TVIT ZA ŽIŽEKA I PETERSONA: Ne, ne možemo lijepo razgovarati
ritn by: Nataša Škaričić
30. 04. 2019.
Krasno su mnogi sprašili tzv. debatu stoljeća između filozofa Slavoja Žižeka i psihologa Jordana Petersona pod naslovom „Sreća: Kapitalizam vs. Marksizam“. Potpuno razumljivo: kad se jedna intelektualna rasprava najavi i naplati kao da je riječ o ultimate fight spektaklu, publika s pravom očekuje kraj u kojem barem jedan sudionik s pozornice odlazi obliven krvlju i nastavlja karijeru pišući memoare, umjesto idiličnog prizora suparnika jednako osvježenih vodicom San Pellegrino.
Najčešće korištene riječi u komentarima na ovaj događaj su „slaganje“, pa čak i „prijateljstvo“; Miller i Fluss u Jacobinovom komentaru koriste zgodan neologizam „frenemies“. Pitanje je, naravno - što i Jacobinovi autori ispravno postavljaju - je li cijeli problem u tome što publika nije dobila proizvod koji je očekivala.
Gledajući iz perspektive Petersonovih fanova, to čak nije točno. Jordan Peterson je kanadski profesor psihologije i klinički praktičar kojeg su YouTube algoritmi lansirali na poziciju vodećeg svjetskog intelektualca. Zasluženo ili ne, više ne može biti predmet rasprave, jer je u Petersonovom svijetu – a to je svijet kapitalizma, slobodnog tržišta, itd. – uspjeh vrijednost koja nadilazi vjerodostojnost. Ipak, vrijedi natuknuti da je vodeći svjetski intelektualac nešto poput inačice čuvenog šaptača psima Cesara Millana, čije su teze davno odbačene i kao kinološka paradigma, pa je potpuno bizarno što je sličan koncept postao svjetski poznat kao rješenje za ljudske tegobe.
Bitna razlika između Cesara Millana i Jordana Petersona vidljiva je tek u dvanaestom Petersonovom pravilu - treba pogladiti mačku (SCREENSHOT: YouTube)
Ovo uopće nije šala: kanadski psiholog u svojoj slavnoj knjizi „12 pravila za život“ preporuča da se držimo uspravno i zabacimo ramena, zanemarimo distrakcije, ostanemo fokusirani na sadašnjost i još nekoliko sličnih kvazi-znanstvenih dogradnji Cesarovih savjeta za postizanje kontrole nad čoporom. Bitna razlika između ove dvojice vidljiva je tek u dvanaestom Petersonovom pravilu da treba pogladiti mačku.
Sve njegove daljnje intelektualne aktivnosti vrte se u koncentričnim krugovima oko te osi – on je osoba koja se po spirali uspjeha penjala zabacujući ramena nad slabijima od sebe; uglavnom nad feministkinjama koje ne znaju mnogo o feminizmu, liberalima s prilično suženim pogledom na identitetska pitanja, lošim novinarima i, na koncu, svojim pacijentima. Njegovo teorijsko opredjeljenje je u suštini nepoznato, jer se to što propovijeda teško može nazvati teorijom, ali je sasvim jasno da uživa široku potporu svjetonazorskih konzervativaca i ekonomskih liberala, prvih zbog polemika s feministkinjama i LGBT aktivistima, drugih zbog predanog rada na širenju dosadne fame o raširenoj popularnosti komunizma u akademskim centrima moći.
Kad takva osoba dobije jedno od najvažnijih filozofskih imena današnjice za sugovornika o kapitalizmu i komunizmu, ona je publici prodala proizvod s jasnom deklaracijom – sebe kao osobu koja je najpozvanija da polemizira o marksizmu s certificiranim autoritetom te cijelu ideologiju slobodnog tržišta koja ga je naplavila na tu poziciju.
To što nije porazio Žižeka zaista nema nikakve veze; Peterson je dovoljno lucidan da u startu ne računa s time. Bilo je dovoljno da Žižeka privede do svog oltara i da takva inicijativa prođe nekažnjeno po njegovu reputaciju. Žižek je odgovoran za skandaloznu činjenicu da mu je sve to omogućio.
Poanta tog skandala možda leži u usporedbi ovog događaja s okršajem Foucault vs. Chomsky iz 1971. godine, čemu se mnogi smiju jer zaboravljaju kontekst i nariču za vremenima kada su u debatama sudjelovali „pravi intelektualci“, a ne klaunovi poput Petersona.
Sjetimo se da su u programu nizozemske televizije njih dvojica raspravljali pod naslovom „Ljudska priroda: pravda protiv moći“, a centralno pitanje je glasilo - je li urođena ljudska priroda nezavisna od vanjskih utjecaja i iskustava. Sedamdesete su godine kada je televizija kao medij, osobito u Europi, još uvijek miljama daleko od pune komercijalizacije, a kapitalizam oplemenjen stabilnom državom blagostanja, još uvijek miljama daleko od drastične krize koja će u sedlo vratiti i marksizam i radikalnu desnicu. Nizozemska javna televizija tek je koju godinu pod uplivom TROS-a (Televisie Radio Omroep Stichting), vlastite organizacije koja uvodi zabavni program, pa se glavnina sadržaja još uvijek smatrala ozbiljnom televizijom koja reflektira pluralizam ideologija oko kojih se vrti život nacije. U takvim uvjetima je bilo ne samo moguće, već i očekivano, da dio televizijskog sadržaja reflektira i kulturalni elitizam, te da dvojica intelektualaca s referencama koje smatramo „stvarnim“ ili ozbiljnim, razgovaraju o pitanjima koje zanima uski krug intelektualaca i jezikom koji samo taj krug razumije. Njihova rasprava nije nazvana raspravom stoljeća zato što je dotakla mnoge, nego zato jer se radilo o reprezentaciji važnih akademskih koncepta u filozofiji, lingvistici, sociologiji i javnim politikama 20. stoljeća.
Skoro 50 godina kasnije, u potpuno izmijenjenom društvenom i medijskom kontekstu, clash intelektualnih titana može dobiti takvu pažnju i etiketu samo ako je titane iznjedrio algoritam internetskih pretraživača, umjesto pozicije u znanstvenim i akademskim centrima moći, a za takav uspjeh je nužno da uglavnom ili često pričate pojednostavljene gluposti. Mnoge od tih gluposti mogu se čuti u revivalu šund interpretacija i napada na marksizam, izazvanih posljednjom krizom kapitalizma.
To je, dakle, dobra i loša situacija. S jedne strane imamo red carpet mislioce izabrane klikovima, štih spektakla koji graniči s nadrealnim (cijena od 1.500 dolara za slušanje Komunističkog manifesta, publika navija, itd.), nesuvisli hodogram rasprave (pola sata izlaganja, pa kontrolirane replike), i tako dalje. Ali s druge strane temu koja će dotaknuti mnogo širi krug ljudi od one iz 1971. godine, a koja već ima ozbiljne reperkusije na globalne političke pokrete.
Osim elitizma, nema razloga da se to ne smatra važnim događajem u povijesti razmjene ideja u medijskom prostoru. Žižek nije obavio moralnu, intelektualnu i profesionalnu dužnost da tu situaciju iskoristi, zato je to skandal. Pritom uopće nije bitno je li odustao od marksizma, nego je li odustao od toga da brani znanje pred svime što Peterson predstavlja – neznanje koje se uspješno probija kroz internetske kanale i zabija pobjednički gol i populističke političke trendove - i to po cijeni od 1.500 dolara za svakog tko je to od njega očekivao. Ostalo je već dobro poznato.
Peterson je pročitao Komunistički manifest, a Žižek mu nije rekao: Da je sreća individualistička opsesija, a ne ključna tema političko-ekonomske teorije koja zagovara kolektivizam. Da mu izađe iz dupeta s pitanjem „Vi ste tako fenomenalni, genijalni, duhoviti (ovo nije točan citat, ali je smisao pogođen), zašto ste onda marksist, a ne žižekist?“, ne samo zato što ga time patronizira kao pacijenta kojeg treba ohrabriti, nego i jer je neprispodobivo glupo. Da se potom vrati kući, pročita na hiljade stranica Marxovih spisa, bez kojih ne može razgovarati o Marxu i marksizmu. O selektivnom antropološkom optimizmu, odnosu kapitalista i radnika, pitanju odnosa čovjeka i prirode, što znači eksploatacija, prema kakvom tipu hijerarhije je Marx kritičan, itd., ni o čemu od toga se ne može govoriti na temelju jednog kratkog pamfleta. Da se vrati kući, pročita na milijune stranica kritike Marxa iz marksističke perspektive i shvati koliko je marksistički diskurs otvoreniji od npr. libertarijanskog i koliko dan danas dobro služi za analizu ekonomskih i društvenih problema, javnih politika, itd. Jedan od načina da se to dokaže je anticipativni potencijal marksističkih analiza iz različitih područja.
Žižek nije obavio moralnu, intelektualnu i profesionalnu dužnost da situaciju iskoristi i zato je to skandal (SCREENSHOT: YouTube)
Da ima posebnu obavezu da mu to objasni kao filozof koji dolazi iz zemlje u čijoj je tradiciji cijeli filozofski pokret nastao na kritici dogmatskog tumačenja i primjene marksističke misli (Praxis), i to u vrijeme kada su zemljom vladali komunisti. Da ima posebnu obavezu da mu to objasni kao filozof koji dolazi iz zemlje u kojoj su marksističke opservacije o ekonomskoj propasti i rastućoj nejednakosti nakon raspada Jugoslavije, u najmanju ruku, vrijedne pažnje radi specifičnog iskustva tzv. tranzicije.
Na koncu, da je proboj kulturalnog marksizma preko identitetskih pitanja raširena desničarska teorija urote, koja poprima razmjere civilizacijske sramote. Zašto sramote? Zato što takva razina nepismenosti o povijesti i dinamici razvoja prve generacije ljudskih prava, kao prava individue da ne bude isključena, degradirana i izložena torturi zbog svojih fiksnih svojstava (vidi povijest odnosa prema crncima, ženama, bolesnima, homoseksualcima, itd.) nije slučajna, već je posljedica malignog političkog spina. Marksizam se bavi eksploatacijom kao strukturom odnosa između kapitalista i radnika, i u svojoj prvoj verziji insistira na tome da je identitet radnika proizvod tog odnosa i da on ima interes da ga mijenja. Prava izborena takvim stavom spadaju u prava druge i treće generacije i rezultat su kompromisa bez kojeg kapitalizam vjerojatno ne bi opstao. Teorija da komunisti stoje iza LGBT pokreta zapravo cilja na to da se radi o totalitarnim političkim praksama, a ne napretku humanizma, što je mogao smisliti samo autentično zao i manipulativan um.
Zašto Žižek sve to nije rekao, ne znamo, a nije ni bitno. Katastrofalan rezultat toga vidi se u riječima moderatora ili samog Petersona – teško se sjetiti, a ponavljanje torture gledanja ne dolazi u obzir – da je baš krasno kako lijepo „možemo“ razgovarati, unatoč tako različitim stajalištima. Trebalo bi hitno konsolidirati neko „mi“ s one strane ovog sramotnog događaja, pa svim sudionicima poslati kratki tvit – ne, ne možemo.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: screenshot/YouTube
Umjesto medjuodnosa kapitalizam-marksizam-sreca, o cemu su raspravljali Zizek i Peterson ( tema je sa filozofskog stanovista diskutabilna q jer mijesa pojmove i trpa metafiziku i epistimiologiju u isti kos), cini se da bi bilo bolje da je ovaj dvojac raspravljao o temi iz debate iz 1971 godine, koju su vodili Chomsky-Foucault: "Postoji li doista ljudska narav, ili je rijec o fikciji, fabrikaciji, konstruktu".
Mogli bi tada usporediti stajalista iz 1971 i danasnja.
Ipak, mozemo usporediti tadasnju i danasnju publiku, ozracje i nacin medijskog djelovanja tada i danas.
Dok su 1971 godine publiku cinili intelektualci i studenati , zivo zainteresirani za temu i osvijetljenih reflektorima , publika iz 2019. bila je u potpunom mraku.Od publike sa jasno oznacenom individualnoscu, do anonimnosti internetske publike.Od akademske tisine iz 1971 i glasnog odobravanja, smijeha i pljeska publike AD 2019.
Za razliku od rasprave iz 1971. dijalog iz 2019. bio je spektakl, sto govori o intelektualnoj promjeni Zapada.Bila je to banalizacija umjesto intelektualizacije.