Sva imena / Godina smrti Ricarda Reisa
bozzo
25. 04. 2003.
Radnja romana Sva imena (izdanje Otokar Keršovani, Rijeka, 2002.) prati sudbinu gospodina Josea, pomoćnog pisara u Matičnom uredu neimenovanog grada. Gospodin Jose pedesetogodišnji je samac koji živi u malom stančiću smještenom u zgradi Matičnog ureda u kojem Jose i radi. On živi usamljeničkim životom, besadržajno, duboko predan vlastitom činovničkom poslu, slobodno vrijeme krateći sakupljanjem novinskih članaka o poznatim i slavnim osobama. Jednog dana u rukama mu se slučajno nađe karton sa osobnim podacima nepoznate mu žene, te potaknut neobjašnjivim mu porivom, kreće u potragu za njom. Nadalje u romanu pratimo njegovo opsesivno traganje za tom ženom, potragu koja u potpunosti mijenja njegov život...
Sva imena kafkijanska je parabola o otuđenosti i gubitku čovječnosti u uvjetima suvremenog života. Jose živi samotničkim životom čiju ispraznost potencira njegov posao pomoćnog pisara u Matičnom uredu u kojemu se čitavi ljudski životi svode na dva datuma: rođenja i smrti. Joseova opsesivna potraga za nepoznatom mu ženom simbolizira njegov otpor prema svođenju čovjekove egzistencije isključivo na ta dva nadnevka; istražujući njezinu povijest, provaljujući u školu koju je pohađala u potrazi za informacijama o njoj, kao i ispitujući njezine susjede o njoj, on kao da želi dokazati (samom sebi) da je praznina koja ispunjava prostor između ta dva broja (datum rođenja i smrti) ispunjen mnogočime vrijednim pažnje i sjećanja, a tako želi i napokon svoj isprazni život ispuniti barem prividom smisla. Istovremeno njegova potraga predstavlja i otpor prema dehumanizirajućem karakteru posla kojeg u Matičnom uredu obavlja, a koji je ustrojen na načelu čvrste discipline i hijerarhije; službenici po točno određenom redu dolaze na posao i s njega odlaze, bez međusobne komunikacije tokom radnog vremena i predstavljajući ustvari strance jedni drugima. Svojom istragom ženu za koju se na koncu ispostavlja da je već mrtva on vraća u život, a istražujući opsesivno njezin identitet s njom uspostavlja i svojevrsni ljubavnički odnos. Njegova potraga na koncu dovodi ga do groblja, groblja koje Saramago opisuje kao hobotnicu koja svoje krake pruža duboko unutar grada, šireći se prostorom namijenjenim životu ljudi. Time Saramago briše granicu između života i smrti, granicu između živih i mrtvih, te motiv groblja koje polako otima prostor živima (a čime je sasvim u suglasju sa prikazom učmalog, jednoličnog i nesadržajnog Joseovog života) predstavlja autorovo poruku da mnogim ljudima život nije ništa drugo doli početna etapa smrti. Zato u Joseovoj potrazi prepoznajemo iskaz i dokaz neuništivosti ljudskog života, jer mi smo živi sve dok postojimo u nečijim mislima i sjećanjima, baš kao što ta žena i unatoč svoje smrti za Josea živi cijelim tijekom njegove potrage za njom. Joseovo mukotrpno slaganje mozaika o životu nepoznate žene osim što aktivnošću ispunjava njegovu ispraznu i monotonu egzistenciju, još i očovječuje i humanizira njegovu osobnost potičući ga za zanimanje za druge. Skupljanje novinskih izrezaka o slavnima i poznatima imalo je kompenzacijsku funkciju u njegovom ispraznom životu, a traganje za nepoznatom ženom odaje njegovu neutaživu i iskonsku ljudsku žudnju za prisnošću i ljubavlju, a koje mu uskraćuju demoni njegovih strahova i nesigurnosti sa kojima se neprestano unutar sebe bori, a koji ga onemogućuju da život osjeti u svoj njegovoj punini.
Saramago iz pozicije sveznajućeg pripovjedača, a služeći se formom dugih odlomaka koji zanemarujući interpunkcijska pravila i potpuno izbjegavajući upravni govor sugestivno dočaravaju Joseov tijek misli, njegove unutarnje monologe, ali i dijaloge sa svojom savješću, postiže čitateljevu prisnu saživljenost i uronjenost u mentalne procese toga malog i nikom važnog činovničića i vjerodostojnost njegove apsurdne egzistencijalne praznine. Njegove misli Saramago izlaže pomoću dugačkih rečeničnih sklopova sastavljenih od niza više misli i sentencija, i sasvim usklađenih s ritmom čovjekova disanja.
Smještajući radnju u nedefinirani prostor i vrijeme Saramago svome literarnom svijetu pridaje dimenziju transcedetalnog i pomalo nestvarnog, iako veoma prepoznatljivog, a time također i svome romanu udahnjuje šira humanistička i univerzalna značenja, u okvirima tematike čovjekove egzistencije u uvjetima nametnutim modernim dobom.
Roman Godina smrti Ricarda Reisa (izdanje VBZ, Zagreb, 2002.) predstavlja drugi pol Saramagova stvaralaštva. Za razliku od romana Sva imena ovaj je roman čvrsto usidren u konkretan prostor i vrijeme, te poput njegova najpoznatijeg romana Sjećanja na samostan predstavlja vjernu rekonstrukciju određenog povijesnog razdoblja i života ljudi u njemu. Naime, radnja romana Godina smrti Ricarda Reisa smještena je u Lisabon i godinu 1936. Ricardo Reis jedan je od tri pseudonima kojima je slavni portugalski pjesnik Fernando Pessoa potpisivao svoja djela. U ovom romanu glavni lik - Ricardo Reis je 48-godišnji liječnik koji se nakon 16 godina provedenih u Brazilu vraća u Portugal. To je doktor kojemu je puno bliže trošenje tinte na pisanje pjesama nego pisanje liječničkih recepta, nalaza i povijesti bolesti, a u što se i sami uvjeravamo prilikom posjeta koje mu upriličuje duh nedavno preminulog pjesnika Fernanda Pessoe. Kroz svoje duge i česte razgovore sa Reisom o životu, smrti, umjetnosti, politici itd. Pessoa skraćuje razdoblje od devet mjeseci koje mora još na Zemlji a nakon svoje smrti, provesti u obličju duha, sve do svog konačnog napuštanja ovozemaljske realnosti, u čemu mu se Reis na kraju romana pridružuje. No, za vrijeme svog boravka u Lisabonu (do konačnog napuštanja svijeta u društvu Pessoina duha) Reis boravi u hotelu gdje se intimno zbližava sa sobaricom, koja mu pomaže u ponovnom pokretanju njegove liječničke prakse, a upoznaje i zaljubljuje se u Marcendu, invalidnu djevojku eterične ljepote koja u Lisabon dolazi na liječenje. No osim tih triju likova, dodatni i možda najvažniji lik ovoga romana je upravo - grad Lisabon, kojim Reis neprekidno luta, a što Saramagu služi da nam sa dojmljivom autentičnošću dočara lisabonske široke avenije i uske meandre beskrajnih nepreglednih i bezbrojnih uličica, siromaštvo njegovih građana, oronulost samotnih brodova u luci i tihu tugu neprestane magle i kiše koja najavljuje skorašnje političke turbulencije i rat koji je na pomolu. Tako se tokom romana isprepliću unutrašnja čovjekova (Ricardova) psihološka realnost sa realnošću vremena i prostora u kojemu živi, a koje autor rekonstruira i oživljuje impresivnom vjerodostojnošću. Čitajući uviđamo da u ovome romanu Saramago osim što ponovno duboko uranjanja u psihu pojedinca, istu tu individuu smješta u konkretan prostor i povijesno razdoblje (za razliku od nedefiniranog vremena i prostora iz romana Sva imena), problematizirajući tako istovremeno pojedinačnu sudbinu intelektualca, ali i povijesni kontekst nadirućeg fašizma u kojemu taj individualac živi, osjećajući konzekvence toga vremena na svojoj vlastitoj koži bivajući žrtvom policijskog motrenja i praćenja (što romanu daje dodatnu slojevitost, ali i napetost neprestanog osjećaja paranoje i nesigurnosti).
Ovo je roman velike slojevitosti i brojnih značenja, no najistaknutija odlika mu je ponovna Saramagova istančanost u dočaravanju psihičke nutrine lika, što postiže istim postupcima kao u prethodno opisanom romanu Sva imena, odnosno osebujnom tekstualnom formom bez upravnog govora, dugih sentencijskih sklopova unutarnjih monologa i dijaloga, oslobođenih interpunkcijske stege ali sinkroniziranih sa ritmom disanja.
Dijalozi Reisa sa duhom Pessoe svoja značenja zornije i detaljnije otkrivaju čitateljima bolje upoznatim sa poviješću Portugala i opusom tog iznimnog poete, no odgonetanje razloga Saramagovog spajanja tog pjesnika sa imaginarnim utjelovljenjem jednog od njegovih pseudonima nije neophodno za razumijevanje ovog romana. Jednostavno se treba prepustiti magiji i bujici njegovih simboličkih, lirskih i melankoličnih rečenica i uživati u još jednom u nizu njegovih neospornih remekdjela.
Ova dva romana svjedoče nam kako je Saramago, i kad svoje junake smještava u neodrediv prostor i vrijeme, kao i onda kada svoje priče egzaktno vremenski i prostorno pozicionira, uvijek prvenstveno usmjeren tematiziranju borbe čovjeka-pojedinca sa problemima koja mu vrijeme i društvo nameće, čime se dokazuje velikim humanistom i filantropom, ali prije svega neospornim književnim velikanom iznimno bogata literarna izričaja i ogromne erudicije, kao i široke kulture i intelekta, a čija djela, čini mi se pomalo nezapaženo, a u svakom slučaju nezasluženo, tavore u sjenci nekih puno razvikanijih a minornijih i inferiornijih spisateljskih imena.
Ili ovo: "na svojoj vlastitoj koži". Smekš'o si se, prava dagnjica. Bez kože, u ljušturi.