Vrijeme je rijeka.
Neodoljivi tijek svih stvorenih stvari.
Čim se jedna stvar pojavi,
Ona nestaje i druga zauzima njeno mjesto.
Da bi također bila odnešena.
                                         Marko Aurelije - Meditacije

1. Nekad bih napisao 100 priča kad bih tako riješio neki, vjerojatno, veći i ozbiljniji problem nego što je pisanje na blogu, kolumni ili gdje god već. Uvijek kada se pojavi neki problem pokušao bih ga zaobići ako on baš i nije tako nužan da se riješi odmah. Selekcija problema i nije neka stvar koju trenutno radim najbolje, ali da postoji napredak i u tom pogledu, istina je. Da se takve stvari pojavljuju iz perioda u period pokazuje i činjenica da mi se obično igra neka igrica, piše priča, trči, jede, gleda tv i sve drugo, baš u trenutku kada moram raditi nešto što je puno ozbiljnije od prethodno navedenog. Ponekad mislim da nije izmišljen pravi posao za mene.

2. Često zaspem. Zapravo, često prespavam jutarnji alarm. Imao sam naviku stavljati alarm na mobitelu da mi zvoni ujutro, možda čak i iz znatiželje, i onda kada nisam imao pritisak da se probudim. Na ispit sva sreća nikad nisam zakasnio. Jednom sam prespavao 3 alarma (šta jednom), i stara me probudila telefonom. Nije me udarala telefonom, već me zvala na isti. Nije mi bilo jasno o čemu je riječ. Samo je jako povišenim glasom govorila da ću zakasniti na ispit, što bi se vjerojatno i dogodilo da me nije probudila. Naime, onih "samo još pet minuta" je moglo biti kobno. Tog jutra me vani čekao frend u svom mini renault-nešto autu, koji nije imao kuna na mobitelu da mi zvoni već je strpljivo čekao, ali bitno je da smo stigli na ispit. Kojeg nisam položio.

3. Pomislim nekad da svakom muškarcu treba stege i marljivosti, za koju pričaju da se stekne u vojsci. Stoga se nekad uvjeravam da vojska treba svakom. Ona prava vojska. Ja sam, doduše, išao u civilnu. I tamo sam kasnio. Par puta sam uletio u šeficin menstrualni ciklus pa sam umjesto u 9 morao doći u 8 sati. Do prvog mamurnog jutra, kojeg sam, jel, prespavao. Šefica je, doduše, bila tolerantna i ne puno starija od mene, pa bi mi nekad znala i reći kako se ja mislim buditi kad krenem raditi? Zato mislim da se neke navike moraju steći. Pa makar i bez 'prave' vojske nego tek kad kreneš raditi, što na kraju krajeva i nije loše. Kako će to izgledati tek ću vidjeti jednog dana. Nadam se. Prvi dan sam s pauze koja je trajala pola sata došao nakon 45 minuta. Još uvijek pričam o civilnoj vojsci. Kakva je to pauza od pola sata, pitao sam se nesvjesno. Šefica me malo čudno gledala, a tek sam poslije skužio da se svi zaposlenici toga pridržavaju. Nisam ja neodgovoran, ali pauza od samo pola sata ... hmm. Možda sam se nekako naviknuo na moje starce koji imaju ili dobar posao ili dobre šefove pa si mogu nekad i sami odrediti vrijeme i trajanje pauze, nekad mogu ranije otići s posla i slično. Vjerojatno se takvom poslu i ja nadam.

4. Uvijek su bile tako nevine, te tvoje crne oči, ko da nikad neće proći. Ljubavne igre one ne vide, i nikad neće moći sve dok samo strah ne ostane. Zar si stvarno mislila da je sve to igra, što sam ja zbog tebe sam. A što ćeš sada, kada si stigla do zida a doma nema goluba da te miluje. Teške se kiše spremaju, kroz tvoj se prozor samo jablani vide. Nad gradom munje sijevaju, uzalud pitaš tko ide. Uzalud pitaš tko ide.  - itd itd itd ...

5. Dok se vozim jutarnjim vlakom razmišljam o temi koju bih mogao analizirati. Onako, namećem si problem, ukratko. Već sam pisao o crnoj kavi u 'restoran vagonu'. Ovaj put sam sjeo u dio za nepušače. Nisam dugo izdržao pa sam se prebacio na 'šank' istog vagona. Dvije crne kave i dvije mineralne nisu mi pomogle, pa sam morao potražiti mjesto u kupeu. Uspio sam ga naći, i mjuza u slušalicama me trebala spasiti da se odvojim i zaspem. Nisam uspio. Da. Ponekad mi se čini da u svakom vlaku, na svakoj liniji, bude ta jedna starija žena koja je … pa blago rečeno, naporna. Bulji u tuđe novine dok ih napokon ne dobije. Pa onda dalje bulji. Stišao sam glazbu. Sada povezuje rodbinske veze ljudi iz svog sela s nekim djedom i njegovim selom. Sve ona zna. I iz svog sela, i iz sela tog djeda. Pomalo mi ga je žao. On je miran i vjerojatno mu je to prilika da malo popriča, ali ona ne staje. Velika torba u krilu, sumnjičavi pogled (onako, uplašim se kad me pogleda ... ima neki pogled: "znam ja tko si ti, bolje ne gledaj moju torbu"). Sijeda kosa, brčići, prastara jakna i izlizane hlače od samta. Žuti prsti i naočale. Sad priča o Plesu sa zvijezdama i Showtimeu. Bolje da pojačam mjuzu.

6. … dio iz jedne neobjavljene priče: "Reći 'fališ mi' vrlo je lako reći. Bilo kome. Onda kada ti fali bilo tko. Bilo tko tko bi mogao zadovoljiti tu tvoju trenutačnu potrebu"  … Dakle, fališ mi.

7. Nekako nikako (koja riječ "nekako nikako", al sviđa mi se) da se ne odviknem od one misli da sam na krivom mjestu. Kao u slučaju kad čekaš u koloni i pređeš u drugu traku. U drugi vozni red jel. A taj vozni red nikako da krene. Dok ovi kraj tebe lagano prolaze. Pa zašto? Čudan je to feeling: od dva izbora izabereš krivi. Na kraju se ipak izvučeš, prođeš carinu, naplatne kućice ili što god, i nastaviš dalje. No, u tom trenutku to je jedan jako ružan osjećaj … iznevjerio si samog sebe. Pih.

8. I onda, kao nekim čarobnim štapićem ovaj nevjerojatni dan nekako će postati samo sjećanje. To je kao kad odeš na plažu, odeš do mora, more je hladno, i nisi siguran želiš li ući. Pored tebe stoji lijepa djevojka. Niti ona ne želi ući u more. Vidi tebe. I ti znaš da bi, samo da si ju pitao za ime, otišao s njom. Zaboravio na svoj dotadašnji život, osobu s kojom si došao na plažu. Da bi napustio plažu s njom. I nakon toga, ti je se sjećaš. Ne svakog dana, ili svakog tjedna. Ali dolazi ti u sjećanje. To je sjećanje na život koji si mogao imati. Današnji dan je ta djevojka.

9. 'Nekih se snova sjetimo, a neke snove zaboravimo čim otvorimo oči. Koji od tih sad sanjam?' (autor: ja).

10.  00:58h prilično je rano, a papira više nema.