Tekst je na slovenskom jeziku objavljen na portalu Dnevnik.si, a u dogovoru s autorom tekst našim čitateljima donosimo na bosanskom jeziku. 

Dopisnica televizije N1 iz Moskve neki je dan anketirala šta građani misle o Putinovoj invaziji na Ukrajinu. Sredovječan muškarac je tvrdio kako je to manje-više opravdano, mlađa žena je kroz suze govorila da im rat nikako ne treba i da se nadala da će njezina generacija živjeti život dostojan čovjeka, rađati djecu, kupovati nekretnine. Starija žena je rekla, doslovno: “ako akcije bude uspješna, ja ću je podržavati.” 

Što je inačica univerzalne slavenske „mudrosti“: “glasaću za tebe, kad budeš na vlasti”. Osnovna greška zapadne demokratije je u tome što nije uzela u obzir da se historija na drugoj hemisferi odvijala drugačije. I da najvažniji dokumenti mentalnog aparata Zapada, poput Magna Carte, ili Russeauov društveni ugovor nemaju tu vrstu značenja. Povijest Istoka, a pogotovo Evrope, u najvećoj je mjeri nacionalan: ideja internacionalnog komunizma je to, donekle, pokušala suspendirati, ali neuspješno. Raspadom vlasničkih odnosa, stare su se proturječnosti vratile na velika vrata. 

U ratu je najteže izabrati stranu, iako je ta stvar najčešće determinirana. Rođenjem, porijeklom i pripadanjem određenoj društvenoj zajednici. Dakle, “mudra” Babuška iz ankete, vjerovatno, govori ono što većina Rusa misli: dobijte rat, napravite Ukrajinu (ponovo) ruskom i – bićete veliki. Putin, zapravo, i želi opet doći na pozicije koje je imao Sovjetski Savez, ali mu fali „detalj“: ideologija. Čak i da su u pravu oni, poput Yuvala Noaha Hararija, koji tvrde da je ovo rat za mjesto u historiji i njima valja znati da niko ne voli biti na strani gubitnika. 

U ovom ratu, relativno je lako izabrati stranu slobode Ukrajine. Jer, s jedne strane je Kremlj, tvrđava koja se ljulja i na krilima mita ide u ludu akciju “denacifikacije”. U nju šalju dječake rođene 2005. godine. Oni ne mogu znati previše o vještinama rata, a još manje o tome zašto je u glavama dijela njihovih predaka ta zemlja “maloruska”. Očekivanja da će Ukrajinci ruske trupe dočekat kao oslobodioce, spadaju u onu vrstu iluzija koje su se raspršile, otprilike kada i Berlinski zid. Biti “svoj na svome”, zapravo je mantra globalizacije. U kojoj je univerzalan, valjda, jedino swift code. 

Kako god, o podršci Putinu glasno ne treba razmišljati: čak ni hrvatski predsjednik Zoran Milanović koji je do jučer skoro apsolutno zastupao ruske interese na Balkanu, morao je reterirati. O Aleksandru Vučiću i Srbiji da ne govorimo, oni su između čekića i nakovnja. Kao i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, čiji su ulozi kudikamo veći. Ali, to su takozvane, velike istine. 

Najvažnije je slijediti princip u kojem treba biti na strani progonjenog u odnosu na progonitelja (FOTO: HINA/(jm)/PAP/DSNS)

Što se tiče onih malih, ljudskih, one su nekada čekale da postanu literatura, a danas da prođu sve propagandne filtere koji će odlučiti o tome da li je neka sudbina dovoljno tragična, ili herojska da bi je uvažio današnji duh vremena. S te strane, oni koji navijaju za Putina, ne otkrivaju se lako. Ali, postoje, i traže ekvivalent nekakvoj globalnoj ravnoteži: nešto što bi “računalo” život takozvanog malog čovjeka. Pa makar to bio i popis palih žrtava u agresiji na Kijev. Tako nastaje mitska svijest: Putin ne donosi pravdu, kao što je nije donosio ni Staljin. On, kao i svaki monarh, želi u povijest, a ona ne prima preko reda. 

U ovom je trenutku najvažnije slijediti princip u kojem treba biti na strani progonjenog u odnosu na progonitelja. I duboko biti svjestan da izvikivanje “Slava Ukrajini”, samo po sebi ništa ne znači. To će biti isto kao “Slava mrtvima”, ukoliko Zapad bude čekao s intervencijom, kao što je to bio slučaj u Sarajevu. Ta, zakašnjela akcija, i danas je ozbiljan problem u odnosima između članica Evropske unije. U tom slučaju, ukrajinski scenarij može potrajati decenijama. Što je logosu Zapada nepojmljivo, ali sasvim očekivano na mjestu gdje je historijski protok vremena često okrenut unatrag. 

“Suđenje” o Ukrajini prema onome što vidimo na televiziji i internetu je, ponajviše, ples sa utvarama. Staro prosvjetiteljsko uvjerenje da se određene pretpostavke baziraju na predznanju, odvelo me jednoj staroj fascinaciji. I sudbini pisca kojeg smatram najvažnijim za formiranje, ako ne evropske literature, onda svakako vlastitog svjetonazora. Riječ je, dakako, o Nikolaju Vasiljeviču Gogolju. I njegovim djelima “Taras Buljba” i “Mrtve duše”. U prvom, herojski koncipiranom djelu romantizma kozački ataman, koji se bori za odbranu pravoslavlja, ima dva sina, Ostapa i Andreja. U galimatijasu vojno-političkih odnosa, drugi završava na suprotnoj strani, zaljubljuje se u princezu i bori se za Poljake, čime zaslužuje smrtnu kaznu, izvršenu očevom rukom. Gogolj, pun sumnje u vlastiti talent i nikada zadovoljan svojim djelom, objavio je dva izdanja toga djela: u jednom je akcent na herojskoj odbrani ruske zemlje, a u drugom na odnosu prema svojoj zemlji i odnosima među likovima. Što je, prema nalazima modernih slavista, “ukrajinsko”.

U „Mrtvim dušama“ je stvar i očiglednija. Gogolj ismijava mentalitet birokratije, sitnih i krupnih prevaranata, i mentalne zaostalosti. U tome mu blistavu dimenziju daje pozicija “manjinca”, Ukrajinca koji poznaje Rusiju, iako se ni u SSSR-u, ni u carskoj Rusiji nije spominjalo njegovo porijeklo.

Rat je možda i najviše nesreća jer pluralne, višeslojne identitete, svodi na dimenzije sitnih i mrtvih duša. 

I ponekog velikog heroja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Roman Pilipey