On je web developer i aktivist za seksualna prava osoba s invaliditetom, borac za tehnologiju u službi ljudi poput njega, bivši lokalni pravobranitelj, a od ove godine bilježi u svojoj biografiji i prestižnu filmsku nagradu. Christian Bayerlein zvijezda je filma "Touch Me Not" dobitnika Zlatnog medvjeda na njemačkom Berlinaleu, koji po mnogočemu odskače od normi i to ne slučajno. Osmišljen kao duboko istraživanje intime, namijenjen je probijanju okvira poimanja seksualnosti i označen kao "radikalno humano" istraživačko putovanje kroz intimu.

U Zagreb ga je doveo Human Righs Film Festival, a Zaklada Solidarna i Udruga za samozastupanje odlučile su njegov dolazak iskoristiti upriličenjem iznimno zanimljivog javnog razgovora "Autonomija i užitak nenormativnog tijela" u Kinu Europa. Beyerlein je ondje, u društvu svoje partnerice Grit Uhlemann te uz sudjelovanje Anke Slonjšak, Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, dr.sc. Daniele Bratković, predavačice na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, Silvane Čeko Jurišić, seksualne terapeutkinje iz Zadra, Vesne Mačković, multimedijalne umjetnice i voditeljice glazbenog kolektiva Arktik, Svjetlane Marijon iz udruge Zamisli i Damjana Janjuševića iz Udruge za samozastupanje, radio na onome što mu najbolje ide u životu: razbijanju tabua. 

Glavno pitanje razgovora bilo je kako društvo regulira pravo na intimu i užitak putem normi tjelesne (ne)poželjnosti i pratećih predrasuda spram svih onih koji su tjelesno, psihički ili identitetski drugačiji od propisanog ideala "zdravih, bijelih, lijepih i normalnih heteroseksualaca".

Prema iskustvu pravobraniteljice, ova tema je potpuni tabu (FOTO: Udruga za samozastupanje) 

Pravobraniteljica Slonšjak je ustvrdila da je seksualnost osoba s invaliditetom u Hrvatskoj tabu, o kojemu u 26 godina koliko je provela u kolicima, godina rada s osobama s invaliditetom i nebrojenih radionica koje je pohađala, jedva išta čula, kao da je upitno treba li osobama s invaliditetom ljubav i imaju li pravo na nju. 

"Prije nesreće sam putovala, imala dečke na raspolaganju i dan i noć. Kad si mlad, o tome ni ne razmišljaš. A onda nastradaš... Ja sam bila ta koja je nakon nesreće prekinula vezu. Svima je to bilo normalno, osim njemu. Moram priznati da mi je jako žao zbog toga", ispričala je Slonšjak. Po njenom iskustvu, mnoge obitelji ljudi s tjelesnim i psihičkim poteškoćama često smatraju da "to nije za njih", postavljaju pitanja zašto je netko s njima u vezi, radi li to karitativno, iskorištavaju li te osobe, pitaju: "Što će to tebi? Pa ti imaš toliko problema. Što ako te ostavi? Hoćeš li se moći nositi s tim?" To je, dakako, nonsens, jer prekidi imaju jednak učinak na sve ljude. Događa se da se strahuje i od kava s prijateljima, jer što ako ta osoba nekoga upozna, tko će se brinuti o djetetu...

U institucijama je još gore - osoblje zazire od toga "da će se nešto desiti" između štićenika, a upoznata je i s primjerom kada je u jednome domu zaposlenik rezolutno odbio tu mogućnost, kazavši: "Vi mislite da ću ja dozvoliti da mi tu budu dvije lezbijke?". Upravo osobe s psihičkim poteškoćama, tretirane psihofarmakološki, najviše su seksualno izgladnjene i mrtve, ustvrdila je. Janjušević je podsjetio da je ne tako davno u institucijama prakticirano ne samo odvajanje žena i muškaraca, već nasilno sprječavanje čak i dječjih pokušaja ostvarivanja kontakta između osoba s psihičkim poteškoćama, primjerice šišanjem kose do gole kože. Za to nikada nitko nije odgovarao. Zabilježeni su i pobačaji u šestom mjesecu trudnoće. 

Bratković je posebno istakla da se osobe s intelektualnim poteškoćama u potpunosti infantilizira, tjera u bespomoćnost i negira im se seksualni identitet, "iako nas znanost uči kako ne samo da tu postoji interes za seksualnost, nego i njihovo pravo na to".

Marijon je prigovorila što se seks osoba s invaliditetom spominje u međunarodnim dokumentima i zakonskim aktima isključivo u kontekstu zaštite od nasilja, dok je Mačković progovorila protiv sveprisutne getoiziranosti - od svakodnevnog života, gdje se ne inzistira na životu u zajednici za OSI, preko obrazovanja i specijalnih škola do umjetnosti. Medijima je, navodi, uglavnom bitno da osoba s invaliditetom izađe na pozornicu - na umjetnike se gleda kroz prizmu inspiration porna, odnosno patronizirajuće aplaudiranje za stvari koje su svakodnevne i ni po čemu posebne. 

"Shvatila sam da moram vlastitu umjetnost voditi na tzv. normalne festivale", ustvrdila je Mačković, koja je prije svega tematski iskoračila iz geta, baveći se pravima životinja, ekologijom, pravima radnica i antikapitalističkim akcijama. No, temu percepcije osoba s invaliditetom kao aseksualnih bića smatra vrlo zahtjevnom, budući da je kroz posao shvatila koliko su izvođači bez deformacija na tijelu nespremni osloboditi se, pokazivati tijelo, pa čak i glumiti negativce. Pritom postoje i ogromne razlike unutar Hrvatske u poimanju slobode i umjetnosti, pa osobama s invaliditetom izlazak iz mentalnih i emocionalnih okova ovisi i o sreći da se maknu i vide život izvan zadanih okvira svoje nevelike sredine.

Među govornicima se lako dalo razabrati da se slažu kako će se dokidanje getoiziranosti i stvarna emancipacija dogodit daleko od institucija i uz omogućavanje pomoći, koja će osobe s invaliditetom osloboditi ovisnosti o bližnjima, odnosno obitelji. A seksualnost se rješava, prema preporuci Čeko Jurišić, shvaćanjem da se moramo osloboditi razmišljanja o brojkama i predodžbi kako bi seks trebao izgledati.

"Kada čovjeku osvijestimo da je seks kreacija i da je tu potpuno slobodan, tek tada mu teret padne s leđa", poručila je seksualna terapeutkinja.

Christian Bayerlein i Grit Uhlemann uz prevoditeljicu Maju Pleić (FOTO: Udruga za samozastupanje) 

"Najvažnije što sam naučio jest da sam privlačan muškarac. Ne svima, ali dovoljnom broju ljudi. Moje tijelo nije normalno, moji udovi su drugačiji, kao i zubi, ali ne smijemo prihvatiti da moramo svi biti visoki i dugokosi - to je iluzija", poručio je Bayerlein, kojega ni spinalna mišićna distrofija nije spriječila da proputuje svijet, bavi se aktivizmom i da radi, te da ostvari dugogodišnju ljubavnu vezu s umjetnicom Grit, koja je, ganuta snagom okupljenih i spremnih za razgovor o temi o kojoj se nikada ili gotovo nikada ne govori u Hrvatskoj, zaplakala u Kinu Europa. Upoznavanje Christiana, ispričala je, značio je za nju povratak u život iz izolacije, kamo je od svijeta pobjegla da bi se bavila umjetničkom izradom keramike. 

"Što se tiče seksa, on je izuzetno nježan, emotivan i intenzivan i mogu reći da je to najbolje od seksualnih iskustava u mom životu", kazala je Uhlemann. 

Ovu priliku Lupiga je iskoristila kako bi porazgovarala s Christianom Bayerleinom. 

Što biste naveli kao najvažnije dobrobiti seksualnog ispunjenja za cjelokupno tjelesno i psihičko zdravlje, koje su vas i prometnule u aktivista za seksualna prava osoba s drugačijim tijelima?

- Vlastita percepcija tjelesnosti je u srži svake ličnosti. Svi smo tjelesna bića. Ispunjena seksualnost je prema tome jedna od osnovnih potreba ljudskoga bića, baš kao hrana i sigurnost. S druge strane, seksualni osjećaji se manifestiraju individualno i vrlo različito među ljudima. Zato najprije morate upoznati vlastito tijelo i njegove želje kako biste uopće postigli ispunjenje. Mnogi se ljudi, međutim, prilagođavaju društvenim narativima i normama umjesto da upoznaju vlastite osjećaje. Ovo često vodi potiskivanju vlastitih potreba i za rezultat imamo nesreću, a katkada i nasilje. Slamanje te spirale i istraživanje mogućnosti pronalaska samoodređenja i načina da u polju seksualnosti proživljavamo sreću se itekako isplati svakom ljudskom biću.

Bili ste lokalni pravobranitelj za prava osoba s invaliditetom u njemačkom Koblenzu i drugi mandat, kako ste rekli, vjerujete da niste dobili zato što lokalne vlasti nisu osobito cijenile vaš aktivizam na polju seksualnih prava osoba s drugačijim sposobnostima i potrebama. Jeste li predvidjeli da će se to dogoditi i koje su bile najuobičajenije kritike na vaš račun, a da su dovele to takvoga ishoda?

- Da vam iskreno kažem, uopće nisam to predvidio. Odluka je donesena relativno brzo i iznenadno na sjednici lokalnog vijeća, na kojoj sam zapravo trebao biti ponovno izabran. Konzervativna frakcija u gradskom vijeću je iznenada zatražila interne konzultacije i odstranila tu temu s dnevnog reda, odgodivši je za neki drugi dan. Službeno mi nikada nije rečeno zašto su zatražili takve konzultacije. Čak sam pristupio toj grupi osobno i zatražio da mi objasne što se događa, ali su me blokirali, odbili su razgovarati. Tek sam od drugih osoba u vijeću saznao koji je stvarni razlog. Ali ovo nikada nije javno komentirano, bar ne do sada, tako da na žalost o tome mogu reći vrlo malo. Međutim, incident je dopro do medija i izazvao je pozornost, a o tome sam izvijestio na svom blogu Kissability. 

Na panelu u Zagrebu je publika mogla zaključiti da je jedna od glavnih prepreka za osobe s invaliditetom u potrazi za njihovim seksualnim ispunjenjem - njihova obitelj; konkretnije roditelji, koji ne mogu pojmiti vlastitu djecu kao seksualna bića. Jeste li imali slično iskustvo i što biste savjetovali i toj djeci, ali i njihovim često pretjerano zaštitnički nastrojenim roditeljima?

- Da, mogu to potvrditi. Roditelji djece s invaliditetom, pogotovo u prijašnjim generacijama, često vide svoje potomstvo kao (vječnu) djecu, iako su davno odrasla i postala punoljetna. Ovo se vjerojatno događa zbog vrlo snažne povezanosti i ovisnosti, kao i subjektivno percipirane potrebe za njihovom zaštitom. Takvim roditeljima je često vrlo teško pustiti svoju djecu da žive vlastite živote. A zbog tog doživljaja da se radi o djeci, njima se često uskraćuje seksualnost. 

"Nažalost, puno novca odlazi za institucionalizaciju" (FOTO: Human Rights Film Festival/Igor Marković)

Također smo mogli čuti da se jako puno (javnog) novca troši na osobe s invaliditetom, ali nipošto na najbolji način. Slažete li se s time i što predlažete?

- Nažalost, puno novca odlazi za institucionalizaciju. Domovi za osobe s invaliditetom su subvencionirani. Isto vrijedi i za specijalne škole i radionice u kojima sudjeluju i rade samo osobe s invaliditetom. U Njemačkoj pogotovo jako puno novca otječe u takve institucije. A novac bi bio puno bolje uložen kada bi se potrošio direktno na osobe s invaliditetom - primjerice, kada bi svaka od njih imala osobni budžet, kako bi si mogla plaćati asistenta ili nešto slično. Moramo stvarati preduvjete za inkluziju, a ne segregaciju!

Jedna od mjera spomenutih za emancipaciju osoba s ovakvim poteškoćama je i njihovo uklanjanje iz obiteljske skrbi, jednom kada dosegnu odraslu dob. Smatrate li to dobrom idejom i koliko je ona skupa, po vašoj procjeni?

- Mislim da bi one morale imati barem opciju izbora, da same odluče tko će se o njima skrbiti, tko će im pomagati. Naravno, državama se kao vrlo povoljna pokazala opcija osnaživanja ekonomske situacije obitelji s članovima s invaliditetom, u zamjenu za brigu o njihovim potrebama. Ali to često rezultira obostranom ovisnošću. Obitelji postanu ovisne o dotacijama, a osobe s invaliditetom o vlastitoj obitelji. Ne mislim da bi trebalo zabraniti članovima obitelji da pružaju potrebnu pomoć, samo smatram da bi invalidnine trebale biti dostupne u mjeri koja uistinu pokriva njihove potrebe te da osoba s invaliditetom ima stvarnu slobodu izbora.

Je li uopće moguća takva nezavisnost s obzirom na broj asistenata koje države angažiraju i plaćaju ili je to nešto dostupno tek ljudima koji si sami mogu (do)platiti pomagače; je li to na raspolaganju tek osobama koji žive u urbanim sredinama? Kakva je situacija u Europi?

- Brojni su primjeri dobre prakse i zakona kada se radi o asistentima u raznim zemljama Europe. U Skandinaviji zaista imamo uzorno riješenu tu situaciju. Ondje je pravilo da je pomoć financirana na zahtjev, temeljem potreba, a asistenti primaju zaista pristojan prihod. Sustav je temeljen na socijalnom osiguranju, pa je stoga i pomoć nevezana za prihode i sredstva koja su na raspolaganju tražitelju pomoći. U drugim zemljama, poput Njemačke, imamo kombiniranu situaciju. U principu postoji koncept osobnoga asistenta za brojne ljude, primjerice, one koji poput mene žive uz asistenta od 0 do 24 sata. Međutim, to je često dio sustava socijalne skrbi, što sa sobom nosi razne izazove. Osim toga, ne postoji stvarno dobro formuliran pravni zahtjev i mnogi se ljudi moraju boriti za potporu. Veliki problem je potreba za prikazivanje održivosti ekonomskog troška, ​​koju lokalne vlasti često zloupotrebljavaju pa to završava institucionalizacijom ljudi. Ali barem postoji mogućnost, u načelu. Nažalost, stvari ne izgledaju tako svijetlo u južnim dijelovima Europe. Postoje neki koraci u smjeru ostvarivanja osobne pomoći, ali često samo kao "djelomično pokrivanje". Primjerice, pomoć dobijete tek u određenim područjima života - na poslu ili samo zbog medicinskih razloga. Često se unapređenje socioekonomske situacije obitelji nalazi u prvom planu, kao što sam objasnio ranije. A to je, po mom mišljenju, pogrešan put.

Redateljica "najhrabrijeg filma Berlinalea" Adina Pintilie s dijelom ekipe (FOTO: Touch Me Not/Berlinale)

Kako Europska unija stoji po pitanju seksualne asistencije i kako bi je, po vašem mišljenju, trebala tretirati? Je li ona stavljena van zakona i pogrešno poistovjećena s prostitucijom, ili je se tek ignorira u najvećem broju slučajeva? Koliko smo daleko od slamanja ovog "dvostrukog tabua", kako ga neki nazivaju?

- Koliko znam, ne postoji jedinstvena predodžba ili usuglašeno razumijevanje te teme unutar EU, a pravna rješenja jako se razlikuju među članicama. Imamo zemlje u kojima je prostitucija potpuno zabranjena. Naravno da to također vrlo otežava postojanje seksualne asistencije i smatram da to nije u redu. 

Kako tehnologija može pomoći ljudima drugačijih tijela kada je riječ o potrazi za intimnošću i seksualnom konekcijom?

- Za mene je internet izvrstan način za pronalaženje ljudi sa sličnim interesima. Društvene mreže, ali i stranice te aplikacije za online upoznavanje, djelomično su prikladni za to. Iako me moja trenutačna djevojka upoznala na "normalan" način, kao samac sam često koristio internet kako bih upoznavao žene. Prvo, kroz dating site u Njemačkoj posebno namijenjen za osobe s invaliditetom, ali sam također koristio veliku erotsku platformu specijaliziranu za Kink, a koja nudi odličan forum za dijeljenje sadržaja. Naravno, često se možete susresti s predrasudama i negodovanjima na internetu, baš kao i u stvarnom životu. I naravno da je važno biti u stanju prezentirati se u najboljem svjetlu. To su sve svojstva koje se primjenjuju bez obzira na platformu. Ipak, društvene medije i platforme razmjene olakšavaju komunikaciju i sve vrste kontakta s ljudima na određenoj udaljenosti.

Što mislite o akrotomofiliji, odnosno seksualnoj privlačnosti prema osobama s amputiranim udom ili udovima, kao seksualnoj orijentaciji - je li to također tabu koja bi trebao biti razbijen ili uistinu postoje li rizici koji se trebaju navesti prije realizacije kontakata, kao što je mogućnost uznemiravanja ili upoznavanja ljudi koji samo traže seksualnu stimulaciju ...?

- Ono što termini poput amelo ili devotee konkretno znače vrlo je nejasno u raspravama na tu temu. Ako uložite deset minuta u Google pretragu, pronaći ćete barem pet međusobno sukobljenih objašnjenja. No, svedemo li ih na najniži zajednički nazivnik: devotee je osoba koju seksualno privlače ljudi s tjelesnim invaliditetom. I to podrazumijeva mogućnost puno sukoba, jer nezadovoljne seksualne sklonosti ne žele ostati unutar vlastita, tiha četiri zida. Iz tog razloga, možete čuti svakakve priče osoba s invaliditetom koje su upoznale takve ljude. A malo njih govori o pozitivnim stvarima. Naravno, postoji uznemiravanje. Po mom mišljenju, ove stvari su uvijek na stolu kada je riječ o seksualnosti. Čak i vjerujem i da bismo imali bolje razumijevanje sukoba između muškaraca i žena, zlostavljača i žrtava, kad bismo bolje razumjeli pitanje posebnih sklonosti. Ne smijemo kriviti nikoga zbog stvari i osoba koje ga privlače. No, možemo itekako posramiti onoga tko se ponaša napasno ili zlostavlja ljude. A to je zapravo druga tema.

Ljudi rado misle da su drugačiji (i bolji) od drugih životinja zbog sposobnosti razmišljanja i golemih mozgova, u odnosu na tijelo. U jednom trenutku u filmu "Ne diraj me" govorite da ste se prije otkrića vlastitog seksualnog zadovoljstva osjećali kao "mozak kojega nosaju okolo, bez tijela". To mi se čini kao da percepcija sebe, isključivo kao mozga, nije dovoljna i da moramo davati važnost i njegovom "nosaču". Možete li mi iz vlastite perspektive govoriti o toj dualnosti mozga i tijela, budući da vas vaša biografija itekako predstavlja kao vrlo cerebralnu osobu? 

- Da, dok sam bio dijete uopće nisam primjećivao svoje tijelo. Ako i jesam, doživljavao sam ga kao mehanički alat za kretanje svijetom. No, ovo se jako promijenilo kad sam otkrio seksualnost. U međuvremenu, naučio sam da prave odvojenosti uma i tijela ne može biti, uopće. Moderna neurološka istraživanja govore o utjelovljenju. To znači da je mozak u konstantnoj komunikaciji s tijelom, dobiva povratne informacije od njega, pa se time i pojedinac razvija jedino iz perspektive tjelesnosti. Užitak je također stvar vrlo tjelesne percepcije. I usprkos tome što sam osoba koja se snažno oslanja na logično razmišljanje, i možda mi je lijeva strana mozga nešto napregnutija od desne - iako nisam siguran da je to baš tako - snažna veza između uma i tijela postoji i ja volim sve vrste užitaka, pa bio to dobar obrok, što također nije moguće bez usta, nepca, jezika i nosa, ili senzualni dodir.

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Touch Me Not/Berlinale

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"