INTERVJU-VIKTOR SIMONČIČ: „Imamo neodrživ sistem, koji će doći na naplatu“

Zdenko Duka

23. prosinca 2023.

INTERVJU-VIKTOR SIMONČIČ: „Imamo neodrživ sistem, koji će doći na naplatu“

Viktor Simončič samostalni je savjetnik i ekspert za zaštitu okoliša. Rođen je u Ljubljani, diplomirao na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao je na Univerzitetu u Karlsruheu u Njemačkoj još 1976. godine. Radio je u različitim institucijama i tvrtkama u nekoliko država te publicirao više znanstvenih i stručnih radova.

Početkom prosinca na zagrebačkom odlagalištu otpada Jakuševec došlo je do odrona ogromne količine nakupljenog otpada, pri čemu je jedan radnik teško ozlijeđen, a drugi je to takav događaj na Jakuševcu u samo mjesec dana. Tako je odlagalište otpada, gorući komunalni i ekološki problem, ponovno, po tko zna koji put, došao u fokus javnosti, praćen rijetko viđenom politizacijom. Stoga smo odlučili čuti što o trenutnoj situaciji i mogućim rješenjima ima za reći Simončič, iskusni stručnjak na području zaštite okoliša „starog kova“. 

Viktor Simončič
„Osamdesetih smo reciklirali puno više otpada nego danas" - Viktor Simončić (FOTO: Danilo Medvedović)

S obzirom da odlagalište na Jakuševcu Zagrebu može, uz sve rizike, poslužiti još najviše četiri do šest godina, što bi po vama trebalo učiniti kako bismo na vrijeme makar i privremeno riješili problem smeća u Zagrebu?

- Radni vijek odlagališta Jakuševec je pri kraju. Zadnja dva odrona su pokazala da postoji opasnost da mu se vrijeme korištenja možda dodatno skratilo. Stanje je ozbiljnije nego se misli. Takvom stanju su doslovno doprinijele sve dosadašnje političke opcije u Zagrebu svojim nedjelovanjem i sve dosadašnje hrvatske vlade donošenjem više nego upitnih strategija i planova. Prije skoro 40 godine odlagalište Jakuševec je shvaćeno kao ozbiljan problem. Koncem osamdesetih je objavljen prvi poziv za sanaciju Jakuševca. Radio sam tada u Ingri koja je nudila rješenje privremenog prekrivanja odlagališta, iznalaženje nove lokacije i tek onda sanaciju. Znalo se i da se problem otpada u skoro milijunskom gradu ne može riješiti bez spalionice. Postojala je politička volja, pa su se velike tvrtke, s iskustvom gradnje velikih infrastrukturnih objekata širom svijeta, poput Ingre, Montmontaže ili Elektroprojekta, prihvatile posla. Imali smo idejni projekt, lokaciju i prijedlog načina financiranja. I došlo je novo vrijeme. S lakoćom je narodu prodana ideja kako je spalionica opasna i kako će se sve riješiti na neki drugi način. Taj drugi način nikako da se predstavi. Osim što je odlagalište sanirano na način da se digao otpad i postavilo vodonepropusno dno i otplinjavanje, nije izgrađen doslovno nijedan potrebni infrastrukturni objekt. Niti barem jedna prava sortirnica, niti barem jedna kompostana, niti barem … Jedino ne nedostaje obećanja. Jakuševec se, bez da postoji alternativa, trebao prema obećanjima političara, onako po principu „majke mi“ zatvoriti već nekoliko puta. Gospodarenje otpadom u Zagrebu, posebno poslije odrona, treba hitne provizorne mjere, jer najavljeno planirano dugoročno rješenje čak još nije ugledalo niti svjetlo dana. Ako se realizira u pet godina biti će uspjeh. I da nije bilo odrona, pod najhitnije se mora riješiti širenje smrada, koji se ponekada osjeti čak i na zaobilaznici kod Buzina. Takve miomirise ne doživljavaju (više) stanovnici niti jedne EU metropole. Za to postoje rješenja. Ponuđene su neke mogućnosti. Na prijedloge se javljaju samo automatske sekretarice u Gradu Zagrebu i Čistoći. Izgleda da automatske sekretarice možda ipak ne razumiju ozbiljnost problema. A što se tiče mogućih prijedloga, zašto ih se barem ne posluša, to mi nije jasno. Razlog neznanje, samouvjerenost, bahatost …

Jeste li upoznati s planom gradonačelnika Tomislava Tomaševića za Centar za gospodarenje otpadom u Resniku i ako jeste kako ga ocjenjujete? Navodno bi koštao 143 milijuna eura, tamo bi trebala biti „mehaničko-biološka obrada u kombinaciji sa sortirnicom i s bioplinskim postrojenjem“? Što to zapravo znači?

- Zna se da je Resnik davno odabrana lokacija. Nju su odabrali oni koji su danas opozicija u gradu. Gradonačelnik je u njenom odabiru sudjelovao samo kao zeleni aktivist, koji je bio sretan da se iz prostornog plana izbaci lokacija za energanu na otpad, vjerujući u moć šarenih kanti, bez da se znalo i još se uvijek ne zna, kamo i kako će završiti sadržaj iz tih kanti. Kako će izgledati Centar je još uvijek tajna. S nestrpljenjem se čeka rezultat, mislim već treće studije, od kojih je svaka koštala po par milijuna eura. Priznajem, ne razumijem niti način izrade. Pa način izrade je trebao biti javan, s nizom konzultacija i traženjem podrške od građana. Tako se obično rade strateški dokumenti. Znam da bi gradonačelnik to morao znati. Mehaničko biološka obrada je samo dio svakog suvislog rješenja obrade otpada. Uz, sukladno lokalnim uvjetima, tom rješenju prilagođeno prikupljanje otpada. Ne znam što se planira s dijelom koji se mehanički izdvoji i ne može se materijalno oporabiti. U 25 članica EU, osim na Malti i kod nas, taj dio se rješava u energanama, na način da se od tog dijela napravi gorivo. No, i nakon toga ostaje pitanje, barem nekih deset posto ostatka koji se ne može zbrinuti niti pretvaranjem u energiju. Osim toga energane imaju također ostatak otpada, pepeo i šljaka. Da li je predviđeno kakvo odlagalište ostatka ostataka? Što se tiče biološke obrade, ako je istina da se radi o bioplinskom postrojenju, malo sam zbunjen. Priznajem da ne poznajem detalje te struke, ali dobar dio ipak poznajem, nije mi poznato da se u nekom milijunskom gradu problem biološkog dijela komunalnog otpada rješava (samo) na taj način. Biološki otpad iz kućanstava je relativno siromašan s organskom tvari u odnosu na otpad iz poljoprivrede, gdje je uobičajeno korištenje bioplinskih postrojenja. Na Centru za gospodarenje s otpadom Lučino Razdolje, nedaleko Dubrovnika, planira se slična tehnologija, ali je utvrđeno da će tamo kućni biološki otpad biti tako „siromašan“ da će mu se za početak razgradnje morati dodavati svježa trava. A i da to nije problem, kamo će Zagreb s proizvedenim digestatom? On se koristi u poljoprivredi. Postoje ograničenja o korištenju. Da li se zna kamo s ostatkom? Postoji li dovoljno poljoprivrednih površina?

Jakuševac
Posljedice odrona na Jakuševcu (FOTO: HINA/Zvonimir Kuhtić)

Jakuševec je odlagalište staro već 60 godina. Jasno je da je temeljni problem nerješavanja ekološkog problema u nas tradicionalno politički i politikantski, a onda i posvemašnji nemar struktura. Novac bi se valjda i našao da ovaj prvi problem nije veći i značajniji?

- Nikada i nigdje nije problem novac. Problem je u znanju. Samo onaj dio koliko su te studije preplaćene, jer svaka košta par milijuna eura, ostalo bi novca barem za jednu, ne baš malu sortirnicu, kao i jednu, ne baš tako malu, kompostanu. Baš me zanima da li su na sve tri studije radili isti stručnjaci prodavajući istu neprovedivu pamet?

Kakva bi strategija gospodarenja otpadom, generalno, po vama, trebala biti u Hrvatskoj? Naravno, mi smo vezani i uz europske propise, i to treba imati u vidu.

- Siguran sam da nama ne odgovara prekopirati niti jedan pristup gospodarenja, pa bio to onaj u Švedskoj ili Švicarskoj, jer mi nismo niti Šveđani niti Švicarci. Odgovaraju nam dijelovi, koje kao puzzle moramo uklopiti u našu sliku. Strategija mora biti prilagođena nama, našim prirodnim uvjetima, navikama, privrednim potencijalima i standardu građana. Osim toga ne postoji jedan način, jedna slika postupanja otpadom za cijelu Hrvatsku, pa niti za sam Zagreb. Nije isto postupati s otpadom na nekom otoku, u velikim turističkim središtima na obali, Lici i Gorskom Kotaru, u Međimurju i Slavoniji. Ne postoji jedan te isti način za prikupljanje otpada u Gornjem gradu, Ilici, Utrinama, Pantovčaku ili „mamutici“. Sjećam se da smo u onom sistemu, zbog problema postavljanja tada samo jedne vrste kanta u Ilici, prikupljali otpad u vrećicama. Kako mi radimo, mi bukvalno kopiramo obaveze iz EU zakonodavstva, bez da ih prilagodimo sebi. Mi ne razumijemo, prvenstveno zato jer se tim poslom bave oni koji nemaju kompetencije sagledati cjelovitost problema, da je svaka od članica EU prilagodila obaveze svojim prilikama. Nisu sve članice preuzele niti EU ciljeve u postupanju s otpadom. Navodim primjer Finske, kojoj se zbog okolišnih i financijskih razloga ne isplati ispuniti obavezu o 55 posto recikliranja materijalne oporabe, pa 60 posto iskorištavaju kao gorivo iz otpada! Često navodim primjer, i još uvijek čekam odgovor od bivšeg MOST-ovog ministra zaštite okoliša i energetike Slavena Dobrovića da me demantira, kada tvrdim da se iz Komiže, preko brda do luke u Visu, pa do Belišća, zbog toga jer se usput potroši više okoliša nego se uštedi na preradi, uz enorman trošak transporta, ne isplati voziti ni marihuana u rinfuzi, a kamoli otpadni papir. I ono što nam je ostalo kao križ iz onog sistema, gotovo nevjerojatno vjerujemo da će se napisano ispuniti samo onako. Samo od sebe. Da razmislimo, da li mi nešto možemo platiti, pa još kakav utjecaj ima neka mjera na ukupni GDP, to je za nas ostala misaona imenica.

Vidjeli smo prije nekoliko dana u medijima da se Dobrović zalaže isključivo za recikliranje otpada, ali vi ste za recikliranje plus termičku obradu otpada. Objasnite, molim vas, svoju poziciju.

- Profesor i bivši ministar Dobrović vjeruje isključivo u recikliranje, jer je vjerojatno posjetio samo neko malo selo, s 1.500 stanovnika, u Dolomitima, ispod Alpa. Zeleni stalno mašu s tim primjerom. Volio bih da sveučilišni profesor Dobrović pokaže kako je to kod nas moguće. Ja u to ne vjerujem, jer nije realizirano čak niti u jednom malo većem gradu u svijetu, a kamoli u nekoj cijeloj državi. Ostavljam mogućnost da profesor Dobrović zna nešto više, ono što ne znam(o), ali nikako da to otkrije. Rečenice koje izgovara na tu temu, bez akcije, koje nije bilo niti kada je mogao i morao djelovati, ja od tada smatram samo kao jeftine političke parole. Materijalna oporaba je prvi, i često najjeftiniji i okolišno najprihvatljiviji korak u postupanju s otpadom. Znam da smo to na ovim prostorima oduvijek, pa smo tako koncem osamdesetih u Hrvatskoj reciklirali puno više otpada, mislim skoro duplo više, nego danas. Ali to nije dovoljno. Ono što se ne može i ne isplati, postoje samo dva rješenja. Ili neki manji Jakuševec ili iskorištavanje goriva iz otpada. Treći način, barem u EU ne postoji. Kod nas je navala izjava kako trebamo energanu. Političari su ranije isticali primjer bečke spalionice. Kao „mogu u Beču, pa mogli bi i mi“, a mi uz takve kakvi su oni nismo mogli. U zadnje vrijeme spominju onu u Kopenhagenu, jer se tamo na krovu može skijati. Predlažem i posjet Beogradu i energani u Vinči. U Beogradu su shvatili i napravili energanu. Znam da se tamo ne može skijati, ali se svakako isplati posjet Skadarliji.

Viktor Simončič
"Za novu lokaciju umjesto Resnika više nema vremena" (FOTO: Danilo Medvedović)

Treba li se Vlada uključiti u rješavanje problema s otpadom u Zagrebu i kako?

- Nakon neozbiljnog postupanja zagrebačkog HDZ-a, koji je, da valjda našteti političkom konkurentu, sada protiv lokacije Resnik, koju su baš oni izglasali, smatram da je intervencija premijera neophodna. Mora spriječiti štetu koju HDZ svojim ponašanjem može napraviti građanima Zagreba. Inače, oko Resnika se nema više vremena. Političkim prepucavanjem, bez da se išta izgradilo od infrastrukture za otpad zadnjih 30 godina u Zagrebu, osim što se zatvorilo postrojenje za termičku obradu dijele opasnog otpada (PUTO), potrošeno je vrijeme za pronalazak neke suvislije lokacije. Mislim da nema vremena za traženje nove lokacije. Da je političke odgovornosti možda bi se i moglo. Intervencija premijera bi bila više nego korisna, i za problem postupanja s otpadom u cijeloj Hrvatskoj. Imamo neodrživ sistem, koji će doći na naplatu. Centre za gospodarenje nam grade oni koji se nikada nisu bavili tim poslovima, a trebali su u ponudi dati rješenja na temelju iskustva. Upravo zbog toga, ne isključujem mogućnost da ćemo zbog okolišno promašenih centara gospodarenja s otpadom, morati jednom vratiti novac dobiven iz EU. Da ne idem u detalje. Možda o tome nekom drugom prilikom.

Kako vaš rodni grad Ljubljana rješava zbrinjavanje s otpadom?

- Imao sam priliku, kao savjetnik slovenske vlade u Ministarstvu za okoliš i prostor, voditi izradu Strategije postupanja s otpadom Slovenije, usvojene, čini mi se, 1999. godine. Nije idealna, ali tada se nije znalo bolje. A nije ni loša jer je Slovenija po mnogim pokazateljima u gospodarenju s otpadom na samom vrhu u EU. Ljubljana na problemima otpada radi kontinuirano. Niti osamostaljenjem nisu prekinuli niz. Na dugogodišnjem deponiju na Barju su napravili centar gospodarenja s otpadom, ali nisu zatvorili krug. Nisu dodali onaj zadnji djelić cirkularnom gospodarenju s otpadom. Naime, proizvode gorivo iz otpada i izvoze ga te skupo plaćaju gorivo nekome tko na njemu „energetski“ ima dobiti. „Zveza ekoloških gibanj Slovenije“ se izborila kod politike da je neophodno izgraditi četiri energane na otpad. Parlament je nedavno usvojio i lokacije i potrebne zakone, uključujući i dio financiranja. Jedna od energana će biti i u Ljubljani i tada će biti zatvoren krug. Sloveniju bismo mogli kopirati, ali samo na način da prilagodimo stvari nama. Možemo li mi to? Mogli bi da damo dite materi. Iako sam po prirodi i nekom osjećaju poslanstva, vrlo kritičan prema (svakoj!) politici, imam osjećaj da bi premijer mogao shvatiti ozbiljnost situacije i „dite“ uzeti iz ruku onih koji su više bili maćeha nego majka. Samo da ne nasjedne opet na savjete onih, koji su radili na svim dosadašnjim planovima, i koji kao da su ponovno malo progledali, i opet imaju neku ideju, koji su bili maćeha, a obećavaju da će postati skrbna majka. Jakuševec je najbolji primjer maćehinskog odnosa.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Danilo Medvedović