Ništa se nije usmrdilo Care, pa ni ova moja pregrada do koje potezom lijevog kažiprsta ulazite u područje moje kolumnističke autonomije i pokušavate iskopati što se to meni događa. Ništa strašno, dragi prijatelji, jednostavno slijedim tok pa mi sve ovo ponekad s proljeća diže tukija do nebesa. Nemojte sad samo pomisliti kako ću opet biti pun psihoanalize čudnih biljki koje me okružuju i kako ću na račun stare slave probati pridobiti vaše usijane glave starim trikom. Ja sam samo čovijek, zatočen prostorom, lozinkama, monitorima raznih veličina, bolesnim računalima koja se prema meni ponašaju kao prema medicinskoj sestri, kao ono;
"Sestro, sestro!!!! Boli!!"
"Pa gdje vas sad boli gospodine Pentium?"
"Neznam, mislim da mi mrežna kartica šteka".
"Nemojte se ništa bojati, evo sad ću vam kateter popraviti"
Nadalje, život u kablovima zna strašno ispizditi, osuđen na 5 dkg budžole, 5 dkg dimljenog sira, četvrt kruha i obavezno jogurt, jer jogurt je kako kaže moje najmilije žensko stvorenje koje mi je rodilo najljepše dijete na cijelom Internetu, najzdraviji za moj čir, pa ga preporučam i mom dragom kolegi prije i poslije onih dvaju kutija Walter Wolfa. Ono što pak istinski veseli u posljednje vrijeme, jest lijepo vrijeme koje nudi malo širi spektar bježanja od gomile neistomišljenika. Lakše mi je i krenuti na posao, poslušati usamljenog starog gospodina na tramvajskoj stanici koji priča o svojim vremenima u kojima su nogometnim terenima vladali Zimmermančić i ekipa. Čovijek je pogodio temu, ali uopće nije čekao tramvaj. Posebno veseli i osvježavajući odlazak iz Zagreba na tri ili šest dana u Rovinj odnosno Opatiju zalazeći u čudno bilje istarsko-kvarnerskog podneblja i razbijajući monotoniju ovih 260 upravo navedenih riječi. Konobar Joko odmah je prepoznao linije zagrebačkih lica sa papirima Dalmatinca koji neće ribu, Albanca koji hoće brdo mesnih šnicli i ovog trećeg blijedog vegetarijanca kojem isto kao i Mavroviću protiv Lennoxa nedostaje 10-ak kila. Na klopu inače nikakve zamjerke nemam, ipak ne panjam svaki dan pečene prepelice sa šopskom salatom, sušene jezičine životinja koje su glumile u porniću sa Ćićolinom, istarske specijalitete i vina iz vinograda koje nije pogodio rat. Na stojećoj večeri svira Jimmy Stanić, sedamdesettrogodišnja biljka koja prije nego što će sjesti za klavir u odabranom društvu baca izjavu;
"Joj kak ovde ima dobrih pica, volim kad su im hlače ovak zategnute oko guzice".
Imao sam priliku biti i prva vijest na Dnevniku, već sam vidio Nensi Brlek kako u uvodu govori o strašnom incidentu koji se danas zbio u Kristalnoj dvorani hotela «Kvarner» u Opatiji;
"Naime, za sada nepoznati mladić za kojeg neslužbeno doznajemo da je jedan od organizatora konferencije skočio je na leđa potpredsjedniku Vlade Goranu Graniću na svečanom otvaranju i ostavio ugriz na njegovoj "pisti za komarce". A ja sam ipak ostao sjediti iza bine i paliti mu te gasiti svjetlo dok on tokom projekcije u mraku gleda na na džepni sat i misli kad će ovo sranje završiti da idem kući ženi i djeci pokazat tko je prva vijest u Dnevniku, a morao sam samo pričati budalaštine o suvremenoj tehnologiji i prvoj sjednici Vlade koja je papire zamijenila skupocjenim računalima. Na nostalgičarskom partyju starih štrebera u stvarno privlačnom opatijskom discu "Coloseum" nisam se uspio uglazbiti u dvadeset minuta koliko je trajalo ispijanje twist-off Tuborga s preponama. Jedino je konobarica bila dobra i nasmiješena do trenutka kada je shvatila da ništa od bakšiša unatoč njenom dobrom ukrajinsko-noćnom izgledu. Čudna riba, puna biljnog planktona. Naravno, sada kada ste pri kraju čitanja i kada želite da je gotovo moram vam spomenuti da između cijele ove priče, između budžole i prepelice, neporažen od strane stresa i događaja, s tendencijom da sve završi poletno i vedro, u posljednje vrijeme istinski uživam samo u nekoliko stvari; u igri sa Ivorom koji još nije car, u glazbi, nogometu, suncu i izbjegavanju tradicionalnih navika. Tako se više ne držim početne tradicije pisanja svakog dana po tri vijesti, jedne kolumne tjedno te par enciklopedija po želji i ne prihvaćam nikakve rasporede jer imam što raditi i kad to ne izgleda tako. Možda slabijih baterija, idem dalje!