Gledam ja u subotu Kristinu, Miki, Anu i ostale i nikako da se odlučim. Kristina je malo velika i ima čudnu liniju i skupa je. Miki je pak prejeftina i bojim se da će se slomit ispod mene kao i ona prethodna. Odlučim se na kraju za Anu. Puteno bijelu, linije kao da je stvorena po meni. Nije baš tako ni jeftina pa se nadam da će izdržati moju težinu ...

Misliš, sve si vidio, ali varaš se. Kristina i njezine prijateljice nisu ništa drugo nego zahodske daske. Shvaćam kolegice feministice i donekle suosjećam s njima, ali moraju znati da je ta ideja o davanju ženskih imena daskama za sranje upravo njihova.

To nisam izmislio nego sam pitao tamo neku gospođu s kapom na kojoj je nacrtan žuti pijevac. Lakše se pamti, kažu..

Drage moje dame kojima u žilama teče borbena krv, koje još danas osjećaju potlačenost od strane muža i prištavog sina, koje razmišljaju o predsjedničkoj fotelji dok klečeći pokušavaju dohvatiti pod krpom iza zahodske školjke, žalim vas!

Meni je osobno jadno i iskreno ponižavajuće neugodno da se takve stvari zovu ženskim imenima, ali opet ću naglasit da je to vaša ideja, ili ideja babe sa kapom na kojoj je nacrtan žuti pijevac. Pa ljepotice moje drage, kako će netko tko vuče gene kamene imati poštovanja prema vama ako nemate same poštovanja prema sebi?

Prošlo je doba kad su plavokose mačke rezale desnu sisu da bi mogle lakše odapinjati luk, prošla su i ona vremena kad se od žena očekivalo da drže metlu u ruci i da im je prioritet što duže zadržati trbuh do zuba. Ta su vremena iza vas onoliko koliko vi to želite i onoliko koliko vi same držite do sebe.

Otužno je držati dijete za ruku i smijati se Kristini kako je skupa. I to dijete će jednog dana upoznati malo drugačiju Kristinu ako mu se već tako ne zove mama.

Prije par godina bio sam kod prijatelja u Sinju, zapravo u nekom selu u blizini Sinja. Dolje je normalno da žene jedu tek poslije muževa i sinova. Ti jedeš, a one te dvore. Neugodnjak totalni. Još ako si odrastao uz sestre, kao ja, situacija je skroz nepodnošljiva. Pitao sam ga malo o tome, a on me odvede na groblje.

"Reci mi šta vidiš?", pita. Zurio sam nepomično u grob i tek nakon nekog vremena shvatio. Na groblju rijetko ima ženskih imena, pogotovo ako su bile udane. Normalno je da piše npr. "Ovdje leži Ante Antić sa ženom ...", a žene kao da nikada nije bilo, kao ni one zahodske daske kad se raspadne ispod nečije debele guzice..

Eto to je dolje normalno i normalno je za same žene, jer nisu naučile ni vidjele bolje. Odmalena ih se odgaja na taj način i sigurno je da kada bi i ušli s njima u razgovor o toj temi, one ne bi bile na svojoj strani, nego na strani svog čovjeka.

Zato moje dame ne budete li držale do sebe eto vama sinjske okolice ubrzo ...