Najmanje tri su izravno apostrofirane Moderne djevojke prošetale eterom jugoslavenskog novog vala između 1980. i 1985. godine. Prva godina, za čitavu priču po mnogočemu ključna, ujedno je ona Titove smrti, to jest početak strmoglavog sunovrata najvažnijeg i najuspješnijeg modernizacijskog projekta na našim prostorima, a u toj petoljetki, dok nije otkucala druga, na muzičkom je planu sve važno po novovalnom pitanju uglavnom bilo već rečeno. Na onom društvenom, uglavila se osamdespeta, poput nekog nesretnog, na lenti vremena začahurenoga čistilišta, točno između simboličkog trijumfa, ali suštinski labuđeg pjeva sarajevske zimske olimpijade i puča Slobodana Miloševića kojim će ukloniti Ivana Stambolića s čela Saveza komunista Srbije, čime će onaj sunovrat zadobiti svoje konačne konture, kako je poznato, krvave. Stambolić je, ipak, na tim unutarpartijskim izborima još dobro prošao. Pred one „demokratske“, u kolovozu godine dvijetisućite, stići će ga na Fruškoj gori bespovratno metak njegovog nekadašnjeg šegrta, ispostavit će se, mesarskog.

Prve dvije numere, objavljene redom 1980. i 1981. godine, zagrebačke su, i svoju protagonisticu nose već u uvlas jednakom naslovu. „Moderna djevojka“ Prljavog kazališta pojavila se na njihovom drugom, ska ritmovima inficiranom albumu „Crno bijeli svijet“, a „Moderna djevojka“ grupe Film na nastupnoj ploči „Novo! Novo! Novo! Još jučer samo na filmu a sada i u vašoj glavi“. Potonja je nedugo nakon ponovljena i na izvrsnom mini-LP-ju s koncertnom snimkom iz Kulušića, ovaj put nešto brža i lepršavija, osvježena konačnim zajedanjem Pika Stančića za ritmičko kormilo sastava. Njihovi autori su se naravno poznavali, dijelili su gradske špice, pozornice i šankove, pa su se njihove dvije Djevojke u prolazu morale sudarati od samog početka, i mimo radiovalova i tinejdžerskih kolekcija ploča. Stančić, uostalom, predmetni album Kazališta potpisuje kao aranžer. Ako postoji neka generacijska priča koja to pomalo neobično preklapanje u jednoj maloj muzičkoj sredini objašnjava, do mene nije došla. Treća Moderna djevojka stiže iz bratske ljubljanske magle. Skriva se iza naslova „Sivi dan“ te nosi siže i refren ključne pjesme drugog albuma Videosexa, po skladbi Carla Bohma, primjerno novoromantičarski, imenovanog „Lacrimae Christi“. 

Vremenskom preklapanju usprkos, preuzetno bi bilo tvrditi da je drugi val jugoslavenskog feminizma, koji je upravo početkom osamdesetih uzimao zamah, izravnije utjecao na Stublića i Houru, no takozvani duh vremena – barem nominalno – po svemu sudeći nije ih ni sasvim zaobišao. Onu Videosexovu, jedinu koju je, notorno senzualno, zaista i otpjevala djevojka, Anja Rupel, napisao je pak bubnjar benda, negdašnji Otrok socializma Iztok Turk. 

Antifašistička fronta žena, korijen i kičma suvremenog feminizma na našim prostorima, samoukinula se 1953. godine, a kćeri i unuke aktivistica i borkinja puške, olovke i kute zamijenile su štiklom i ružem te, zadržavši gard koji im pripada, istovremeno očarale i pomalo zbunile gradske dečke. U svemu su ih, naravno, nadigrale. Rokeri su, uz dobru volju, najvećim dijelom ipak ostali robovi vlastitih, nevidljivom ali nevjerojatno čvrstom patrijarhalnom pređom sputanih pogleda. Ne treba zanemariti činjenicu da je, i globalno, „moderno“ tada naprosto bilo u modi. No ostavimo sada po strani pitanje zašto, i pogledajmo kako su tri zlatna dečka rokenrola – jedan kvartaški karijerist, jedan prigradski, pomalo melankolični mačo i jedan intelektualistički bivši panker – onih rasplesanih novofeminističkih godina doživljavali taj, čini se, sasvim im suvremen i svakodnevan, i istovremeno očito još uvijek ponešto egzotičan, intrigantan, moguće provokativan lik; taj mračni predmet želje.

Sve tri pjesme, na prvi pogled možda neobično – ali ne i sasvim iznenađujuće za muški pogled na pitanja ženskog oslobođenja – boji pomalo melankoličan ton, svojevrsna hladnoća, otuđenost. Ona Hourina, otpjevao ju je Davorin Bogović, imaginarijem kao da bolje paše u berlinski Neukölln dvadesetih nego Zagreb početkom osamdesetih. Tvornica i stroj su isti, sivi, iscrpljujući i fetišizirani, ali naša radnica, umjesto kluba ili diskoteke „sanja crvena svjetla, kabare“. Njezina modernost – tako sugerira pjesma – ogleda se u želji da se otrgne rutini otuđenog rada i prepusti noćnom provodu. No, uvođenje epohi i miljeu nepripadajućeg kabareta uz isticanje da „ona ne sanja isto što i druge žene“ (što bi, pretpostaviti je, imalo značiti ulogu supruge, kućanice i majke) otvara mogućnost interpretaciji da ona kabare ne priželjkuje kao konzumentica, već izvođačica, dok bi crvena svjetla mogla sugerirati striptiz, ili kakvu sličnu erotsku točku. Budući da se radi o njenoj vlastitoj želji i snu, tome se malošto može prigovoriti. Osim, naravno, što je riječ o ocvalom, tipično imaginiranom i šabloniziranom scenariju ženske emancipacije kako je zamišljaju muškarci, u kojem protagonistica, odbacujući radnički identitet (ali radnicom naravno ostajući) postaje usput, po najklasičnijem mogućem obrascu, na najbanalniji način objektivizirana. U tom kontekstu mogao bi se čitati i iznenadan prijelaz iz pripovjednog trećeg lica kitica u drugo lice refrena: „ti si tako moderna djevojka“ kao da joj, dobronamjerno i patronizirajuće, tepa narator. Djevojka se na promjenu na kraju odvaži; crvena svjetla se pale, ona ulazi u kabare. Što se zapravo desi, ne znamo. Ili je, možda, sve ipak manje-više poznato: sivlje od sivog stroja. Od sve tri Djevojke ova iz Dubrave daleko mi je najmanje bliska. 

Stublić je u svojoj verziji još jednom izvrsno uspio izvesti Stublića, to jest napraviti što je radio najbolje: u malo riječi, nepretencioznim i izravnim jezikom, iz ni po čemu originalne ni zanimljive, za rock-pjesmu zapravo tipične, klišeizirane situacije prosijati zavodljivu, pamtljivu vedutu gradskog noćnog života, živu, koju možemo namirisati, kao čudan tik osjetiti pod kožom. Jura Jupiter nekim je specifičnim, prepoznatljivim gardom od malo ponekad uspijevao načiniti puno, od govna pitu; u toj je alkemiji hladnoga noćnog znoja njegova poezija. Ovdje Djevojka do samog kraja suvereno diktira situaciju, postavlja uvjete: noć i svi pješaci na ploči igraju po njenim pravilima. Portretirana je, naravno, kao netko za kim se žudi, arhetip instaliran za šank „stajaćice“ kakve su iz zagrebačkih mrakova u međuvremenu uglavnom iščezle, a u onim preživjelima je, barem s ove strane tezge, klijentela danas gotovo isključivo muška. Postavka scene, kao i rekviziti, ostaju ipak u posve tradicionalnim okvirima: urbana princeza čeka da naiđe princ u kožnoj jakni, po mogućnosti na vlastitom Kawasakiju i, poslije kratkog proceduralnog nećkanja, spasi je iz učmalog očinskog zamka. Radnica je postala dama i time po pitanjima emancipacije, jasno, nazadovala. Ni trideset i pet godina „realnog socijalizma“, izgleda, iz unuka AFŽ-ovki nije do kraja izbilo glembajevštinu. Makar kada ih portretiraju muškarci. Ni otad nije se bogznašto promijenilo: i kad nas ne pitaju, mi odgovaramo. Pišemo si, dakle, debeli minus, klečimo na kukuruzu. Ipak, ako je moguće, mljevenom.

U slovenskom slučaju, zarazno plesnom, situacija je na prvi pogled najslobodnija, ali uz jedan uvjet. Otprilike kao 1992. godine, kada se, znamo, također jedna ključna sitnica tražila da ne završiš – kao mnogi južnjaci – netragom izbrisan iz registra stalnih stanovnika dežele. U ovom slučaju, caka je u tome da zanemarimo tko je pjesmu napisao, dakle njezino izvorno muško očište, i slušamo je iz perspektive iz koje je otpjevana: Djevojka ovdje prvi put dobiva glas. Ukoliko bi je čitali iz muških cipela, sve skupa osciliralo bi između očekivanog i rubno predatorskog. No, i iz perspektive pripovjedačice, kao i u slučaju Prljavaca, refren ponešto komplicira priču. Iz prvog lica jednine sviju strofa on nas naime seli u ono treće, kao da bi protagonistica odjednom postala ratni zločinac Tomislav Merčep, ili obični zločinac Zdravko Mamić. Ništa nelegitimno, ali dodatno podvlači pitanje perspektive. Kad se za nju jednom konačno benevolentno odlučimo, muškarac postaje plijen i lovina, a Moderna djevojka proračunata, precizna egzekutorica vlastite žudnje, moguće sklona ekscesu, prekoračenju – neonska noćna bogomoljka, suverena i neumoljiva. Sve je to, jasno, opet na granici karikature; perspektiva je jednostavno obrnuta i tek samim tim činom prevrednovana, ne i zaista preispisana iz druge vizure, sada navodno dominantne. U muzičkom smislu Videosexova je Djevojka najhladnija i istovremeno najsenzualnija, i vjerojatno je najbolje ostarjela: mogla bi pripadati ovom vremenu danas. Znam, još jedna kriva rečenica na krivom mjestu. Ipak, živo me zanima kakve bi konture naša junakinja zadobila da je ritmom i riječima, nakon više od četrdeset godina, opet utjelovi neki mladi zagrebački, ljubljanski ili beogradski bend. U kontekstu radikalnog, supkulturnog kao i političkog anything goes, sasvim moguće prepeglani, citatni frankenštajn koji brije na zvuk i produkciju Videosexa, Stublićev imidž i politiku Jasenka Houre, u kojoj god već zamislivoj kombinaciji. Danas, kad se pepeo naše apokalipse već temeljito ohladio, vrli hrvatski muževi na trgu kleče „za duhovni autoritet muškarca“, a femicidi stabilno pune stranice crnih kronika. Sve to skupa – uključujući i ovaj tekst – vjerojatno najviše govori o (auto)portretu Modernog muškarca, nekad i sad. Prikazu nimalo zavidnom, a ipak uvijek ponešto pigmalionskom. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.