Rezultati istraživanja o političkoj pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola izazvali su brojne reakcije, kako zbog velike količine netrpeljivosti, homofobije, neinformiranosti i neznanja koje se dalo iščitati iz stavova maturanata, kako zbog samog medijskog pristupa tematici. Činjenicu da skoro većina ispitanih učenika nije znala odgovoriti na pitanje je li NDH fašistička tvorevina, mediji su - kako hrvatski tako i srpski - iskoristili za senzacionalističko zgražanje nad vrijednosnim stanjem podmlatka hrvatske nacije. O raznim zanimljivim aspektima istraživanja, ali i koga je to sve nužno politički opismeniti, razgovarali smo s politologom Markom Kovačićem s Instituta za društvena istraživanja, ujedno i koordinatora zajedničkog projekta matičnog instituta, GONG-a i inicijative GOOD.  

Za početak, kako biste komentirali praćenje medija po pitanju rezultata istraživanja o političkoj pismenosti učenika završnih razreda srednje škole i koliko je ono doprinijelo (ne)razumijevanju istraživanja odnosno senzacionalističkog prenošenja njegovih rezultata?

- Izrazio bih zadovoljstvo što su mediji prepoznali rezultate istraživanja političke pismenosti učenika završnih razreda srednje škole, ali i drugog istraživanja u okviru GOOD inicijative, onog o stavovima i percepcijama građana o građanstvu, kao relevantnu tematiku. Izrazito je važno što su različiti mediji stavili pitanja educiranosti i informiranosti naših građana i građanki na dnevni red. S druge strane, način prenošenja informacija pojedinih medija podlegao je imperativu senzacionalizma, frivolnosti i trivijalizma. Umjesto da pročitaju medijska priopćenja, poslušaju izjave istraživača te uostalom pročitaju dostupne istraživačke izvještaje, neki mediji izvukli su podatke koji nisu dobiveni istraživanjima, stavili ih u naslove, a sve s ciljem privlačenja publike. Time se pokazalo kako nije potrebno raditi isključivo s učenicima, nastavnicima i roditeljima na političkom, medijskom i građanskom opismenjavanju, već u fokus moraju doći urednici i novinari, kako bismo ih upoznali s potencijalnom štetom, koju uzrokuju svojom površnošću i željom za profitom.

Ono što potpuno prevladava u istraživanju je zbunjenost učenika i kontradiktornost u stavovima - većina ih tako smatra da država treba štititi prava svih nacionalnih manjina dok ih se istovremeno 60 posto ne slaže da bi se pismo i jezik nacionalnih manjina trebalo koristi u prostorijama državnih institucija. Isto tako, skoro 80 posto ne zna tko je trenutni premijer, niti da su premijer i predsjednik vlade jedno te isto, ali znaju da je predsjednik/ica vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Čega je to pokazatelj?

- Po meni, jedne površnosti od koje pati hrvatsko društvo. Čini mi se da su pojedine varijable unutar našeg istraživanja bile u skladu s temama koje su popularnije u javnom diskursu. Takve teme bolje obrađuju mainstream mediji pa su mladi bolje upoznati s implikacijama koje one imaju na društvo. Ovo svakako objašnjava samo dio cijele priče. Što se tiče pitanja o premijeru i predsjedniku vlade, ta priča ima pozadinu koja djelomično objašnjava rezultate. Naime, nakon svakog istraživanja provedenog u razredima, istraživači su učenicima prezentirali točne odgovore i raspravljali s njima o istima. Upravo su nam učenici rekli kako nisu najbolje pročitali ovo konkretno pitanje. Na pitanje koje je bilo sročeno tako da se traži ime "Predsjednika/ice vlade RH”, neki od njih su automatizmom odgovorili da je riječ o Kolindi Grabar Kitarović jer su vidjeli riječ Predsjednik/ica. To ih ne amnestira odgovornosti, no više ukazuje kako ispitanike karakterizira površnost i nesistematičan pristup.

Da se mladi većinom informiraju putem društvenih mreža i internet portala pokazalo je i ovo istraživanje. U kombinaciji s političkim neznanjem i nedovoljno razvijenom kritičkom svijesti to dovodi do pojedinaca koji politiku doživljavaju površno? 

- Društvene mreže su dobar alat za doznavanje informacija, no ograničene su u svojim mogućnostima pružanja dubljih i analitično bogatijih informacija. Internetskim portalima je u prvom redu važan profit od kojeg žive stoga je nekakva prosvjetiteljsku ili emancipacijsku ulogu iluzorno očekivati. To je, naravno, legitiman način djelovanja, no on postaje opasan kada naiđe na plodno tlo nekritičkih pojedinaca koji ne razumiju kompleksnost socijetalne sfere. Oni, iz jednostranih informacija na društvenim mrežama i ponekim portalima, uzimaju dijelove koji im odgovaraju čime grade jednodimenzionalnu sliku stvarnosti i to kasnije određuje njihovo djelovanje. Nedovoljno poznavanje društveno-političke zbilje, najbolji je apel za uvođenjem sadržaja u obrazovni sustav koji će mlade opremiti vještinama sinteze, analize i evaluacije medijskog (i drugog) teksta kako bi stvorili kompleksnije slike o društvenim procesima.  

"Nije neobično što mladi zanemaruju očitu fašističku provenijenciju NDH misleći da će njenim veličanjem postati bolji Hrvati" (FOTO: Privatni album)

Kad je o medijima riječ, posebno je zanimljivo da su srednjoškolci deklarativno skloni poduprijeti slobodu govora u medijima, ali istovremeno ih polovica smatra da neke medije treba ukinuti?

- Mladi, ali i odrasli, često zaboravljaju da uloga novinara nije samo prenijeti informaciju, već da je njegova uloga filtrirati informacije i prezentirati one koje su od općeg interesa javnosti. Novinari bi trebali biti neovisni od utjecaja krupnog kapitala, političkih moćnika i tendencije trivijalizacije.To ponekad može biti izvor nezadovoljstva pojedinih individua i društvenih skupina pa se kritički obrušavaju na novinarstvo u cjelini, zaboravljajući da u Hrvatskoj ima kvalitetnih novinara. Upravo ti pojedinci u svojim paušalnim ocjenama zazivaju ukidanje medija jer se ne slažu s načinima na koji se taj posao obavlja. Mladi, koji su skloni ekstremnijim stavovima, nezadovoljni što postoje mediji koji ne zastupaju isključivo njihovo mišljenje, ne slažu se s medijima te zato izjavljuju da neke medije treba ukinuti. Baš ovaj stav pokazuje kako je medijska pismenost Hrvata na niskim razinama. Razvidno je nerazumijevanje uloge medija u suvremenim demokracijama, ali i nepoznavanje odnosa između medija i građana. I tu se opet vraćamo na obrazovni sustav, koji jedini ima mogućnost educirati sve mlade o tim temama. Mediji mogu i moraju pomoći, kao i udruge i roditelji, no samo obrazovni sustav ima komponente univerzalnosti čime se osigurava da informacije dođu do svih. 

Medijima su najzanimljiviji bili rezultati vezani za prirodu NDH. Rečenica u upitniku glasi: „Nezavisna država Hrvatska (NDH) je bila fašistička tvorevina“-  zanimljivo je da ih se skoro polovica na ovu tvrdnju nije znala pozicionirati i 48,6 posto ih je zaokružilo da se niti slažu niti ne slažu s tvrdnjom. Nije li najveći razlog njihove očigledne zbunjenosti u tome što jednostavno nemaju dovoljno informacija? Ispravite me ako griješim, ali hrvatski udžbenici povijesti ne koriste takve konstrukcije, riječ fašizam se izbjegava (kako među političkim elitama, tako i u mainstream medijima) i zapravo se vezuje samo za talijanski i njemački fašizam odnosno nacizam?

- Mislim da metodiku nastave povijesti treba mijenjati. To je lako reći, no teško implementirati zbog osjetljive tematike koju nastava povijesti pokriva. Ako u tu jednadžbu uvedemo varijablu neslaganja između medijski aktivnih i znanstveno produktivnih povjesničara, jasno je kako je situacija poprilično složena. Prije godinu i pol koordinirao sam veliki međunarodni projekt o poučavaju povijesti u šest europskih država s ciljem razvijanja tolerancije i borbe protiv ksenofobije među učenicima. Kad smo komparirali rezultate, došli smo do zaključaka da je u nastavu povijesti, s ciljem kvalitetnog razvoja pojedinca i društva, nužno uvesti multiperspektivnost i induktivni pristup temeljen na kritičkom mišljenju. U Hrvatskoj ovakav pristup ovisi o pojedincu. Ako je nastavnik motiviran, učenici će dobiti kvalitetno obrazovanje, ako nije, takvo obrazovanje neće biti dostupno. I tu leži problem. Nadalje, u Hrvatskoj, čiji se nacionalni identitet uvelike temelji na povijesnim događajima te je njima determiniran, nastava povijesti je izvor različitih prijepora. Osim toga, u posljednjih 25 godina definicija patriotizma i „pravog Hrvata“ uključuje negativan stav prema Srbima, a budući da je NDH upravo tvorevina koja je poznata kao netrpeljiva prema Srbima (i brojnim drugim skupinama), nije neobično što mladi zanemaruju njenu očitu fašističku provenijenciju misleći da će veličanjem NDH postati bolji Hrvati. 

Istraživanje je pokazalo da su nam srednjoškolci jako zbunjeni i što se autoriteta tiče. Većina ih smatra da nema društvenog napretka bez poštivanja autoriteta u obitelji, školi i državi - ali istovremeno - nisu konformisti i većina se ne slaže da je mišljenje većine uvijek i najbolje. Znakovito je i da su učenice sklonije poštivanju autoriteta od učenika?

- Zbunjenost oko autoriteta je potpuno jasna. Naime, s jedne strane usta javnih aktera puna su demokracije, nastavni programi sadrže laude demokratskim političkim poredcima te se nekako čini kako je demokracija apsolutno najbolji sustav. Međutim, problem je što sve staje na deklarativnosti. Naime, neka druga istraživanja jasno pokazuju kako je hrvatska obitelj nedovoljno demokratska, odnosno da je prisutna koncentracija moći u jednoj osobi (uglavnom muškarcu). Političke stranke koje hvale demokraciju nisu dovoljno demokratične u svojoj strukturi, a povrh svega – škole nisu demokratske ustanove. Uglavnom su ravnatelji ti koji imaju vrlo veliku moć i cijelo upravljanje je postavljeno hijerarhijski. Učenička vijeća, vijeća roditelja pa čak i školski odbori forma su koju škole zadovoljavaju, no ne vide dodatnu vrijednost u njihovom uključivanju u upravljanju školom. Pojam podijeljeno vodstvo (distributed leadership) koji je trend u zemljama s razvijenim obrazovnim politikama, u Hrvatskoj je gotovo nepoznanica. Sve to rezultira učenicima koji smatraju da je autoritet važan koliko i da se oni sami izgrade u osobu koja će ga imati. Na vrijednosti koncilijantnosti, kompromisa, jednakosti i uvažavanja mišljenja drugoga gleda se kao na izraz slabosti. Sustav, čiji su mladi sastavni dio, daje do znanja kako je za uspjeh važno biti autoritaran. Što se tiče nalaza da su učenice sklonije poštivanju autoriteta, to je utjecaj još uvijek patrijarhalne sredine u kojoj se muška priroda definira kao transcendentalna, odnosno ona koja prelazi granice, a žene su pak te koje su imanentne i podložne.

Najporazniji su rezultati kad se radi o stavovima prema homoseksualnim osobama. Većina ih takve osobe vidi kao bolesne, ne bi im dopustili da usvajaju djecu, ali ne bi im ni zabranili rad s djecom. Samo žele da ostanu u svoja četiri zida, što je neki dominantni homofobni stav. Negdje ste izjavili je Crkva jedini sustavni prijenosnik vrijednosti u društvu putem obrazovanja kroz vjeronauk pa ne trebaju ni čuditi ovakvi stavovi?

- Apsolutno. Crkva je jedan od važnih agensa socijalizacije građana u Hrvatskoj. Hrvatska Katolička crkva je u mnogo toga poprilično konzervativna, pa čak i u usporedbi s nekim drugima nacionalnim crkvama. Na pitanju percepcije homoseksualnih osoba ogleda se utjecaj crkve na stavove i raspoloženja populacije. Putem nastave vjeronauka, javnih propovjedi većine svećenstva i podrške inicijativama koje stigmatiziraju homoseksualne osobe, crkva sustavno radi na poticanju homofobije. Svjesno ili nesvjesno. Mladi, koji su podložni takvim stavovima, preuzimaju prezentirane stavove i onda ne čudi da smatraju kako je homoseksualnost bolest. Već je ranije spomenuto da su vještine kritičkog promišljanja učenika relativno ograničene budući da ih sustav dovoljno ne razvija što dovodi do slijepog prihvaćanja dominantnog diskursa bez kritičke refleksije o tome. Ono što više zabrinjava je lažna percepcija slobode koju zastupaju pojedini akteri. Naime, davanjem nekome prava koja može koristiti samo u privatnoj sferi nije u skladu s idejom ljudskih prava te se tu ne može govoriti o slobodi. 

Kad se gleda po regijama, rezultati se zapravo podudaraju s rezultatima referenduma o definiciji braka pa tako učenici iz Dalmacije ili Like pokazuju manju razinu trpeljivosti od npr. učenika iz sjeverne Hrvatske, Istre ili Primorja? 

- Kombiniraju li se ta dva nalaza, vaš je zaključak ispravan, no bio bih oprezan u takvoj generalizaciji. Kao što je istaknuto u istraživačkom izvještaju, uzorak maturanata (1.146), premda velik, nije dovoljan da se izvode razlike po regijama. Svakako je potrebno dodatno istražiti potencijalnu korelacijsku i kauzalnu vezu, no hipotetski, nije mi neobično da na prostorima u kojima je utjecaj Crkve veći i konzervativizam snažnije prisutan, postoje izraženije netrpeljive pojavnosti. 

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".