Mjesto radnje je podnožje Atlasa, gdje je Laxe već snimio svoj drugi film „Mimosas“ (2016), a među „uobičajenim sumnjivcima” pojavljuju se i dvojica naših protagonista, Luis (Lopez) i njegov sin Esteban (Nunez Arjona). Njih dvojica traže svoju kći, odnosno sestru Mar koja je, punoljetna i svojom voljom, napustila dom i nestala na „rave” sceni. Čuli su da će možda biti prisutna na jednom ekstremnom okupljanju u pustinji, a po uigranosti s kojom ju traže i s kojom dijele letke s njezinim likom, vidi se da im ovo nije prvi „rodeo”. Upravo tu će njih dvojica upoznati ostatak glumačke postave ovog filma: Steff, Josha, Biguija, Tonina i Jade (igraju ih redom neprofesionalni glumci pokupljeni iz redova „partijanera”).

Dan nakon zabave, vojska prekida „after” s upozorenjem da je u pitanju područje konflikta, da se uvodi izvanredno stanje, te da se posjetitelji, naročito nositelji putnih isprava Europske Unije, moraju evakuirati. Prekaljena petorka u dva kampera, jednom prerađenom od minibusa i drugom od vojnog kamiona za terenski transport, kreira diverziju i bježi sa zacrtane ceste. Impulzivno reagirajući, Luis i Esteban čine to isto, doduše u dosta običnom automobilu. Cilj je sljedeći tulum, još u dubljoj izolaciji pustinje, negdje na granici s Mauritanijom. Mar bi, kažu, mogla biti tamo.

Put dotle vodi kroz pustinjske ceste kojima patrolira vojska (čija vojska i s kojom namjenom patrolira nikada ne biva razjašnjeno – u pitanju može biti izbijanje nekog novog konflikta, čak Trećeg svjetskog rata, ili, pak „podgrijavanje” onog starog i nisko-intenzitetnog, poput onog u Zapadnoj Sahari). Luis možda nema „primjereno” vozilo, ali ima novca više od ostalih, a ni praktičnog znanja u pojedinim segmentima poput mehanike mu ne nedostaje, pa prati tempo i zbližava se s grupom. Međutim, jednom kada ta formula koja spaja zaplet i mehaniku filmova „The Wages of Fear“ (Henri-Georges Clouzot, 1953) i „Sorcerer“ (William Friedkin, 1977) s okruženjem i miljeom nalik na „Mad Max: Fury Road“ (George Miller, 2015) bude prekinuta nesrećom, put u „pakao” postaje sve strmiji, brutalniji i s manje mogućnosti da se ikako zaustavi, dok Laxe nemilice „troši” likove i filozofira o ništavilu i kraju svijeta.

U tome Laxe uspijeva nešto što se vrlo rijetko dešava: potpisnika ovog teksta uvjeriti i zainteresirati za sudbine ljudi koji su, posve jasno, sami i bez ičije „pomoći”, donosili, jednu za drugom, pogrešnu odluku. Za takvo nešto trebalo je puno znanja, stila, uložene energije, ali i hrabrosti. Film je to koji ostavlja vrlo jak dojam i na najpripremljenije, najokorjelije kritičare, čak ih uvlači u svoj svijet, blokadi razuma unatoč. Na produkcijskom i tehničkom planu, Laxe s tek nešto većim proračunom na raspolaganju nego što je to bio slučaj s njegovim prethodnim, minimalističkim filmovima, polučuje ništa manje nego spektakl natopljen što u techno-muziku, što u sintetiziranu, poluelektronsku neo-klasiku. Uzmemo li u obzir da to čini bez ikakvog razvoja likova koji ili egzistiraju u svojoj danosti, ili funkcioniraju jedino u grupi, uspjeh postaje još veći.

Mogu se, naravno, filmu pronaći i nedostaci, oni sitni i oni nešto krupniji. Možemo tu govoriti o nekonzistentnosti (kao da gledamo dva potpuno različita filma), možda i „reciklaži” motiva već postojećih filmova, a svakako o blagom „rastezanju vremena”, makar na početku filma koji bi u izvedbi montažne sekvence djelovao elegantnije nego sada, kao serija kompletnih scena. Nijedan od njih, međutim, neće baciti sjenu na monumentalnost ovog filma.

Razlog za to je i potpuna fluidnost, odnosno otvorenost za tumačenje. Neki će tako u filmu vidjeti pohvalu premoći prirode nad čovjekom. Drugi, pak, pohvalu ljudskoj potrebi da plešući ode u apokalipsu. Sam redatelj u intervjuima objašnjava „Sirât“ kao priču o Noinoj Arki, samo izvrnutu. Vaš kritičar, pak, prije svega vidi stazu, put, onaj koji smo prešli i koji ćemo tek preći. Vidi i ovisnost o putu koji smo već prešli jer smo (se) toliko i toliko uložili i potrošili, pa nema nazad. S time u vezi, cinični kritičar vidi i opasnosti slijepe vjere u devize i koncepte kojima nas od djetinjstva nadalje „šopaju” u kući, školi ili medijima: da ne smijemo (nikad!) odustati, da sve što zamislimo i poželimo možemo ostvariti, samo je potrebno žarko željeti i svojski se potruditi.

Ne, odustajanje je ne samo legitimno, već i zdravo. Ponekad čak, što ranije, to bolje! Odustajanjem na vrijeme se možda upravlja s gubitkom prije nego li on postane gabula i proguta nas kao živo blato ili pijesak, kako vam milije, i kada smo već kod pustinje. A vi, dragi čitatelji, nemojte odustati od ovog filma. Zapišite njegovo ime i pogledajte ga prvom prilikom jer nešto ovakvo se ne viđa često.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Sirât

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.