IN MEMORIAM - JOSIP BUTKOVIĆ: Trenutak kad se vide samo grafike, otisci i tragovi

IN MEMORIAM - JOSIP BUTKOVIĆ: Trenutak kad se vide samo grafike, otisci i tragovi

ritn by: Ivica Prtenjača
24. 10. 2023.

Postoje ljudi za koje mislimo da nikad neće umrijeti, u njima je toliko energije, srčanosti i ljubavi za život da se ta mračna misao uvijek povlači pred prštavom snagom te osobe. Takav je, pa umnožen, bio Josip Butković, profesor, umjetnik, vizionar i pokretač. 

Upoznao sam ga davno, pri početku svoga studiranja i rata, u ono vrijeme dok se, gotovo paradoksalno, činilo da je nade i smisla, slobode i ljubavi više nego u ovom sakatom, virtualnom i pošemerenom svijetu u kojem ratovi niču kao otrovne gljive poslije kisele kiše. Od naprednih ideja oslobođenja, preko kratke i duboke noći, začas smo se našli u cenzuri smisla i ukinuću sloboda, u smrti, patnji i preziru. I naglo je, kao da nije niti postojao ukinut pojedinac. Naše se vrijeme obraća nejasnom mnoštvu. Kako je slatko zamišljati to mnoštvo kao mlitavu kuglu tijesta na stolu, nepokretnu, istovjetnu s nekom uskovitlanom truleži u samom svom srcu. 

Prije više od trideset godina, u moj je život ušao profesor Butković, taj antipod neslobodi, uznemireni kreativac, čije su geste uvijek bile široke, oštre i taj je pokret bio nezaboravno otvoren. Energičan, zainteresiran i hrabar, tako sam ga doživio pri našem prvom susretu kad sam mu u Kastvu, pred starom školom¸ pomogao da iz bijele škode izvuče kolut cinkovog lima za grafiku i desetak svetački čuvanih, debelih, profinjenih i skupih Hahnemühle papira. Padala je kvarnerska kiša, mogle su padati i bombe i sjekire, ali mi smo posao obavili tako da zaštitimo papire, da na njih ne kane ni kaplja. 

I otada, u raznim prilikama, u ateljeima, ili na nekim zajedničkim druženjima, s profesorom koji meni to nikad nije bio, znali smo pričati, njega sam, za razliku od mnogih netremice slušao. Nisam mu upadao u riječ, nisam ga prekidao i nikad nisam osjećao onu ubitačnu dosadu, to je ona loša potreba da se udariš bocom po glavi, samo da se nešto napokon dogodi. Ne, s Butkovićem se razgovaralo i šutjelo o umjetnosti, o ljudima, čekao sam njegove neopjevane, a vrhunske oglede iz cinizma, kako drugačije, iz gliba smo se uvaljali u blato, netko je i o tome morao govoriti. 

Josip Butković
I u ovaj si tekst, Joso, neshvatljivo požurio (FOTO: Galerija Kortil)

Zahvalan sam mu na mnogim rečenicama i uvidima, ali možda ponajviše na onom, gotovo ganutljivom trenutku u kojem bi naglo zašutio i pogledao sugovornika duboko u oči. Veza koja se u tom trenutku uspostavila bila je rijetka i nezaboravna. Došao bi do kraja svoje misli, do trenutka u kojem bi sve vidio u grafikama, otiscima, tragovima i, na kraju, u ljudima kojima je nesebično i stalno poklanjao više nego što su razumjeli u tim trenucima. Podrazumijevali su ga kao što se podrazumijeva zdravlje, sigurnost i sitost. A čovjeku ništa nije dano, sve je pitanje zasluga, rekli bi dežurni malograđani, ja pak kažem da nije tako, da su najbolje stvari i najbolji ljudi blizu i da se samo treba malo prikopčati na frekvenciju. Ne budi lijen .... tako se zove Butkovićev projekt, da, i lijenost je bila loša, nezvana gošća koja nikad nije stanovala u Josinom ateljeu ili životu. Smrt lijenosti, nepokretnosti, truležu, učmalosti i strahu! Da, i strahu, sjetim se rado mrkopaljske "Škole mira" čiji je, uz velikog Franju Starčevića, Butković bio jedan od najvažnijih aktera. Za vrijeme rata i u vremenu u kojem mir nije bio važna i kurentna riječ. 

Toliko rečenica, samo da kažem da sam tužan i da mi je žao

Sjećam se mirisa Charbonnel boje, kadica s vodom u kojima su se namakali papiri, tih smotuljaka od ženskih najlonki kojima se boja najbolje utrljavala u matricu, štipaljki za papir izrezanih od tetrapaka mlijeka, velikih valjaka na prešama. I knjiga, monografija u radioni ... ne u ateljeu, ta je riječ sugerirala i nešto šminkersko, samodopadno i tromo. Radiona, tek potom umjetnički atelje. 

Godine su prolazile, studentice i studenti su stasavali u profesorice, umjetnike, nastala je glasovita Riječka grafička škola, potom nagrade, priznanja i nekakva baš očekivana i tiha riječka ignorancija, odmahivanje rukom, nepriznavanje činjenice da u svome gradu imaju nekog takvog. Čovjeka koji stvara povijest. Pritom donosi vrganje i peče skuše studentima, kupuje im pribor i tjera ih da izlažu. Čovjeka koji nikad, ali baš nikad ne hoda sporo, uvijek žuri. Žuri do mrgara na Krku gdje pod otvoreno nebo i na pašnjak iznosi cinkove ploče i pušta svijet da se otisne, među tim kamenjem, na tom poviješću, životima i smrtima natopljenom tlu. 

I u ovaj si tekst, Joso, neshvatljivo požurio, u ovaj tužni spomen koji bih mogao nastaviti u cijeli roman. Ali vrijeme je da sad stanem, da opet uđem u onaj trenutak kad se vide samo grafike, otisci i tragovi.

Radost i zahvalnost. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Galerija Kortil