Razmišljao o tome kako da razveseli svoje najdraže sada kad je imao nešto novca u džepu.

Prihvativši se zadnjeg posla što ga je imao priliku raditi, odlučio je zanemariti svoju diplomu i godine staža u struci, pa raditi ponuđeni mu privremeni posao dostavljača pizze.

Kad je primio nadnicu za oko mjesec dana skoro po cjelodnevnog rada, odlučio je povesti ženu, kćer i sina nekamo na ručak. Za njih četvero je poželio nešto što su si rijetko kada mogli priuštiti.

Pretpostavljao je da je moguće od naizgled običnog dnevnog objeda u restoranu napraviti dobar početak nekog novog i boljeg života.

Htio je da taj Praznik rada bude njihov novi početak, nakon kojeg će im život biti lakši.

S nadnicom u džepu, odlučilo je potrošiti neki njezin dio na način da konačno jednom ne razmišljaju baš o svakom novčiću, već da uživaju u restoranu ne misleći na živote probleme i tako pronađu bezbrižnu radost u tom jednom danu. Izabrao je otići u neki pristojan restoran gdje ima puno ljudi, kako bi barem nakratko mogli podijeliti ugođaj s onima  kojima je obiteljski ručak u restoranu normalna stvar.

Supruga nije bila sklona prihvatiti taj njegov prijedlog. Bilo joj je drago zbog toga što ju je htio poštedjeti kuhanja, ali mu je rekla da im je to malo novca potrebno za važnije stvari.

Kako je on bio vrlo uporan u tome da svakako želi nju i djecu počastiti ručkom, rekla je da će joj biti predivno ako svi zajedno pođu na javnu proslavu praznika rada u najljepši gradski park, pa tamo pojedu sa ostalim ljudima uobičajenu besplatnu porciju prvomajskog graha.

Poželjela je otići baš na to mjesto, kako bi podijelili praznički ugođaj među njima sličnim jednostavnim ljudima.

"Onda? Znaš li sada kako izgleda naš savršeni ručak?" - upitala ga je supruga dok su se s djecom kroz kasno prvomajsko poslijepodne vraćali svome domu.

"Savršen je onaj koji spremimo i pojedemo u našem domu, a jedan ručak godišnje može savršen biti i izvan doma, među ljudima koji su isti kao i mi." - odgovorio joj je uvjeren da je shvatio pouku.

"Jedan kao nijedan." - nadovezala se na tu temu njihova mala kći i pokazala rukom prema uličnom sladoledaru u pravcu kojeg su išli – "Već smo zaboravili na sladoled koji si nam jutros kupio tata!".