Postoje ljudi koji u mnogim stvarima vide simboliku, kao recimo oni koji su u jednom od filmova iz našeg susjedstva vidjeli neku simboličnu smjenu generacija, napravljenu na najbolji mogući način. Smjena je došla tako da su sve strane zadovoljene i da je svima dobro. Dobro je onima koji odlaze ponjevši sa sobom ono najbolje i usprkos odlasku oni u stvari ni ne odlaze, već ostaju tu. Oni koji pak dolaze nisu baš dobri kao ovi koji su bili prije njih, ali ipak s malo iskustva postat će i oni takvi. Iako vjerojatno to mnogi očekuju, ipak ime filma vam neću reći, jer na kraju krajeva to sam vidio samo ja. Simboliku, mislim.
Vidio sam ja i nešto od simboličnosti i prilikom nedavnog povratka iz jedne nesusjedne nam zemlje, prilikom čega je određenoj osobi ostalo samo 11, 50 eura, s autom na rezervi. Iznimo žedan odlučio se raspodjeliti to svoje bogatstvo na slijedeći način: za 10 eura natočiti benzin, a za 1, 5 utažiti žeđ bilo kakvim pićem. I gdje je tu simbolika? E, pa tamo gdje se za euro i po ne može kupiti nikakvo piće. Premalo simbolike? Ima je još! Doberman je nekako bio pas mog djetinjstva i uvijek sam ga želio imati. Sada kada mi se takva mogućnost ponudila iz vedra neba, nemoćan sam bio učiniti bilo šta. Ili je to sad već simptomatično?
To me nekako podsjeća i na onaj fenomen, kada vam se izdaleka učini da ste vidjeli poznatu osobu, a kada se približi na vidljivu razdaljinu, osoba pored osobe za koju ste mislili da je vaša poznata, je osoba na koju ste mislili (ukoliko netko zna kako se ta pojava zove, molim da napiše u komentaru, a usput apeliram na šaljivđije da ne pišu bezvezarije tipa: ćoravost, alkoholiziranost i sl.). Došlo je do nekih osjeta, nekim osamnaestim osjetilom. Rekoše mi neke neznalice: "Ma da si ti rođen u 18. stoljeću, preduhitrio bi one papke iz 19. st koji su zabrijali da su simbolisti". Misle neznalice kako ja svojim izražavanjem pokušavam pomoću nekih simbola izraziti svoje osjećaje. Teško ... Ko da sam ja neki Rilke ili Rimbaud. Možda čak i tu ima neke simboličnosti, jer eto od sve poezije koju me natjeraše i nenatjeraše da pročitam, nekako mi se njih dvojica jedino svidješe. Eto, miro@lupiga.com ipak ima neka poezija koja mi pomalo leži!
Simbolična je i ona želja koja se javlja nekoliko dana prije nego li vam slijedi obveza za koju se morate satima i danima pripremati. Tada imate želju za svim i svačim. Kako za gledanjem televizijskih emisija o poljoprivredi, najglupljih serijala, čitanjem najdosadnijih knjiga, tako i za igranjem windows igrica tipa Solitaire ili jednostavnog buljenja u strop. I nekako uspjevate zatomiti tu želju (manje-više) i onda se napokon riješite obveze i umjesto da uživate u blagodatima trenutne neobveze, vas uhvati neka lagana deprimiranost zato što vam se ništa od onoga što vam se tako radilo, ne radi.
Koliko sve ovo bilo neistina i samo mala izmišljotina, još uvijek držim kako je onaj film s početka, govorio o onome o čemu ja mislim da je. I više nitko me ne može uvjeriti u suprtono. Sjetih se sada još jednog argumenta koji je na mojoj strani, a kojega se nitko od prisutnih nije sjetio, i kojeg ću zadržati za sebe čuvajući ga za završni udarac svima onima koji mi ne vjeruju. Čak i da dođe sam drehbucher i da mi kaže: "Stani bolan jarane (tu vam možda podvalih kako je film s prostora s kojih u stvari nije), nismo mi mislili na to kad smo radili taj film, eto pitaj i režisera". Ne pomaže! I gotovoooooo