Hadžije su sebi podijelili rejone
Djecu evakuišu avionima
A ja se osjećam nezgodno
Kao zebra na Brionima
(...)
„Kanjon Drine“, Zabranjeno pušenje 

Uvijek je iznova zanimljivo pratiti sudbinu pop-kulturnih ostvarenja koja od nekog momenta zadobiju status proročanskih. Da bi refleksija bila interesantnija, u pravilu je više riječ o učinku epskog prokletstva, jer malo što pažnju privlači jače od historijskih tragedija. Stihovi iz proslova objavljeni su dvije i pol godine prije posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, no čini se da su jednako aktualni i danas. Ipak, oni funkcioniraju jedino s nužnim, čak presudnim fusnotama u odnosu na postojeće stanje, a vidjet ćemo i kako te dokle. 

Sadašnji politički i, nerazdvojno, socijalni trenutak u BiH obilježen je nedavno jednim naoko katarzičnim događajem u vrhu tamošnjih stranačkih vlasti. Željko Komšić, nominalni predstavnik hrvatskog naroda u BiH, pristao je konačno sasvim uz glavnu bošnjačku stranku SDA. Prvo na razini lokalnoj, onoj kantonalne vlasti u Sarajevu, a potpunije na općedržavnoj, gdje se i uspostavljaju svi bitni međustranački odnosi u zemlji. Ali taj bivši adut formalno nadetničkog SDP-a, koji se u međuvremenu odmetnuo s vlastitom strančicom DF, nije bio ulog samo SDA-ov. Jer on je svoj imidž antinacionalista i figure koja donosi spasonosno rješenje mimo zadanih etničkih podjela koje u(ne)ređuju BiH, godinama održavao zahvaljujući najviše podršci tzv. građanskih, lijevo-liberalnih snaga. 

Privid je bio zasnovan na pretpostavci da je izbornim, pritom dosta jednostavnim inženjeringom, moguće zaobići supremaciju apsolutnoga nacionalnog okvira vlasti. Ali za to je bilo potrebno da SDA naputi dio bošnjačkih glasača prema Komšiću, statistički uvjerljivo majorizirajući hrvatski birački korpus. Glasovi lijevog centra nisu bili niti su mogli biti dovoljni, pa će se akteri iz tog kruga morati zadovoljiti tek ponekim efektom boljih političkih odluka na rečenom lokalnom nivou. 

Svoj imidž antinacionalista i figure koja donosi spasonosno rješenje mimo zadanih etničkih podjela Komšić je održavao najviše zahvaljujući podršci tzv. građanskih, lijevo-liberalnih snaga (FOTO: HINA/FENA/Hazim Aljović)

Zatim je sve pljusnulo u vodu, zapravo u Miljacku, znamo li da je doseg takvog političkog domišljanja optrilike zapasavao samo potez od Bistrika do Marindvora. Načelno progresivni stavovi pojedinih snaga kao što je Naša stranka, iscrpljeni su prije negoli bi se dobrohotni reformisti prisjetili ukrcati na vlak ili autobus iza Ambasade SAD-a, i proviriti van sarajevske kotline. Umjesto politiziranja dominiralo je moraliziranje spram trezvenijih poruka da će takva platforma na koncu upropastiti potencijalnu energiju za promjene. A nije baš da su nečujna bila upozorenja već o startnoj te očito suštinskoj promašenosti novozauzetih pozicija, naročito sad kad se osvrćemo na dugo trajanje opisane, ajmo reći, krize. 

Nećemo upasti u istu klopku moralističkih osvrta kakve ne podnosi nijedna strateško-politička opservacija, pa uostalom ni analiza pjesme u koju smo se upustili. Radije osmotrimo što je to nedostajalo bosanskohercegovačkoj antinacionalističkoj struji da bi uspjela. Davno je rečeno: njezinu maticu činila je u najvećoj mjeri intelektualna krema metropolskog srednjeg sloja. Ostatak naroda, svrstan mahom po nižim društvenim etažama, bavio se za to vrijeme svojim svakodnevnim brigama. 

Njih pak tamo dolje, na terenu, određuju posve drukčije silnice koje nisu imale puno veze s plemenitim no, pokazat će se, fatalno visokoparnim lijevo-liberalnim preokupacijama. Narod jednostavno nije raspolagao takvim luksuzom da se, pretežno samo voluntaristički potican, istrgne van luđačke košulje propisanog troetničkog te nacionalističkog ustroja. Baš kao i nametnutog diskursa koji se reproducira u prvom redu s obzirom na realne odnose moći u neposrednoj društvenoj i ekonomskoj praksi. I ne da tu priliku nije imao samo hrvatski narod, što se tiče Federacije BiH - dok entitet Republike Srpske ovdje možemo samo pribrojiti negativnom saldu - nego nije ni bošnjački, a to je već znatno indikativnije. 

Komšić je osjetno, dakle, ojačao uporišta ekskluzivno bošnjačkog nacionalizma, ali je također učvrstio onaj hrvatski. U posjedu HDZ-a i uz nastup njegova lidera Dragana Čovića, taj ambis je produbljen logičnim usmjeravanjem na kvarno savezništvo s Miloradom Dodikom i SNSD-om u Republici Srpskoj. I to onoliko koliko oni sami danas ne bi ostvarili, jer je posrijedi suradnja koja itekako odgovara SDA-u na čelu s Bakirom Izetbegovićem. Interes svih triju nacionalnih elita je isti: očuvanje partikularnih dominacija, za što nema boljeg puta od međusobnog potpomaganja kroz održavanje stalnih napetosti. 

Stoga nije ni izdaleka dohvaćen nijedan od pretpostavljena dva cilja – niti je razjedinjena i disfunkcionalna zemlja nakon te avanture više integrirana, niti je cjelokupnom narodu bolje. Izvan svake želje da ovdje dociramo, ipak je neizbježno suodgovornost za to adresirati liberalnoj ljevici u BiH, ali ne zbog nekakvog svođenja računa, nego zbog sugeriranja bolje perspektive. A ona ne nastaje tamo gdje nema tog naroda – pa i tih naroda, ništa manje – i njegovih ili njihovih potreba.

Interes Bakira Izetbegovićem isti je kao i kod drugih nacionalnih elita - očuvanje partikularnih dominacija (FOTO: Wikimedia/Plamen Stoimenov)

Ne radi se tu prvenstveno o nacionalnim potrebama koje služe kao moneta za potkusurivanje velikim strankama, i nameću se radi održanja statusa quo. To su nositelji građanske opcije prepoznali, i tu su u pravu, ali nevolja se ukazuje u pokušaju njihova razaznavanja važnijeg, onoga s čega se odozgo, iz vlasti, uporno skreće pažnja. Jer društveni sloj koji čini tu opciju pogrešno zamišlja da su njegove potrebe identične stvarnim prioritetima najšire zajednice na koju se poziva. Nisu, nego su u pitanju značajne razlike u egzistencijalnim, socijalnim, ekonomskim uvjetovanostima, te borbama i ishodima vezanim uz to. A na tom planu etnopartije apsolutno upravljaju svim pravilima igre i određuju njezinu dinamiku. 

U njih su, naime, i sukno i škare, dok svi ostali samo uprazno mašu dizajnerskim krojnim arcima, koliko god njihovi ideali bili moralno opravdani. Svejedno, realizirani neće biti nikad, ako se aktivni protagonisti s te strane ne ostave apstrakcije u koju im se antinacionalizam pretvorio. Osnaženje takve ideje u stvarnosti provedivo je isključivo udruživanjem s narodom - u najširem smislu - ali ne prije nego što mu se približi. Pa da se s novom sviješću i sam organizira u cjelovitije društvo te prestane robovati devastirajućoj priči o naciji. 

No teško da u ovom času itko može nadvladati oktroirano svevlašće nacionalista kojima na ruku idu i njihovi oponenti. Jedinu promišljenu metodu, ideju o konsocijacijskom modelu odnosa, lijevi je centar odavno prokazao kao izdajničku, pronacionalističku. Ipak, najizvjesniji dostupni protuotrov zasad se valjda krije baš u modusu operandi etničkog ustroja, što ćemo se osvjedočiti tek ako se državno-konstitucijski zahtjevi s triju uključenih strana nekako privedu krajnjem. U tom slučaju, čini se da bi forsiranje daljnje separacije po nacionalnoj osnovi moglo dogurati šire odnose do apsurda, i na brisanom prostoru ostaviti kreatore ovakvoga epohalnog jada u BiH. 

Tad će možda, onkraj pojedinačnih etničkih vjekovnih snova, i s ostvarenom jednakopravnošću etnija, u fokus doći ono što je zajedničko svima. Ista životna muka bez obzira na plemenske šare, horizontalno raspoređena kroz odvojena konfesijska lena, onuda kud se zlo nije obaziralo na izmišljene podjele. Bilo bi korisno da taj smjer, makar poslije urušavanja šuplje nade sa Željkom Komšićem, u obzir uzmu i antinacionalistički bivši pobornici toga projekta. 

A što se tiče naše pjesme s početka, ostaje konstatirati da hadžije - isti ili novi, njihovi sljednici ili protivnici - još uvijek drže iste rejone. Djecu više ne evakuiraju, doduše, nego to čine oni pod njima zgaženi, mada se ne služe toliko avionima, dok ovi prvi svoju vani šalju isključivo na bolje škole i skupe izlete. Konačno, niti zebra nije tu upala bezveze, jer je posrijedi simbolički zalog doba u kojem se strancem eventualno osjećao samo netko s drugog kontinenta. No onaj široki kontekst je podnio Bosnu i Hercegovinu s trima narodima istih prava, ili bar istijih nego sad, a ovaj uži tek mora sam iznaći svoj pristali kroj. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay