Kod svakog slučaja nasilja kojem, nažalost, svjedočimo iz dana u dan vrtimo se u istom stereotipnom obrascu i bojim se svi zajedno upadamo u istu zamku. Zamku stereotipa da su nasilnici najčešće potkapacitirane osobe, s kojima se lako manipulira, jednostavno rečeno - indoktrinirane aktualnom politikom pranja mozga. No, krenimo ispočetka, za potrebe ovog teksta.

Facebook objava Marine Ivelić Samardžić čiji je sin napadnut na supetarskoj plaži 5. kolovoza zbog nošenja majice s omotom albuma slavnog američkog trash metal benda Slayer izazvala je snažne reakcije na društvenim mrežama kao i u cjelokupnoj hrvatskoj javnosti. U toj objavi Marina Ivelić Samardžić događaj stavlja u širi društveni kontekst, ističući simboliku činjenice da se napad dogodio upravo na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja. Zapitala se kakvo je to društvo u kojem se roditelji moraju brinuti smije li njihovo dijete mirno prošetati vlastitim gradom odjeveno onako kako želi. Po njezinu mišljenju, problem nije u odjeći niti u glazbenom ukusu, nego u sve prisutnijoj netoleranciji prema svima koji odudaraju od očekivanih društvenih obrazaca.

Marininog sina su, dakle, kobnog dana na supetarskoj plaži napali mladići kojima se navodno nije svidjelo što njen sin nosi na sebi. Za širi društveni kontekst dobra je, recimo, stvar kada moramo štošta objasniti sami sebi, kakvu omladinu odgajamo. Širi društveni kontekst je odlična stvar da sami sebi objasnimo i kakva je to omladina kojoj se ne sviđa što netko sluša, no u širem društvenom kontekstu mislim da smo se svi, uključujući i Marinu i sebe jako dobro zajebali.

Naravno da je nesretni Marinin sin napadnut jer se usudio nositi majicu, inače i meni dragog benda, i naravno da je napadnut jer nije nosio, šta ja znam, majicu sa mačem koji probada plameno srce ili majicu s ustaškim pokličem, i naravno da je napadnut jer se usudio nositi „sotonjarsku majicu“ i to s pentagramom, pardon „petokrakom“, na takav jedan osjetljiv dan kao što je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, ali ponavljam, širi društveni kontekst suptilna je i zajebana stvar.

Nepodobni Slayer (IZVOR: Wikimedia)

U širem društvenom kontekstu svi smo, uključujući mene starog metalca i gospođu Marinu, potpuno u pravu. Sve je tu jasno kao što je jasan bijeli dan u Supetru. Ipak, ono što barem meni ostaje nejasno jest činjenica kako smo svi spremni napadače svrstati u isti stereotip, isti kontekst i isti svjetonazor. Svi ti momci u majicama sa križem i mačem koji probada plameno srce za nas su degenerici, divljaci i primitivci koji ne znaju razlikovati Slayer od sotonizma, Black Sabbath od obične buke, a Metallicu od Thompsona. Paradoks je naravno što upravo rečeni Thompson često kopira rifove takvih bendova, no i taj smo shizofreni stereotip ukalkulirali u našu jednadžbu primitivca koji njeguje domovinske vrijednosti, nosi križ i plameno srce ili majicu s ustaškim pokličem, mrzi "sotonjare" i spreman je braniti se od svakog zla koje se ne uklapa u njegov stereotip. I svi smo, naravno, u krivu.

Kao i napadači na nesretnog Luku Ritza i desetke momaka koji su ili ubijeni ili teško pretučeni, jer su nosili pogrešnu frizuru ili majicu, tako su i ovi nesretnici u Supetru znali da ne tuku nekoga tko je „sotonjara“, mrzitelj svega hrvatskoga ili nekoga tko je u drugačijem društvenom obrascu. Svi oni zajedno niti su maloumni, niti potkapacitirani, niti primitivci koji ne znaju razlikovati metal od turbo folka. Ti momci su, da vas ne davim više, jednostavno nasilnici. Nasilnici koji bi, da nisu u Supetru naletjeli na Marininog sina, vjerujem, pretukli kakvog nesretnog konobara iz Srbije samo zato što je Srbin, kakvog turista iz Cipra jer su ovi s Cipra izbacili Hajduk iz Europe ili bi jednostavno, u nedostatku šireg društvenog konteksta, prebili koga drugog na ulici jer im se ne već nešto nije svidjelo.

Nasilnici su nasilnici i lako ih je prepoznati. Pijani, bahati sjednu u lokal na sedmu pivu i iz čiste dosade i agresije ugledaju nekoga s majicom Slayer ili Black Sabbath. To što je užasno da se svi moramo bojati što obući da ne naletimo na takve, strašno je samo po sebi, no vjerujte mi na riječ, njima nije potreban nikakav razuman razlog, sve da imaš majicu HOS-a i križ od pola kilograma srebra oko vrata, da ustanu iz kafića i kažu vam – šta ti gledaš? 

I tu dolazimo do problema sa širim društvenim kontekstom, kao i do problema s kojim se konačno moramo uhvatiti svi mi koji financiramo institucije koje niti rade, niti funkcioniraju. Da se, na primjer, kod slučaja s Lukom Ritzom, nasilnicima odrezalo ozbiljnu kaznu, pa nakon toga i onima što su prebili malog Roma u Zagrebu, kao i onima što su srbijanske sportaše natjerali da sa splitske rive skaču u more, a onda i ovima što su nasrnuli na Marininog sina u Supetru, takve dugotrajnije zatvorske kazne bi podučile one slične njima, iz sličnog društvenog konteksta, ma koliko bili pijani da dobro razmisle hoće li napasti bilo koga, zbog bilo čega. Problem je to našeg pravosudnog sustava i politike koju za sve to nije briga, pogotovo jer je trenutno na godišnjem. Država mora pokazati da nasilje ima ozbiljne i predvidljive posljedice. Kontekst je važan, ali nije opravdanje. Možemo ih zvati primitivcima, možemo ih zvati netolerantnima, možemo utvrđivati njihove ideološke motive, ali ništa od toga ne smije zamagliti osnovnu činjenicu da su nasilnici i da za nasilje moraju odgovarati.

Iskreno se nadam da će se napadnuti momak oporaviti, kao i njegova majka. Iskreno se nadam i da me nitko neće napasti jer još uvijek na užas svoje supruge često nosim majice s logotipom Black Sabbatha, kao što se, u konačnici, iskreno nadam da ćete svi koji čitate ovaj tekst ispravno shvatiti. Naš problem nije niti društven, niti je širi, niti je u kontekstu. Naš je problem vrlo jednostavan i lako rješiv. Ako meni ne vjerujete, vjerujte Margaret Thatcher. Ta je „čelična lady“, kada su engleski navijači terorizirali cijelo društvo, shvatila s čime ima posla, da tu nema niti šireg niti užeg konteksta, niti dvostrukih konotacija, već da ima posla s čistim nasilnicima koje treba dugotrajno zatvoriti kao primjer drugima. A što se tiče „sotonjarske“ muzike to prepustite Marku Perkoviću Thompsonu. Sudeći po njegovoj muzici nema straha za njenu budućnost.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Denis Lovrović/Lupiga.Com 

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.