PRESUDU RATNOM ZLOČINCU: Jeziva kartografija smrti

Glavni Štab Vojske Republike Srpske nastao je tako što je Drugi korpus Jugoslovenske narodne armije promijenio ime. Početkom 1992. godine u Bosni i Hercegovini je bilo oko 100.000 vojnika. Većina oružja JNA iz Slovenije i Hrvatske bila je dopremljena tu i samo se čekalo da eksplodira. Nakon što se JNA „zvanično“ povukla iz BiH, ostavila je srpski oficirski kadar i vojsku porijeklom iz BiH: tim snagama pridodati su srpski dio teritorijalne odbrane i lokalne dobrovoljačke grupe. Stvorena je ozbiljna snaga oko koje ni komandant nije imao dilema. „Jedna smo od retkih vojski u svetu koja je počela rat sa solidnom materijalnom bazom“ – rekao je jednom prilikom Mladić. 

Uhapšeni "M.K." iz Lazareva 2011. godine (FOTO: HINA/Tanjug/ds)

Ili, kako to u svom istraživanju tvrdi sociologinja iz beogradskog Fonda za Humanitarno pravo Jovana Kolarić: „Vojska Republike Srpske je od JNA preuzela kadrove, naoružanje, vojnu opremu, ustrojstvo i doktrinu vođenja rata.“ Što je u praksi značilo da su oficiri Vojske Republike Srpske dobijali plate iz Srbije, koja im je rješavala i stambeno pitanje. Liječili su se u institucijama vojne medicine u Srbiji, a i mirovinski fond im je uplaćivan u toj zemlji. Kao borbeni kadar Republike Srpske, imali su sve privilegije i beneficije kao oficiri Vojske Jugoslavije.

Toliko o tome. I o presudi Međunarodnog suda iz 2007. godine da Srbija kroz svoje organe nije počinila genocid u BiH, niti učestvovala u zavjeri ili bila saučesnik u genocidu. I tako je dijabolička priroda međunarodnog prava zasnovana na interesima velikih igrača, kompleksima malih naroda, i podcjenjivanju žrtve, svog Mefista dobila u oficiru JNA koji bi, da se točak historije nije vratio unazad, svoje umirovljenje dočekao kao anonimus. Vjerojatno, negdje u nekom makedonskom garnizonu, gdje je službovao većinu osamdesetih godina. Vojnici iz garnizona u Štipu i Strumici danas se sjećaju oficira Bosanca, uvijek izrazito ozbiljnog izraza lica, koji je i većinu slobodnog vremena provodio unutar kasarne: volio je šah, a estetska strast mu je bilo uzgajanje cvijeća. Stajao je satima pored svojih hortenzija, koje za vrelih dana zahtijevaju stalno zalijevanje. Lijep je to cvijet, pun ga je Mediteran, čiji ga orijentalni dio zove – hadžibeg. Što u slobodnom prijevodu znači plemić koji je bio na hodočašću. 

Ničega plemićkog nije bilo u ponašanju Ratka Mladića. Ipak, fundiran i obučen da Jugoslaviju brani od „vanjskog neprijatelja“, okrenuo je cijevi prema dojučerašnjim susjedima i prijateljima. Na početku, ne bez dileme. U svoj toj igri skrivača između Srbije i međunarodne zajednice, u milionima stranica dokumenata nestao je zapisnik sa sastanka održanog 1991. godine između glavnih aktera srpske agresije. Na tom sastanku su, između ostalih bili tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević, zatim „Otac nacije“ predsjednik SR Jugoslavije Dobrica Ćosić, te vojni vrh. Razgovaralo se o planu RAM koji je, zapravo, vojno ostvarenje Velike Srbije. Nakon što su svi iznijeli svoje argumente, Mladić je, kako se tada tvrdilo, kazao da je taj plan moguć, ali za njega treba – genocid. Pisac Ćosić tu je stvar nazvao „humanim preseljenjem“, a ono što se kasnije dogodilo daje za pravo špekulacijama. Nakon toga Mladićeva karijera je u usponu: već početkom rata u Hrvatskoj promaknut je u čin general-majora, tenkovima je napao Šibenik, Sinj i Zadar, i uništio neka okolna sela. Zločinac je rođen. Više nije bilo povratka. Ali, otvaralo se novo ratište, a Hrvatska se nakon porođajnih muka bila konsolidirala, stvorila vojsku i počela oslobađati teritoriju. Čin jeste porastao, ali se teritorij smanjio. Valjalo je natrag u zemlju pradjedova. Bosnu. Srušiti Sarajevo.

Mefisto u obličju oficira (FOTO: Wikimedia/Evstafiev Mikhail)

Jedan od najčešće objavljivanih snimaka iz devedesetih je onaj noćnog granatiranja Sarajeva, nastao 29. maja 1992. godine, u kojem svjetleće rakete kao u nekoj video-igrici pogađaju opsjednuti grad, a iza se čuje Mladić kako komanduje - „razvucite im pamet njihovu…“ „gađajte Velešiće i Pofaliće, tamo nema mnogo srpskog življa…“ . Tako je i učinjeno. Svjedokinja haškog tribunala sa šifrovanom oznakom RM-115 kazala je „kako su toga dana u bolnicu došla vojna lica, koja su osoblju saopštila da oni koji žele napuste bolnicu. Međutim, kad su ta lica otišla, počelo je granatiranje bolnice, jer je osoblje ostalo tu.“ Na pitanje tužiteljice kojoj vojsci su pripadali oni koji su ostali u bolnici, svjedokinja je rekla: „Nijednoj, oni koji su bili vojska, otišli su. Ostalo je samo medicinsko osoblje.“

Ratko Mladić, dakle, nije imao dilema u smislu da drugu stranu treba uništiti. Sve što se moglo naći ispred njegova nišana za njega je bilo neprijatelj i s te strane je svaka kazna za njega - a najvjerojatnija je potvrda doživotne kazne izrečena 2017. godine - opravdana i razumljiva. Osuđen na doživotni zatvor, za genocid u Srebrenici, ali i oslobođen točke optužnice u kojoj nije kriv za genocid u pet općina i to – Sanskom Mostu, Kotor Varoši, Vlasenici, Foči i Prijedoru. Taj kriterij u kojem je istovremeno moguće da neko bude i osuđen za genocid, i oslobođen dijela optužnice za isto djelo je nerazumljiv. Ali, nije li politika tzv. Međunarodne zajednice prema ratu u bivšoj Jugoslaviji uvijek bila takva? Na početku bi se ponudili mirovni pregovori, a onda bi se priznalo stanje na terenu. Pogledajmo, dakle, od čega je Mladić oslobođen.

U Vlasenici je, recimo, lokalno stanovništvo 1992. godine vjerovalo u JNA i zatražilo od pukovnika Dragomira Miloševića, komandanta 216. brdske brigade, da izvrši mobilizaciju nacionalno mješovite teritorijalne odbrane koja bi štitila Srbe i Bošnjake. On je to odbio. Tokom rata, računa se da je u Vlasenici ubijeno 2.663 ljudi. U Prijedoru, 31. maja 1992. na Radiju Prijedor pročitana naredba da svi stanovnici koji nisu srpske nacionalnosti oko ruke moraju nositi bijele trake, te da njihove kuće moraju biti obilježene bijelim zastavama. Na popisu iz 1991. bosanski muslimani su činili većinu u toj općini, bilo ih je 58 posto. Danas ih je manje od tri procenta. U toku rata ubijeno je 3.185 Bošnjaka i Hrvata. Od ukupne brojke, njih 101 bili su djeca. Po toj tački Ratko Mladić nije kriv za genocid. Koji je utvrđen samo u Srebrenici, i, praktično, samo u julu 1995. godine. Iako je u pobrojanim općinama poginuo skoro jednak broj ljudi kao u Srebrenici, tu se procijenilo da se „Vijeće nije uvjerilo da je jedini razuman zaključak taj da su fizički izvršioci posjedovali traženu namjeru da unište značajan dio zaštićene grupe bosanskih Muslimana.“ 

Ma šta to značilo. A u ovom slučaju znači da je uništenje Bošnjaka u jednoj općini genocid, a u drugoj nije. Partikularizacija genocida. I svođenje na općinski nivo. Zvuči kao neka vrsta balkanskog trika. Ali, ispada da nije, jer je terminologija, zapravo, sve: formulacija „značajan dio zaštićene grupe bosanskih Muslimana“, može značiti da Bošnjaci 1992. godine nisu bili nacija, a 1995. – jesu. Odnosno, da na početku nisu imali vojsku, što je tačno, a da 1995. jesu, što je opet tačno. I nikada neće biti jasno kako su od „strane u sukobu“ postali „zaštićena grupa“? Kriterij po kojem se to određivalo je, i najvećim ekspertima, teško objasniti. Ali, pokušajmo: odnos snaga na terenu mijenja percepciju.

Što se dogodi u čovjeku koji se sprema za rat s Nijemcima ili Italijanima, da zamisli da su na njihovom mjestu Slovenci ili Hrvati i odluči municiju prosipati po njima (FOTO: HINA/EPA/Peter Dejong)

No, hajdemo malo natrag: u onaj nestali transkript iz 1991. godine i sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske 12. maja 1992. godine. I citata koji je sačuvan - „Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće moći, ja ne znam kako će to (Momčilo) Krajišnik i (Radovan) Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid." 

Pred skupštinskim zastupnicima u pauzi granatiranja Sarajeva to je, pogađate, izgovorio Ratko Mladić. Dakle, znao je. Morao je znati. Zbog toga pomalo čudi reakcija dementnog starca pogođenog moždanim udarom koji na izricanju presude u Haagu viče – „laž, laž“, zbog čega je i udaljen iz sudnice. Gdje je zapelo? U tome da u Prijedoru nema snimka u kojem radio objavljuje zlokobni poziv na postavljanje bijelih zastava na zidove i bijelih traka na rukave. Nego je sve obavljeno, bez kamera, u tišini. 

Mladić je u velikom broju slučajeva sa sobom vodio ekipu koja bi snimala njegove govore. Tako je bilo i u Srebrenici. Nema razloga da ne mislimo da bi Vojska Republike Srpske - da je mogla, u Srebrenici van domašaja medija, bez prisustva holandskog bataljona, i odijuma koji su srpski čelnici stvorili prema svom naroda – u Srebrenici postupila isto kao i u Prijedoru, Foči ili Vlasenici. Postrijeljala koga je mogla, a ostale raselila, uz vrlo stroge kriterije ko može izvući živu glavu, a ko ne. U slučaju Srebrenice postoji nepobitan dokaz. 

Opet tekst koji izgovara general: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga poklanjamo srpskome narodu ovaj grad i napokon došao je trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“ Za one koji možda ne znaju, Buna protiv dahija, historijski je događaj koji svoje korijene ima u početku pada Osmanske imperije na balkanskim prostorima. Četvorica ratnika koji su protjerani iz beogradskog pašaluka su se uspjela vratiti i izvršiti atentat na tadašnjeg, sultanu odanog Hadži-Mustafa Pašu. Nakon toga, zaveli su strahovladu i teror, zbog čega se stanovništvo pobunilo. Bio je to uvod u Prvi srpski ustanak 1804. godine, koji će označiti početak oslobađanja Srba od Osmanlijske okupacije. I udariti temelje srpske države. 

Činjenice su, dakle, poznate. Ono što ne znamo je što se dogodi u čovjeku koji se sprema za rat s Nijemcima ili Italijanima, da zamisli da su na njihovom mjestu Slovenci ili Hrvati i odluči municiju prosipati po njima. U kojoj predodžbi oni jadni ljudi iz šuma oko Srebrenice ili iz logora u tvornici akumulatora, iz dojučerašnjih studenata, učitelja, krovopokrivača i vlasnika kafana, postaju – Turci. Osmanski vojnici sa sabljama u ustima koji jašu na konjima i otimaju Srbinu sve što je zaradio. Šta se, zapravo, dogodilo čovjeku koji je bio svjestan da za izvršenje zadatka treba počiniti genocid – da ga, zaista, počini. Jesu li to uopće pitanja za sud? Za novine? Za javnost. I ko na njih može odgovoriti? Možda njegov najbliži suradnik, psihijatar Radovan Karadžić, također osuđen na doživotni zatvor. 

Murali s Mladićevim likom svjedoče o tome da je duboko ukorijenjena svijest o tome da nije činio ništa pogrešno (FOTO: HINA/EPA/ks/pd)

Ratko Mladić imao je dvoje djece. Sin Darko je pedesetdvogodišnjak, gorljivi je pobornik očeve filozofije i doktrine i spominjao se kao mogući kandidat za predsjednika Republike Srpske, blizak Miloradu Dodiku. Tvrdi da njegov otac ima gubitak pamćenja. Kćerka Ana je nakon završetka fakulteta dobila mjesto za stažiranje na jednom institutu u Beogradu. Godine 1994. izvršila je samoubojstvo, pištoljem u kući u kojoj su bili njezina majka i brat. Tabloidi su iz dana u dan špekulirali o motivima i razlozima tog čina, ali te stvari nikada nisu rasvijetljene. Jedna od priča išla je u pravcu toga da se zaljubila u momka kojeg otac nije volio pa ga je prisilno mobilizirao. Druga verzija je išla u pravcu da su stvar režirali kriminalci koji su radili za Državnu bezbjednost, i koji su na ratu zarađivali milione. Jedna od želja koje je zločinac iz zatvora poručio bila je da posjeti njezin grob.

„Dolazila je svaki dan i sama pila kafu. Niko od nas nikada nije htio sjesti s njom. Mislim da je taj teret bio pretežak za nju.“ – rekla je uposlenica toga Instituta. 

U svjedočenjima njegovih pratilaca ostalo je zabilježeno da je Mladić, nakon što je čuo za tu vijest zatražio da vidi njezino mrtvo tijelo. Nije dozvolio završetak obdukcije, ostao je sam s njom. Vrata su ostala odškrinuta i jedan od svjedoka vidio je scenu kako je general izvadio karmin i sjenku i našminkao joj lice. Većina onih koji su ga poznavali tvrde da je od tada bio drugi čovjek, i da su naređenja o masakrima, direktne posljedice toga događaja. 

Ne događa se rijetko da ljudi koji se stave u božansku poziciju i određuju sudbine hiljada ljudi ne mogu utjecati na živote svojih najbližih. Republika Srpska koju je ratovanjem stvorio Mladić, još je uvijek živa, a murali s njegovim likom koje je moguće vidjeti posvuda svjedoče o tome da je duboko ukorijenjena svijest o tome da nije činio ništa pogrešno. 

Ništa što je učinio Ratko Mladić ne može se popraviti. Kao što ni šminka ne može oživjeti nijedno lice. 

Niti ijedna presuda može žrtvama nadoknaditi ono što su izgubile.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Vreme.com