Autor teksta, Christoph Baumgarten, urednik je bečkog portala Balkanstories.net i povremeni suradnik Lupige.

Prije nekoliko dana jedan me srpski nacionalist, dok sam obavljao svoj novinarski posao, proglasio špijunom, pratio me i prijetio mi. Nije prvi put da me netko smatra špijunom. To je jedna vrlo balkanska paranoja.

Dok sam fotografirao ulaz u jednu zgradu u Ulici Ottakringer u Beču, za potrebe reportaže o tragovima balkanskog propagandnog nacionalizma na bečkim ulicama, jedan me poznanik primijetio. Nakon kratkog razgovora, počeo mi je dobacivati: „Idi svojim židovskim prijateljima“, a onda me počinje pratiti i prijetiti. Želi znati za koju obavještajnu službu radim, upozorava me da se igram životom i nudi mi suradnju. To mi se dogodilo prošle subote, a detalje možete pročitati ovdje.

To je bila najneugodnija situacija u kojoj su me tijekom novinarskog rada smatrali špijunom. Ali nije bila jedina. A ta specifična balkanska paranoja nije ograničena čak ni na moj novinarski rad za Balkan Stories. 

Primjerice, početkom svibnja u Beogradu sjedim sam za stolom u restoranu. Skupina simpatičnih ljudi, u dobi između 40 i 50 godina, pozove me da im se pridružim. Ugodno razgovaramo, a dotaknemo se i aktualnih prilika u Srbiji. Jednog od muškaraca za stolom za ovu ćemo priliku nazvati Gogi. On je najljubazniji i najtopliji od svih. U jednom trenutku usput spomene kako poznaje nekoga tko radi za CIA-u, nekog Slovenca. „On se razumije u to“, kaže. Jasno je da mene smatra suradnikom neke zapadne obavještajne službe. Prijateljski pokušava izvući iz mene o kojoj je službi riječ. Ili barem moje priznanje da sam špijun.

Jedna vrlo specifična paranoja (SCREENSHOT: Balkanski špijun)

Gogi nema loše namjere. Nemam osjećaj da me pokušava uvući u neku zamku. Iako bi se to sasvim lako moglo shvatiti i kao upozorenje. Gogi ima neku rukovodeću tehničku funkciju u jednoj zapadnoj kompaniji, a ta kompanija, između ostalog, ima velike poslove sa srbijanskim Ministarstvom unutarnjih poslova.

Tu je i slučaj kume jedne moje prijateljice iz Bosne. Kuma radi u gradskoj upravi jednog većeg grada u Srbiji. Zna da sam novinar. Isprva me želi spojiti s jednom zgodnom Srpkinjom. No, kad shvati da pomnije pratim izvještavanje o masovnim prosvjedima u Srbiji, zaključi da sam špijun, a onda prekida svaki kontakt sa mnom i stalno upozorava moju bosansku prijateljicu na mene. Kuma je, inače, nekoć bila simpatizerka SNS-a. U međuvremenu je, frustrirana otvorenom korupcijom u zemlji, napustila stranku.

Ni moj dragi prijatelj Sanjo iz Sarajeva dugo nije bio siguran nisam li možda ipak neka vrsta špijuna. Danas je to postala interna šala između nas dvojice i još nekolicine poznanika.

Gotovo na svakom mom putovanju po Balkanu netko me pita nisam li možda ipak špijun. Ponekad napola u šali. Ponekad sasvim ozbiljno. To se češće događa u Srbiji. Oni koji me to pitaju uglavnom su nacionalisti. Ipak, nije to vezano uz neku određenu državu, određeni politički stav, a općenito ni uz obrazovanje.

Dragan od prošle subote možda jest čovjek ograničenih kognitivnih sposobnosti i skromnog formalnog obrazovanja. To očito ostavlja dosta prostora za stramputice u razmišljanju. Gogi je završio tehnički fakultet, inteligentan je, ima međunarodno iskustvo i nije nacionalist. Pa ipak, obojici se nametnula ista misao: „Tip se zanima za nas, koliko-toliko govori naš jezik, donekle je informiran. Mora biti špijun, šta bi drugo bio.“

To je otprilike jednako i instinktivno kao kad netko u meni prepozna Slovenca: „Koliko-toliko govori naš jezik, ali ima problema s gramatikom. Ima naglasak i plav je. Mora biti Slovenac, šta bi drugo bio.“ Tako me, slikovito rečeno, pretvaraju u slovenskog špijuna.

Čini se da je upravo to najveća jugoslavenska, odnosno postjugoslavenska paranoja: da je svaki iole informiran i zainteresiran stranac – špijun.

Vrata zbog kojih sam zadnjeg puta proglašen špijunom (FOTO: Christoph Baumgarten)

To je iskusio i jedan moj poznanik. Bavi se društvenim znanostima, sociolog je. U nekoliko balkanskih država provodio je istraživački projekt s ljudima koji su sudjelovali u ratu. U Srbiji je primijetio da mu BIA posvećuje pojačanu pozornost. Riječ je o srbijanskoj obavještajnoj službi. U njegovu slučaju to iz perspektive obavještajne službe ima stanovitu racionalnu osnovu. Taj moj poznanik je Amerikanac, a prije akademske karijere služio je u jednom od rodova američkih oružanih snaga. Obavještajne su službe po prirodi paranoične. Bilo bi možda razumljivo da se na početku provjeri nije li istraživački projekt samo paravan za obavještajni rad. No, pojačana pozornost koju je potom dobivao već je bila posve iracionalna.

U mom slučaju nikada nije bilo nikakvog racionalnog razloga da me se smatra špijunom. Posjetim neku zemlju. Ako me nešto zanima, fotografiram to za svoj blog ili razgovaram s ljudima i istražujem temu. Ponekad još prije putovanja ciljano istražujem neku priču o kojoj potom radim priču. Za tajnim informacijama uopće ne tragam. To prepuštam lokalnim istraživačkim novinarima. Oni to rade bolje. Za taj su posao i plaćeni i zaslužuju najveće moguće poštovanje.

Što radim, možete pročitati ovdje. Ponekad s velikim zakašnjenjem, ponekad odmah. Ovisno o hitnosti, vremenu koje imam, volji i raspoloženju. Ali to je neka druga priča. Poanta je u ovome: rezultati mog rada javno su dostupni. To je bit novinarstva. Špijun radi jednu od dvije stvari: prikuplja manje-više tajne informacije i obrađuje ih za svoje nalogodavce. Ili djeluje u interesu svog nalogodavca. Za agitiranje me nitko ne treba.

Nemire u Srbiji ionako, osobito u posljednje dvije godine, izvrsno uspijevaju izazivati sami. Recimo, kad se uruši nadstrešnica na tek obnovljenom željezničkom kolodvora i usmrti 16 ljudi, a onda pokušavaju zataškati da je nadstrešnica bila obnovljena. I seriju prosvjeda u Bosni mogu sasvim sami pokrenuti. Primjerice, kad dotrajali tramvaji iskoče iz tračnica u Sarajevu, usmrte studenta umjetnosti i učenici odsijeku obje noge. Ili kad se nakon obilne kiše u Donjoj Jablanici bujica kamenja i šute iz ilegalnog kamenoloma sruči na selo i usmrti gotovo 20 ljudi. Ili kad u Banjaluci bude ubijen mladić, a policija godinama pokušava zataškati propuste u istrazi, dok njegov ubojica i nakon osam godina još uvijek slobodno hoda.

I sve su te informacije javno dostupne. Možda sam jedan od rijetkih koji o tim stvarima piše na njemačkom govornom području. Ali sve se to može pročitati u gotovo svakim iole ozbiljnim dnevnim novinama u regiji. Tko me smatra špijunom, nema pojma što rade novinari. Nema pojma ni što rade špijuni.

Ipak, ne može biti riječ samo o općem zaglupljivanju, neovisno o formalnom obrazovanju, zbog kojeg sam na Balkanu postao kronični „sumnjivi špijun“. Tu se mnogo toga međusobno isprepliće. Iskrivljena slika o samima sebi, potpuna politička rezignacija, pogrešne predodžbe o takozvanom Zapadu, stvarna iskustva s načinom na koji se ljudi iz bogatijih dijelova svijeta odnose prema ljudima u bivšoj Jugoslaviji i onima koji iz nje dolaze. U bivšoj Jugoslaviji vrlo je malo ljudi politički zainteresirano. Nisu više ni politički informirani. Već 35 godina gledaju kako ih jedna vlada za drugom laže, kako se jedna vlada za drugom bogati, kako jedna vlada za drugom ne ispunjava svoja obećanja, kako jedna vlada za drugom dopušta bogatim sunarodnjacima da se ilegalno sve više bogate, kako jedna vlada za drugom zakon primjenjuje samo na one koji si ne mogu priuštiti da ga zaobiđu. Vom Vardar bis zum Triglav – Od Vardara pa do Triglava.

Špijun koji vas voli - od Vardara pa do Triglava (FOTO: Almir Panjeta)

Razgovarati s vlastitim sunarodnjacima o političkim pitanjima jednako je nepoželjno koliko je i neuobičajeno. Uopćena je to ocjena. Ne odnosi se na sve. Ali na mnoge. Možda čak i na većinu.

„Zapad“ je i nakon krvavog raspada Jugoslavije samo donekle donio nešto dobroga ovoj regiji. Svaki vladar koji je obećavao „stabilnost“ dobivao je potporu u održavanju na vlasti, sve dok je to bilo moguće. Europska unija u različitim fazama pregovora o pristupanju daje poneku mrvicu. Otvaranjem tržišta, koje se nameću državama nasljednicama Jugoslavije, omogućuju se europskim korporacijama golemi profiti. Tu je i iskustvo generacija ljudi s ovih prostora da su na „Zapadu“ mogli postati tek građevinski radnici, čistačice ili konobari, možda negdje u tvornici savijati leđa, bez obzira na to što su studirali. Pseudokritična gunđala na to odgovaraju da je to, eto, u naravi Balkanaca, nepromjenjivo stanje stvari. Da su jednostavno skupina plemenskih poludivljaka, i taj su nivo dosegli samo zbog stranog utjecaja, a da su predodređeni da se u pravilnim razmacima međusobno pokolju – a najčešće i jedno i drugo. Čudo li je onda što se većina ljudi ovdje doživljava nemoćnima, što sebe smatra manje vrijednima i što na neki način mrze same sebe.

Gotovo jednako kao i politici, ljudi u ovoj regiji ne vjeruju ni medijima ni novinarima. Smatraju ih jednako korumpiranima kao i političare. Ta je procjena barem djelomično točna. U većini država nasljednica Jugoslavije najveći mediji pokazuju upadljivu bliskost s vlastima, pojedinim političkim strankama ili velikim korporacijama. Neovisnog novinarstva ovdje ima još manje nego na takozvanom Zapadu. U Srbiji je danas gotovo svaki veći medij pod utjecajem režima ili je u vlasništvu kompanije bliske režimu. Kritičko novinarstvo preživjelo je uglavnom samo u malim medijima. Njihovi zaposlenici sami sebe izrabljuju. Čak i u medijima koji su iz ranijih vremena zadržali reputaciju kvalitetnih medija jedva da ima novca za pošten novinarski rad. 

Ljudi od novinara očekuju da su potkupljeni i da pišu samo ono što im „oni gore“ kažu. Tako misle i ljudi koji konzumiraju provladine tabloide i gotovo svemu što oni pišu vjeruju. Što novinar zapravo radi i koja je uloga medija u demokratskom društvu široke mase gotovo uopće ne zanima. U svakom slučaju, interesira ih još manje nego na takozvanom Zapadu. Novinar, propagandist, špijun – mnogi ljudi na Balkanu u tome ne vide veliku razliku. To je nepravda prema kolegicama i kolegama koji svoj posao, iz dana u dan, rade najbolje što znaju i u dobroj vjeri. Takvih je više nego što bi čovjek u ovakvim uvjetima mogao pomisliti. Pogledajte, primjerice, ove slučajeve ili pogledajte moje partnere-suradnike na Lupigi. Ali takvu je sliku neprijatelja teško izbaciti iz glave.

Kad se ljudi s tako ciničnim pogledom na svijet susretnu sa strancem koji se iskreno zanima za njih, koji na njih ne gleda s visoka, koji je koliko-toliko upućen u to kako žive i koji sve to promatra s kritičke, ali dobronamjerne distance, to ih često zbuni. Ne mogu zamisliti da netko njihovu zemlju, društvo i kulturu ne smatra odbojnima i manje vrijednima, da ih ne vidi kao kolonijalni projekt izrabljivanja, nego kao nešto zanimljivo, možda i vrijedno ljubavi, nešto prema čemu osjeća poštovanje. To im je nepoznato. Oni tako ne vide sami sebe i više nemaju toliko samoljubavi i optimizma. Takav stranac mora imati neki skriveni interes. Nešto mračno. Mora gurati neku zavjeru. Mora biti nečiji plaćenik. Ukratko: mora biti špijun.

To je istodobno porazno, iracionalno i uzrujava – koliko god bilo razumljivo.

Nekako sam se već naviknuo na to da me mnogi ljudi na Balkanu smatraju špijunom. Prihvaćam to kao nešto što se ne može promijeniti. Možda je to moj način da se pomirim s Balkanom i onim što tamo događa. Sarkastično rečeno, bio bih špijun koji vas voli.

Ne, ovo nije bio oglas za posao. Ja sam novinar i to ću i ostati. I neka me još tisuću ljudi proglasi špijunom, ovdje ću i dalje donositi reportaže iz svakodnevnog života, priče iz pozadine i, tu i tamo, kakvu zanimljivost s Balkana i o Balkanu – stvari koje se na njemačkom inače rijetko ili uopće ne mogu pročitati. I davati glas ljudima koje inače rijetko tko čuje. Bilo bi mi drago da ostanete uz mene.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Almir Panjeta

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.