“Što imaju paradirati”; “tko im brani da rade što hoće unutar svoja četiri zida”; “ne moraju svi znati”, komentari su na koje u pravilu nailazimo ispod svakog teksta vezanog uz LGBTIQ* tematiku, posebice u vrijeme održavanja prajdova.

Prajdovi, odnosno povorke ponosa proizašle su iz stonvolskih nemira 1969. godine, kada su LGBTIQ* osobe u nizu spontanih akcija pružile otpor policiji. Preciznije, policijskim racijama koje su bile dio sustavnih progona protiv seksualnih manjina, a koje je provodila vlada SAD-a. Naime, u SAD-u tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, dakle prije svega šezdesetak godina LGBTIQ* osobe bile su sustavno javno ponižavane, trpjele su nasilje i diskriminaciju, smještane su u zatvore ili mentalne institucije, osuđivane na obvezne hormonske terapije, gubile su poslove zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. Ulazak u ugostiteljske objekte bio im je često zabranjen, a tamo gdje su mogli ići, primjerice u bar Stonewall Inn po kojem su nemiri dobili ime, redovito su slane policijske racije. FBI i policija pratili su poznate homoseksualce i njihove prijatelje, a pošta je vodila evidenciju adresa na koje su se slali sadržaji vezani uz homoseksualnost.

Iako je danas nezamislivo ono što se događalo tada, LGBTIQ* osobe još uvijek trpe nasilje i diskriminaciju, a stavovi vezani iz LGBTIQ* osobe reflektiraju stavove proizašle iz onih vremena kada se smatralo da je homoseksualnost bolest, da je nenormalna i da bi valjala biti kriminalizirana. 

Iz stonvolskih nemira i pobune LGBTIQ* zajednice prema sustavnom ugnjetavanju izrastao je dakle LGBTIQ* pokret i povorke ponosa, prajdovi. Prajd kao prostor izražavanja vidljivost i borbe za prava LGBTIQ* osoba. Još važnije, prajd kao mjesto gdje se LGBTIQ* osobe prihvaća baš takve kakve jesu. Gdje ih se ne smatra bolesnima i nenormalnima. Nenormalnima. Sodomitima. Gdje možda po prvi put u životu pronalaze mjesto pripadanja. Gdje su sigurni šetati ulicom držeći za ruku osobu koju vole. Gdje naprosto mogu biti. 

Kažu neka budu unutar svoja četiri zida. A što ako ne mogu?

Što ako ste jedno od mnogobrojne LGBTIQ* djece i mladih koji kod kuće, od roditelja i najbližih slušaju o tome kako su LGBTIQ* osobe bolesne, kako su grešne, nemoralne, neprirodne, poremećene? Što ako svoju mladost provodite u tolikom strahu da ćete biti odbačeni od onih čija je jedina dužnost u životu da vas prihvate i vole, od svojih roditelja, svojih najbližih. Uz to redovito ste izloženi raspravama u javnom prostoru u kojima se vaša seksualna orijentacija smatra slobodnim izborom, vaše postojanje naziva ideologijom i povezuje s pedofilijom, zoofilijom, nekrofilijom i dendrofilijom, a nerijetko vam se želi, ako ne smrt, onda neki Goli otok. Kao da vas kroz povijest i nisu ubijali smo zato što ste gej. Pokušavate promijeniti nepromjenjivo i mrzite sami sebe što promjena ne ide i što ste kako često čujete neprirodna, bolesna, devijantna nakaza. 

Misle li na ta četiri zida unutar kojih djeca i mladi promišljaju ili pokušavaju suicid? Samoubojstvo je drugi vodeći uzrok smrti među mladima u dobi između deset i 24 godine, a šansa za pokušaj samoubojstva pet puta je veća kod LGBTIQ* nego kod heteroseksualnih mladih osoba. Na to presudan utjecaj ima upravo neprihvaćanje od strane obitelji, okoline i društva. 

Ne moraju svi znati, čujemo u javnom prostoru. Često zbog straha od odbacivanja - ne zna nitko.

Mislite da je homoseksualnost neprirodna, da je bolest, nastranost ili da ima veze s pedofilijom? Mislite to u svoja četiri zida, u sebi. (FOTO: Lupiga.Com)

Zamislite da na upite obitelji o simpatiji ili razgovore vršnjaka o prvoj ljubavi izmišljate u strahu da vas netko ne prozre. Ili da se pripremate, strahujete, strepite, tražite psihološku podršku kako biste uopće mogli smoći snage sjesti i roditeljima, bližnjima i prijateljima reći da vam se, eto, ne sviđa osoba suprotnog već istog spola. Ili nebinarna osoba. Ili trans osoba. 

- Heeej, baš mi je drago da smo se napokon uspjeli dogovoriti - blebećem ja nakon što sam se napokon našla s frendom s kojim se već duže dogovaram za kavu.

Primjećujem nervozno stiskanje šaka i neugodnost koja strši iz očiju mog inače redovito veselog i šali orijentiranog frenda.

- Jesi dobro, nešto desilo? - pitam ga

- Htio sam razgovarati s tobom o nečem poprilično osobnom. Mislim da je korektno da ti ja to kažem i da saznaš od mene - odgovara ozbiljno.

Sad mi je već lagano panika i pokušavam shvatiti što je moj dobri dragi frend mogao napraviti, nije valjda da je počinio neko krivično djelo, o Bože prijatelj mi ide u zatvor! Moj um brzo preuveličava svaki zamisliv scenarij.

Long story short, frend mi je gej, želi me upoznati sa svojim dečkom.

- Dobro i, čemu ova uvertira? - pitam ga pomalo uvrijeđeno. 

Mislim frende, zaboli me, zašto mi to uopće govoriš, jesam li ja ikad sjela s tobom da ti kažem da sam hetero, razmišljam u sebi. Što ne bi bilo normalno da me naprosto upoznaš s dečkom bez pripremnih razgovora? 

To bi bilo normalno zar ne? E, ali nije. Normalno je da se ljudi koji ne pripadaju dominantnoj seksualnoj orijentaciji moraju „autati“, sjesti s obitelji, prijateljima i glasom koji skriva strah i nelagodu priznati da su gej. I to je, budimo realni, poprilično nenormalno.

Moja uvrijeđenost počinje se topiti u trenutku shvaćanja vlastite privilegije i brutalnosti nebrojenih iskustva neprihvaćanja i odbacivanja koje LGBTIQ* osobe prolaze tokom života.

- Jedva ga čekam upoznati - ispravljam se brzo i gledam kako ga nervoza, strah i nelagoda napuštaju, kako mu se vraća sjaj u oči, neopterećeni osmijeh i onaj dobri stari smisao za humor, ovog puta zaogrnut sarkazmom.

- Šta ja znam, ti si Dalmatinka, tamo nas pale po karnevalima.

Moj frend i njegov dečko još su uvijek zajedno. Ne žive u Hrvatskoj. Odselili su. Roditelji njegovog dečka nisu mogli prihvatiti da im je sin gej. Ćaća ne razgovara s njim. Mater svakodnevno moli da joj Bog pomogne, da je muž prestane tuć i da joj obrati sina, izbavi ga iz grijeha sodomije. 

Jer ljubav je za neke grijeh. 

Ili naprosto nije ljubav ako ne dolazi u jasno propisanoj formi. Sve i ako je sadržaj te iste forme nasilje. 

U igrama zvanim licemjerje bez granica, ti za koje je ljubav grijeh, u ime djece vode bitke zbog kojih djeca promišljaju suicid.

Mislite da je homoseksualnost neprirodna, da je bolest, nastranost ili da ima veze s pedofilijom? Mislite to u svoja četiri zida, u sebi. Pa ne moramo svi znati da ste budala, posebice zato što za razliku od seksualne orijentacije, biti budala jest izbor. Uostalom vaša na predrasudama utemeljena mišljenja bole, ostavljaju ožiljke, ubijaju.

Mislite malo i na živote djece kad već njihove interese tako besramno instrumentalizirate. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Damir Senčar