budala ko ne čita marxa

budale, marx nije jedan od vas

protagora, udruga ateista

“Žene nisu poželjne u crkvi tokom menstruacije, ali suvremena higijenska sredstva mogu efikasno spriječiti da se slučajnim istjecanjem krvi hram ne učini nečistim, kao i ublažiti zadah koji isticanjem krvi nastaje“. Ili, “Jasno je da drugog puta nije bilo. Tako je sada i nama nametnut rat. Zato je taj naš rat pravedan jer je obrambeni. Ne napadački ni osvajački.“

Ako ste u bilo kojem trenutku posumnjali da su riječi iz uvoda izišle iz trulih usta nekog svećenika, boga mi božjega, na pravom ste tragu. Riječi su to vrloga patrijarha Pavla ispisane u njegovoj knjizi "Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere" izdane '98. Pa zašto na Lupigi, tom poganom mjestu riječi jednog prosvijetljenog čovjeka kakav je naš glavobradi Pavle? Da zašto, pa dosta je toga, jebemumaterviše! Eto zašto.

Dosta je toga da mi svakodnevno s katedri, s okruglih stolova i promocija knjiga, filmova i koječega neki bradonja priča bajke. Dosta je toga da me u svakoj državnoj ustanovi, dakle školi, bolnici, mjesnoj zajednici ... na najvećem zidu dočeka bradati muškarac pribijen na križ. Alo!

Pa ikonografija Iron Maidena ili Marilyn Mansona samo je malo, ako uopće, nastranija od crkvene. S jednom bitnom razlikom, Dickinson nikad nikoga nije pokušao uvjeriti da je Eddie prije dvije hiljade godina zaista postojao i bio živ i zdrav zombi. A zašto to dobri stari Bruce nikada nije napravio? Nije to napravio jer bi mu svako normalan rek'o da to nije moguće. Rek'o bi mu da zombiji ne postoje, rek'o bi mu da stoga ne mogu biti ni mrtvi ni živi ni pred dvije hiljade godina.

Kako je onda normalno da Djed Mraz ne postoji, a da Djevica Marija i dvije hiljade godina nakon smrti laktom podbada Duha Svetog pod rebra zalažući se za zdravlje simentalke Mare iz Unešića? Kako je normalno da već u desetoj godini ismijavamo onog sentimentalnog klinca s naočalama samo zato što plače jer je Vuk smaz'o baku, dok s četrdeset i pet još uvijek klečimo u mračnoj i vlažnoj čitaonici rezerviranoj za samo jednu knjigu?

Ne samo da ti nastrani likovi u haljinama po crkvama čuvaju svete relikvije, kosti, čuperke kose, zgrušanu krv, nokte, zube i svašta nešto čemu je mjesto dva metra pod zemljom, nego te ostatke predstavljaju kao čudotvorne. Iznose ih na gradske ulice i defiliraju s njima odjeveni u grimizne kapice dok im se oko vrata klate zlatni lanci.

Šta bi me smetalo da to rade po svojim kućama? Da tamo jedni drugima pričaju kako Djed Mraz djeci nosi poklone ili da čitavim univerzumom upravlja superinteligentna četka za WC? Jebalo bi mi se, al kad se svakodnevno pojavljuju po novinama, na kioscima, televiziji i radiju i kad se to dobrim dijelom plaća iz državnog proračuna, e boga mi me smeta.

A evo šta me posebno smeta;

O ženama

“Pokrivanje glave je simbol pokornosti žena mužu i crkvi; to je znak vlasti muškaraca nad ženama, to je princip uzvišenosti i časti”. (Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, Beograd 1998.)

“Veliki pesnici među ženama mogu se na prste izbrojati, i to uzimajući u obzir čitavu ljudsku istoriju“. (Šta treba da zna svaka pravoslavna devojčica, Svetigora, Cetinje, 2000.)

“Mesto žene u svetu za poslednjih dve hiljade godina nije se nimalo izmenilo. Sve ono čemu uči Sveto pismo, čemu uči Crkva, i dalje je životno i aktuelno, i mesto žene u svetu ostaje neizmenjeno...” ("Pravoslavna žena u savremenom svetu", časopis "Istina", izdanje Pravoslavne eparhije dalmatinske.)

O ratu, ratnim zločinima, ratnim zločincima...

“Kada postoji na nebu može postojati i na zemlji, za nas je odbrambeni rat blagosloven, a napadačko osvajački osuđujemo – to je reč Hristova“. (Zbornik Rat i Crkva, u izdanju Mitropolije Crnogorsko-primorske.)

O odnosu Crkve i države

“Smatramo da je najbolji odnos između države i crkve onaj koji je već bivao i pre, to je simfonija – saglasnost između države, odnosno društva i crkve“. (intervju patrijarha Pavla, Danas, 5-7. januara 2002.)