Elem, predsjednik Privremenog organa Grada Beograda, Aleksandar Šapić, najavio je nedavno da će pokrenuti inicijativu da se posmrtni ostaci Josipa Broza Tita premjeste iz Kuće cvijeća u Kumrovec. Da ga citiramo: „Pokrenuću inicijativu da jednom za svagda završimo sa tom Kućom cveća, i da Josipa Broza vratimo tamo u Kumrovec, odakle je došao, a da Kuća cveća bude mesto gde će počivati najveći srpski velikani, da to bude muzej srpske istorije“.

IZJAVA MESECA: „To što na ulicama ima 5.000 beskućnika dokaz je da je Beograd postao evropska metropola“

Od kud toliki animozitet prema čovjeku koji je umro 1980. godine? Odgovor je jednostavan, ne plaše se oni mrtvog Tita, već simbolike koju on predstavlja. 

A šta to Tito predstavlja ili simboliše? Tito predstavlja postojanje jedne potpuno drugačije istorije od one koju imamo danas. U toj istoriji se tačno zna ko se borio protiv nacizma i fašizma, a ko je sarađivao sa okupatorom. Zna se ko je oružje otimao, a ko ga je dobijao na poklon i zašto. Zna se ko je bio sa koje strane Neretve 1943. godine, baš kao što se zna i ko je koga i zašto odlikovao. 

Šapić pokreće inicijativu uklanjanja Tita iz Kuće cvijeća (SCREENSHOT: YouTube)

Sve se zna i ta istorija gandijevski stameno trpi ovu novu istoriju punu nelogičnosti i falsifikata. Tito je postao simbol napretka i prosperiteta. Ne pamte ovi prostori da je neko tako brzo i efikasno ove krajeve približio savremenom svijetu kao što je to učinila socijalistička Jugoslavija. Počećemo od davanja, makar to i formalno bilo, glasa ženama, preko masovnog opismenjavanja stanovništva, uvođenja besplatnog školstva i zdravstva za svo stanovništvo, do izgradnje saobraćajne infrastrukture, elektrifikacije, industrijalizacije i modernizacije privrede i društva. 

Saznanje da smo se nekada takmičili sa svijetom, umjesto da kao danas statiramo u kukuruzu, veoma je uznemiravajuće za domaće vlastodršce. Titova Jugoslavija je pokazala da naši ljudi mogu da žive zajedno u slozi i razumijevanju i da je to dobitna kombinacija. U današnje vrijeme kada se više ne zna ko je sa kime posvađan i zašto, socijalistička Jugoslavija izgleda kao rajska bašta.

Saznanje o mogućem zajedničkom životu ljudi na ovim prostorima, duboko uznemirava svakog iskrenog nacionalistu, a na vlasti su oni. Tito i Jugoslavija su vodili svoju autonomnu politiku, koja iz perspektive današnjih balkanskih država izgleda nestvarno. Jugoslavija je vodila svoju politiku, ali je njena politika privlačila druge zemlje. Sjetimo se samo prekidanja diplomatskih odnosa sa Izraelom zbog odnosa prema Palestincima ili s Južnom Afrikom zbog aparthejda. Sjetimo se podrške Alžiru tokom borbe za nezavisnost ili stvaranja pokreta Nesvrstanih koji je, koliko god to danas izgledalo čudno, bio važan faktor u svjetskoj politici.

Zamislite kako to danas teško pada vučićima, milanovićima, izetbegovićima, plenkovićima, dodicima ... (FOTO: Iz knjige "Titov najtajniji agent")

Mladim ljudima koji žive u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Crnoj Gori i Kosovu, teško je da povjeruju u sve gore napisano, ali tako je bilo. Tito nije bio samo doživotni predsjednik socijalističke Jugoslavije, on je bio državnik, kojeg možete da volite ili mrzite, ali ne možete da ga ne uvažavate. Uvažavali su ga i Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez, obje Njemačke, Britanija, ali i Kina. 

Zamislite kako to danas teško pada vučićima, milanovićima, izetbegovićima, plenkovićima, dodicima, koji se raduju kao mala djeca petominutnim sastancima sa nekim od lidera gore pomenutih država i koji se slomiše da nam na svojim instagramima i tviterima dokažu koliko su uvaženi i prihvaćeni u svijetu. 

I dok smo se za vrijeme Tita radovali svakoj olimpijadi, raspravljajući međusobno o broju medalja koje ćemo osvojiti (košarka, rukomet, odbojka, stoni tenis, boks, kajak, kanu, vaterpolo, rvanje ...), danas se radujemo, barem mi u BiH, kada imamo uživo prijenos nekog takmičenja.

Za vrijeme Tita prošlošću su se bavili istoričari, arheolozi, antropolozi, etnolozi, običan svijet je maštao o svijetloj budućnosti, danas nam naši političari obećavaju svijetlu prošlost i ni to ne mogu da ispune. Na kraju krajeva, Tito je jedan od rijetkih državnika za kojim su građani njegove zemlje istinski i iskreno plakali, nakon njegove prirodne smrti. Jedini način da danas zaplaču za nekim političarom jeste suzavac, mada ne isključujem ni suze radosnice. 

Zbog toga je Tito opasan i zato ga treba ukloniti, ne samo iz Beograda, već iz istorije ovih prostora i sjećanja naših ljudi. Jer kako da nas današnji vlastodršci ubjede da nam nikad nije bilo bolje, ako se sjećamo Titove Jugoslavije. Fino je to onomad Abdulah Sidran sažeo u jednoj rečenici “Da je Jugoslavija bila sto puta gora nego što je bila, opet bi bila sto puta bolja od svega što je nakon nje nastalo”. Zato šapićima smeta Tito i Jugoslavija. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Dejan Kožul

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.