Kada sam objavio knjigu „Emigrantska slikovnica“ (Factum Izdavaštvo, Beograd; Jesenski i Turk, Zagreb, 2022.) negdje sam rekao da je to moja završna riječ o problemu emigracije. Mislio sam: opisao sam muke i poneku radost odlaska u tuđinu, nemam o tome više ništa reći. Tako sam osjećao, ali tako mi opet nije i ne može biti, jer na svoja životna pitanja nikada ne možemo staviti točku.

Tema mi je bliska, jer sam emigrant i to ću do kraja života biti, bez obzira na činjenicu da odavno imam državljanstvo zemlje u kojoj živim i bez obzira na još važniju činjenicu da moje emigriranje nije uzrokovano fizičkom prinudom, nego osobnom odlukom. Pitanje emigriranja je naravno i pitanje mnogih drugih. Mnogo dramatičnije, mnogo teže pitanje, jer je često u doslovnom smislu u pitanju njihova egzistencija. 

Među onima koje to pitanje najviše pogađa nije mali broj onih koji ilegalno ulaze u ovu zemlju. Ne znam uvijek ko su oni, jer sam za razliku od njih u ovu zemlju ušao na legalan način i za razliku od mnogih od njih, mogu se u svoju zemlju vratiti. Prema vladinim podacima, prošle godine je u Veliku Britaniju ilegalno ušlo 36.816 osoba, od kojih većina nije imala nikakva dokumenta. Oni često riskiraju živote, neki u putu umru, poginu, uguše se u nekom kamionu ili utope u ledenom moru, ogromne pare plaćaju raznim gangsterima i švercerima, sve što imaju rasprodaju da plate to riskantno putovanje, ali uz sve prepreke dolaze, a vlasti ih ne mogu zaustaviti. Kažu da ne mogu. Da uistinu to hoće mogli bi. Kao što mogu recimo Poljaci ili Mađari, koji imaju iste ili slične zakone kao i druge europske zemlje, a tamošnje vlasti ipak zaustavljaju neželjene došljake iako je kopnom mnogo lakše prijeći iz jedne zemlje u drugu, nego kada treba u malom, nesigurnom čamcu preko kanala La Manche.

Prema načelima apstraktnog humanizma, svi su ljudi isti naprosto zato što su svi ljudska bića. No, u konkretnim slučajevima tretiraju ih kao različite. To je vrlo vidljivo kada su u pitanju emigranti. Tada često izbiju na vidjelo rasne i religijske predrasude. Ankete pokazuju da većina Britanaca smatra problem emigracije najvažnijim, odmah iza problema ekonomije, a ispred problema u zdravstvu, gotovo 70 posto anketiranih nije zadovoljan velikim prilivom emigranata i sve više misle da emigranti zemlji više štete nego što koriste. To se odnosi na sve emigrante, premda je bijes najviše usmjeren prema onim emigrantima, koji u zemlju dolaze ilegalno. Ti neželjeni došljaci su uglavnom muškarci iz afričkih i arapskih zemalja, a bude i onih koji su vijetnamskog i albanskog porijekla. 

Kada bih pokušao sažeti stajališta desnice i ljevice onda bih rekao: desnica tvrdi da nipošto nisu protiv onih emigranata koji dolaze legalnim putem, jer je njima posao osiguran i oni plaćaju poreze na svoje prihode. Ljutnja je usmjerena na ilegalne emigrante, jer, kako kažu, oni državu previše koštaju, svi pripadaju nekim kulturama koje se u ovdašnju ne uklapaju, stvaraju svoje zatvorene zajednice i drže se svojih običaja, ne vole ništa zapadno, osim što bi da iskorištavaju socijalne službe i besplatno zdravstvo, dolaze gotovo isključivo muškarci, koji su zapravo ekonomski emigranti, među njima ima osuđenih kriminalaca i potencijalnih terorista, a Velika Britanija je mala zemlja i ne može primiti sve koji bi u nju htjeli da se usele, jer jednostavno nema toliko stanova, radnih mjesta, škola i doktora, nema ni ekonomskih sredstava, ni kapaciteta koji mogu izdržati nekontrolirani priliv novih useljenika, koji čak ni ne govore engleski, ovdašnje kulturološke navike su im potpuno strane, a neki među njima su potencijalni teroristi i seksualni nasilnici, jednom bi, možda već za koju godinu, moglo doći i do otvorenih sukoba s njima. 

Ljevica na to uzvraća: bez emigranata privreda ne bi funkcionirala, svi su dobro došli, svako bježi od nevolje, od gladi, rata i smrti, da mi nismo bili kolonizatori i doskora napadali njihove zemlje oni sada ne bi napuštali svoje domove, a različite kulture obogaćuju, jednom će i novopridošli biti uspješno integrirani, u svakoj grupi i naciji ima i loših, ne treba zbog takvih optuživati cijelu naciju ili religiju. 

Desnica radi na podvajanju, ljevica zagovara integraciju. Desnica sije strah, ljevica budi nadu. No, nažalost, i oni koji među domaćinima imaju najviše empatije zastanu kada od njih zatraže konkretnu pomoć. U svojoj kući niko neće neznance, često ni u blizini, a koncerti na kojima im dobrostojeća mladež uzvikuju dobrodošlicu imaju sigurnosne mjere koje nezvanima ne daju ući. Zato pred sve može biti postavljeno pitanje: Hoćete li došljake primiti u svoju kuću? Čini se da ih malo na to pitanje može pozitivno odgovoriti. Što se pak političara tiče, oni o problemima emigracije, posebno ilegalne, često govore, ali dobrog rješenje nemaju.

Od kada je svijeta bilo je migracija, nomadstvo je bilo i način življenja, a povijest nas obavještava o većim i manjim prisilnim i dobrovoljnim „seobama naroda”. Svaka zemlja je doživjela mnoge promjene i opet će ih, u budućnosti, svaka doživljavati. Gotovo svako to može potvrditi i dokazivati iz osobnog iskustva, a na primjeru mjesta u kojem stanuje. Promjena stanovništva je uvijek bilo, ali su u većini europskih zemalja novi stanovnici „oni drugi”, često druge rase i religije. U otporu novim stanovnicima i to igra sigurno značajnu ulogu čak i kada to govornik neće da prizna. 

No, stranci omogućavaju funkcioniranje društva, održavaju svojim radom mnoge sektore u kojima je teško naći domaću „radnu snagu”, koja te poslove odbija jer su im teški i nisu dobro plaćeni. Poslodavci će uvijek rado platiti niže nadnice, pa su njima ovi došljaci prilika za pravljenje profita i poboljšanje proizvodnje. Stranci obavljaju najveći broj „nižih poslova”: dovoljno je ući u samoposlugu pa vidjeti ko sjedi za kasama, pogledati ko su vozači autobusa, radnici na skelama, a i u bolnicama je najveći broj medicinskih sestara i pomoćnog osoblja došao iz neke prekomorske zemlje. 

Argument koji pobjeđuje je na koncu potpuno ekonomske prirode: Britanija nema dovoljno radne snage, mali je prirodni priraštaj stanovništva, a mnogobrojni nezaposleni neće da rade poslove koji su namijenjeni strancima i jedino ti stranci, novi useljenici pristaju da ih obavljaju. U tome je sažeta proturječnost svih odnosa prema ovim novim emigrantima: Ne žele biti s njima, ne žele da oni dolaze, a bez njih ne mogu da funkcioniraju. Što pritom moralni aspekt ovog pitanja ostavlja potpuno po strani, jer izgleda da mnoge nije uopće briga. Drugi je sve češće i sve naglašenije strani, neželjeni Drugi. Neželjeni došljak. Egoizam i nepovjerenje prema bliskima, a od nas različitima, uzrok je mnogih sukoba, nevolja i ratova, i, nažalost, ne govori ništa dobro o našem vrlo apstraktnom humanizmu, a ni o našem moralnom držanju i stanju naše svijesti, koja gotovo nikada nije kritična prema samoj sebi i rijetko iskreno i djelotvorno brine o problemima drugih. 

U odnosu prema Drugom pokazujemo što smo i kakvi smo. U tome se iskazuje naša ljudskost, ali nažalost, često i neljudskost. Zato tvrdim: u odnosu prema tuđincima uvijek jasno iskazujemo svoj moralni stav. Svako svoj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.