Ta Stvar, odnosno osjećaj konstantne mučnine traje dugo, a svoj je peak doživio oko proslave 9. januara, „dana Republike Srpske“. Tada je, naime, sad već bivši ambasador Republike Hrvatske u BiH, Ivan Del Vechio, kao jedini pripadnik diplomatskog kora otišao na noge Miloradu Dodiku. Ne ulazeći u intimne razloge zašto je Del Vechio pristao biti dijelom proslave na kojoj je odlikovan Slavko Lisica, pukovnik, pa general Vojske Republike Srpske, koji je prije nego što je palio po BiH, granatirao Šibenik po nalogu Ratka Mladića, nešto je tu, ipak, čudno. Šta, dovraga, treba da se desi da hrvatski dragovoljac u ratu, instruktor hrvatske vojske, diplomat s karijerom u misijama u Izraelu i Poljskoj, i kadar SDP-a, ode na proslavu gdje odlikuju u Hrvatskoj osuđenog, i u Bosni po zlu osvjedočenog srpskog oficira!? I da, pritom, vjerovatno misli da time ne čini ništa loše!? “Samo” to da se nađe u bezobraznoj, ali kompliciranoj basni između prešutnog i prijetvornog: baš kao što se slična stvar dogodila Aleksandru Stankoviću i Željku Komšiću u izdanju emisije "Nedjeljom u 2". 

U mučnoj atmosferi iznuđenog dijaloga, kojim je cijelo vrijeme vladala neka pasivna agresija (koju je, valjda, trebalo prevazići polujaranskim – poluagramskim frazama) svi smo ostali uskraćeni. Za sve osim za poziv da se stvar počne rješavati, što je Stanković ponudio kao dobri patron, a Komšić kao nevoljki gost – prihvatio. Kad ga je Stanković već zvao u emisiju, što je samo po sebi za pohvalu, kao čin dobre volje i zainteresiranosti za problem, što ga ima „kinjiti“ nekakvim kvazi-pravno logičkim zamkama? Istina, oni koji osjete kontekst, mogu pretpostaviti i ovo: Aco je Stanković sa svojim suradnicima mogao imati priličan otpor da na ovaj i ovakav HRT dovede građanina Komšića. Ali, to može biti i stvar stila. 

S druge strane, Komšić, onakav kakav jeste, niti je “pristao ni dorastao” da se, eventualno, odbrani jednom jedinom rečenicom. U konkretnom slučaju ona je mogla glasiti: “to da li se baviti određenim problemom koji izgleda nerješiv i na kojem se ama baš niko nije proslavio, ili se, jednostavno, izmaći iz svega, najstarija je filozofska dilema, koju ‘Nedjeljom u 2’, definitivno ne može riješiti.” I mirna Bosna. Odnosno miran Komšić(luk). Barem u vrijeme nedjeljnog ručka. 

Mučna atmosfera iznuđenog dijaloga (SCREENSHOT: YouTube)

Ali, ništa zato. Emisija će biti i proći, i njen urednik će u čudnoj šumi medijskog prostora, u potragu za novom “žrtvom”: danas u vašem gradu, sutra već u Novom Sadu, kaže stara cirkuska reklama. Gdje Aleksandar vabi kapitalca koji mu stalno bježi, “silnog i premudrog” Đorđa Balaševića. Pa mu postavlja billboarde ne bi li ga dovabio u emisiju. E, a, Đole, stari lisac, izmiče li izmiče. I meni, starom surom medvjedu iz vrleti na granici s Hercegovinom, bilo bi bolje da sam izbjegao pojaviti se u toj emisiji, ali ne biva. Solidarnost košta. 

Zašto cijeli ovaj kontekst podsjeća na basnu? Otkud u njemu toliko lisaca i Lisica, vukova i medvjeda? Pa, valjda, zbog toga što je stvorena šumska atmosfera u kojoj su sve i ništa jednako (bez)vrijedni, životinjski svijet (previše bi bilo reći carstvo, jer je ovo ljuta planinska zabit) i u kojoj je izbor između, „dobrih“ i „loših“ sveden na najbanalniji mogući nivo. U kojem su prebacivanje kanala, listanje portala, Karleušino međunožje i hrvatsko-bošnjački odnosi – na istom nivou. Odnosno, ispod nivoa. U šumi u kojoj je jedino važno jesi li pojeo ili bivaš pojeden.

I zato nakon učestvovanja u svemu tome, ostaje mi ta prokleta mučnina. Pozvan da kažem šta imam reći o konkretnom pitanju kazao sam za Komšića da nije idealan, da nije ni format, ali da u krajnjem nije čovjek mržnje, što njegov protivnik Dragan Čović, uglavnom, jeste. I sve je to skupa ostalo u nekom offu, pokriveno nekim velom za neželjenu mladu. Uz neko “kontramišljenje” nekakvog HDZHBUZP Gu(n)delja bez imalo sumnje u to što govori (takvi su vam uvijek takvi), govorio o obespravljenosti hrvatskog naroda, a o čemu bi drugom. E, kad bi samo u tome bio problem! A problem je, da posudimo malo taksonomiju omiljenog Stankovićevog nedosanjanog gosta Balaševića, što smo mi, svi skupa, u Bosni i Hercegovini, a i malo šire - pali u Bezdan. I ko se god nama bavi, čak i iz dobre namjere, pa bio to i kolega Stanković, može samo očekivati isto. Ili, gore. 

Da ne bude kakve zabune, ne gajim nikakvu lažnu nadu da bi nas iz svega toga trebala izvući Komšićeva mudrost, još manje bilo čije medijsko lukavstvo, ali zar ne bi trebala postojati granica ispod koje ne treba ići? Prostor u kojem banalizacija ne bi trebala carovati? Ili, ipak, ne? Ili smo svi samo dio životinjskog svijeta u kojem je jedini mobilizacijski alarm najava nepogode? Stalna proizvodnja neprijatelja uvijek vodi u samo jedno stanje: mučninu. Kojom se okorištavaju skoro isključivo sumnjivi tipovi. Ali, to i jeste demokratija po našoj mjeri. Za nešto drugo, valjalo bi se, barem, naučiti uvažavati. I ne ulaziti u šumu s dvocijevkama, nego, eventualno razmisliti o očuvanju njezine flore i faune.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube