Edi Matić (Split, 1962.) jedan je od one sorte koju se slobodno može nazvati svestranom. On je književnik s pet romana iza sebe, talentirani fotograf s više samostalnih izložbi, grafički dizajner, glazbeni i video producent, humanitarac i mirovni aktivist, pokretač slavnog mjuzikla „Sarajevski krug“, voditelj splitskog „Pričigina“, organizator koncerata, pokretač udruge SpLitera i međunarodnog književnog festivala Split Lit Int, pjesnik, ali i povremeni suradnik Lupige. 

Danas na ovom mjestu donosimo njegovu kratku priču „Lugara“ („Pepeljara“, op.a.) s kojom je osvojio prvo mjesto na natječaju za najbolju neobjavljenu kratku priču KuŠIn, koju raspisuje Gradska knjižnica Juraj Šižgorić iz Šibenika. Natječaj je bio anoniman, a Matić se na njega prijavio pod šifrom Madagaskar. O pobjedniku je odlučivao žiri u sastavu Živana Podrug (novinarka), Hamida Šarić (prof. hrvatskog jezika i književnosti) i Omer Rak (književnik). 

„Već pri prvom čitanju kratka priča 'Lugara' izdvojila se od ostalih na ovogodišnjem natječaju KuŠIn, po svojoj strukturi, temi, čvrstoj fabuli i sjajnom obratu na kraju priče. Kako biti drukčiji, preživjeti, koliko ožiljaka možeš i moraš podnijeti, kada reći istinu, a kada je potisnuti duboko u sebi u sredini koja još uvijek ne prihvaća one koji nisu kao mi, barem ne bez zadrške. Ovo je jedna od rijetkih priča, ako ne i prva, barem kad je o KuŠInu riječ, s temom iz života gay populacije. Hrabro, kada je riječ o sadržaju, sjajno, kad govorimo o jeziku i stilu“, stoji u obrazloženju žirija koji je priču Edija Matića nagradio prvim mjestom u konkurenciji 69 kratkih priča pristiglih na natječaj. 

Zanimljivo je da Matić nije mogao prisustvovati dodjeli nagrade, jer mu je istu noć, na Festivalu hrvatske drame 33. Marulićevi dani, u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu dodjeljivana prestižna nagrada Ministarstva kulture „Marin Držić“. Naime, za dramski tekst „Vulnera urbis, vulnera orbis“ („Rane grada, rane svijeta“, op.a.) podijelio je drugu nagradu sa Espijem Tomičićem, dok je prvu nagradu odnijela drama „Žena himna“ Davora Špišića. 

"Lugara"

Smrad pepeljare pod krevetom nikad me ne probudi, ali prvo je što osjetim svakog jutra. Navikla sam na to, kao oni ljudi koji su navikli na bol u očima kad ih jutarnje sunce oprži kroz prozor. Znam čemu služi moja pepeljara. Nažalost, znam. Držim je kao podsjetnik na ritual: prije nego bosim nogama dotaknem pod, dohvaćam cigaretu iz kutije, namjestim je u usta, pa sklopljenih kapaka odgegam do štednjaka. Ne palim cigaretu. Gadi mi se. Gadim se i sama sebi dok čekam vodu da provri, pomiješam je s granulama kave i otpijem prvi gutljaj. Njena mi gorkost otvara oči, vraćam se na krevet, sjednem, pripalim i otpuhnem dim. Još jedno jutro u kojem buljim malo u ugašeni televizor, malo u nakrivljeni ormar preko puta. Desna mu je vratnica naslonjena na zid otkad sam uselila ovdje. Popravit ću je. Da… isto sam rekla i prvog dana. Okej, ima još vremena za to, samo da popijem kavu. Piša mi se. Trpim. Zbog toga i imam taj ritual s kavom i cigaretom. Jednostavno je, prvi jutarnji pogled ne smije biti na lice u ogledalu, a ne mogu ga izbjeći ako krenem u zahod. Dvadeset godina je prošlo otkad je onaj kreten iz treće klupe pred svima upro prstom u mene vičući da imam facu muškarca. Prvog dana petog razreda, tek stigla iz svoje područne škole u onu veliku na Šubićevcu. Još danas pred očima vidim cijeli razred kako se grohotom smije seljančici iz Dubrave. Što? Zbog kockaste brade i spojenih obrva? Kreten je kasnije poginuo u prometnoj nesreći, znam iz novina. I nije mi žao. Dobro, neka je i na moju sramotu, ali stvarno mi ga nije žao. Žao mi je što imam ravno dupe i ovakve obrve.

Šalicu uguram u sudoper između tanjura sa skorenim ostatkom jučerašnjeg ručka i masne tave. To ću kad se vratim. Umivam se hladnom vodom, navlačim hlače i košulju, dohvaćam futrolu s police, u njoj provjeravam pištolj i sigurnosnu kopču, pa ju zataknem za pojas. Nikada ne kasnim na posao. Znam točno koliko je minuta pješačenja potrebno s Krvavice do banke u Šupukovoj. I mrzim svaku od njih dok prolazim kroz hodnik ove jadne zgrade, koji zaudara na mokraću i odzvanja bijedom, šugave mačke pod prozorima, park bez ijednog busena trave, pijanduru ispred dućana i našminkane kokoši koje tupkaju potpeticama dok čekaju taksi. Ne bi tako tupkale da cijelo jutro trebaju odstajati na ulazu u banku, iščekujući hoće li netko ubaciti bombu i istrčati s vrećom novca. Noge bole, vene nabreknu i zapeku pri svakom trzaju. 

Mislim da sam bila sretna prvog dana na poslu. Sjećam se dobro, Vukovarska je bila načičkana šarenim trokutastim zastavicama Terranea, a ja sam još poskakivala u ritmu otkačenog prodiđijevskog zvuka i ostataka votke u žilama. Vrata banke zatvorila su se za mnom i evo me, deset godina kasnije… da me netko pita o sreći, ne bih imala odgovor. 

U staklenim vratima gledam svoj odraz. Ja uopće nemam mušku facu. Kratka frizura je puno praktičnija za posao poput moga, ramena su malo šira, grudi ravne, priznajem, obrve se mogu lako depilirati, a glomazni pištolj na boku može nekome biti i seksi, sigurna sam. Dosadno je. Dosadno je. Ne vidim razloga za ovo stražarenje. Vreće novca kradu se bez pištolja i bombi, na nekim sasvim drugačijim mjestima. 

Četiri službenice na šalterima i šefica u uredu sasvim su okej. Mislim, okej su u svojim ulogama plastičnih lutkica kakvima se ubace baterije, zatakne pločica s imenom i memorijski disk s desetak funkcija. Devet za transakcije i račune, a deseta je za neobavezno laprdanje o ponudi obližnjeg butika, kozmetici, o mangupima što su ih muvali u Petrusu na Banju ili muževima koji ostavljaju podignute daske u zahodu. U pauzama se ugase i zabulje u mobitele. Osim Doris koja popriča sa mnom, pita me je li pištolj težak. Doris nije s ovog planeta, majke mi. Ima noge kakve sam oduvijek htjela, a dobila sam ovo što sad imam, dlakave listove i cipelu broj četrdesetpet. Doris ima noge kakve želim. A želim i sve ostalo što ima. Želim Doris. Kad sam joj to rekla, nasmijala se onim svojim bijelim zubima, spustila glavu i vratila se iza šaltera. Na kraju smjene ponudila me mentol bombonom. I mene i sve ostale. 

Subotnje jutro provela sam na rivi i dva sata samo sjedila na topu pred Kneževom palačom. To sam radila i u srednjoj, gledala kako brodovi koji zamiču u kanal izgledaju kao da ih Martinska proždire, pa ih bljuva natrag. Zna biti zabavno, pokušavala sam davno to dokazati i curama iz škole, ali njima su bili zanimljiviji momci koji rivom projure na motoru, okrenu se na Dolcu, pa opet prođu pokraj nas. 

Uvečer sam čupala obrve pred ogledalom koje mrzim. Peckanje između očiju proteglo se do nedjelje, uz kuhanje gulaša za naredne dane i nekoliko televizijskih serija pod dekicom. Cijelog narednog tjedna nitko nije primijetio da mi obrve više nisu spojene. Popodnevne su smjene pospanije, valjda zato. Nekako su tiše. S manje interakcije… kako piše u naslovu jednog članka na internetu. Često naučim novu riječ na internetu, to mi je baš fora. 

Do petka sam pojela sav gulaš i baš pri kraju smjene razmišljala sam što bih mogla sutra kuhati, kad sam ga ugledala kako se šunja s kraja trga, zastaje kratko kod Draženovih brončanih kronosica, pa kao da izbjegava slabu rasvjetu ide prema našim vratima. Zelena vijetnamka, svijetle traperice i šilterica na glavi. Mrzim šilterice, podsjećaju na skrivanje očiju u čemu sam majstor. Nažalost. 

Tip je navukao medicinsku masku preko nosa i zakoračio prema banci, držeći drugu ruku u džepu. Stvorila sam se pred njim u sekundi, dok još nije dodirnuo vrata. U odbljesku stakla, krajičkom oka sam primijetila da jedino Doris gleda prema nama. Zanijemila je i ukočila se iza šaltera. 

Nemoj!, prosiktala sam, skoro šapnula, uhvativši čvrsto tipa za podlakticu. Nemoj, ne isplati se, izginit ćemo nizašta, rekla sam gledajući ga u oči koje su izvirile ispod šilterice. Htio je nešto reći, htio se istrgnuti, sve je to trajalo trenutak, dva, dok su nam se pogledi mačevali na pola puta. U njegovom su bili zarobljeni strah, bol i očaj nedokučivog porijekla, ali dovoljni da me obuzdaju da ne upotrijebim veću silu, kakvu sam u godinama treniranja Krav Maga često zamišljala za ovakve situacije. Znala sam da ga, poput uvježbanog Mossadovog operativca, s dva odmjerena udarca mogu spremiti na pod i onda mu kleknuti na vrat. Nekako je i on to znao, frajer je jedan od onih kojima život svakodnevno servira propale prilike, u očima mu se vidio poraz koji spremno prihvaća. Prepoznala sam sebe u tom prihvaćanju poraza. Dobro znam onaj zlokobni zvuk poklopca koji zatvara kutijicu sa srećom i uspjehom, taman kad pomisliš da možeš zavući ruku unutra. Popustila sam stisak i pustila brata-luzera da pobjegne u prolaz prema školi.

Klijent na Doriskinom pultu strpljivo je čekao da ona vrati pogled na dokumente, zaključi mu račun i prebroji pare. Nitko osim nje nije imao pojma o onome što se vani događalo u tih nekoliko sekundi, nitko nije primijetio ni da se u svom kutu tresem do završetka smjene. Točno u osamnulanula šefica je odradila protokol zatvaranja, pričekala sam da provjeri sef i da sve cure izađu van, zatim smo pogasili svjetla, uključili alarm i zaključali vrata. Doris je čekala pod uličnom lampom, pokušavajući skloniti cigaretu od rijetkih kapljica kiše. Tebi sad triba teke sist i popit jedno žestoko, rekla je, a i meni, bogami! Kimnula sam, još više zadrhtavši pod uniformom. Jebote, pa Doris me zove na dejt?! 

Pub je u blizini, stotinjak koraka od banke, dovoljno da kroz tih par minuta shvatim da mi suknene hlače sjaje od masnoće po koljenima, da osjećam teški znoj pod košuljom i da mi smrde noge u gumenim cokulama. Šutimo putem. U Maronu je gužva, s velikog televizora bljeskaju slike košarkaške utakmice. Grupice za stolovima psuju, komentiraju, grupno skandiraju Ši-Ši-Šibenka i ne primjećuju nas. Danas ne primjećujem ni ja njih, iako sam inače jedna od luđih na Baldekinu. Pronalazimo dvije visoke stolice za šankom, slične kao one iza šaltera u banci, samo su prema ovima, umjesto ekrana kompjutera, nagnute sedefne ručice točionika pive. Doris sjedne i zabljesne joj bedro koje proviri kroz šlic modre haljine. Pravimo se da to ne primjećujemo i odmah naručujemo dva jegera s ledom. Dupli!, dobacujem u konobarova leđa. Preko koljena i dugačkih listova, noga joj završava u čizmici s visokom potpeticom koju odmara na prečki barske stolice.

Šta se dogodilo tamo, pitala me, umrla san od straja… Htjela sam joj reći da sam zbog nje onako izjurila vani, da sam zbog nje mogla onom jadniku iščupati ruku, da sam mu mogla glavu razbiti da je zaštitim. Ali nisam. Slegla sam ramenima i dotaknula joj koljeno. Ma, ništa… farabut se zeznija u proračunu, a na kraju nije dobija ni poštenu škopulu. Eksala sam jeger i mahnula konobaru za još jednu turu. Jebote, mislila sam da ćeš izvadit livorver, matere mi, izgovorila je to nagnuvši se dublje prema meni. Muka mi je došla od pomisli da ga ja nikad nisam dirnila, tako velikog i tvrdog, a onda da zavitlaš njime prid svima nasrid saliže, nastavila je uz šeretski osmijeh. 

Puhhhhh, što nisam muško?! Sad bih točno znala gdje ovakav razgovor vodi i učas bi izašle iz smrdljivog birca i završile u mom krevetu. Palim se sve više, zaboravljam na klinca pred bankom i ona drhtavica od straha pretvara se u drhtaj želje da imam Doris. Večeras. Sad. Čekaj… koliko mi je prošlo od zadnjeg seksa? Marta je odselila prije godinu dana. Glupa krava, od laganja da ju je sram što će ljudi reći… do onoga da je nakon tri dana uselila kod one snagatorice s kojom me je varala. Kao da je meni bilo lako čuti što su moji sve govorili i što glupi susjedi šaptom dobacuju... Godinu dana, đizus!? Okej, onog žgoljavog Tancala u autu kod Šarine pekare ne računam, na brzinu sam iskoristila njegovo pijanstvo samo da dođem k sebi. Ionako su mi muški na drugom mjestu, kao rezerva, kao bezalkoholno pivo dok tražim ono pravo. A sad je preda mnom Doris, tako blizu da njezin miris udara jače nego jeger.

Nemaš razloga za straj, sve je bilo pod kontrolom, imam ja iskustva s takvima, kenjala sam nešto samo izazovem divljenje. Kad dugo treniraš borilačke vještine siguran si u svaki potez i moš predvidit za šta si spreman ti, a za šta protivnik… tamo se radilo samo o dobroj procjeni. Isuse, kako lupetam… svaki put kad sam zamišljala sukobe vidjela bih kako onaj drugi vadi oružje i napucava me. Uvijek je na kraju bio poraz i plačljivo buđenje iz sna. A sad kao James Bond glumatam heroja pred curom, dodatno joj nudeći još i skromnost koja je tek treba oboriti s nogu. Taj je funcut bija pristrašen i prije nego je zakoračija prema banci. A, iskreno da ti kažem… pripala me samo pomisal – šta ako idiot zapuca pa pogodi Doris, poentirala sam.

Sereš, slatko se nasmijala. Da pomisliš na mene u tom trenutku? Ma, neee, podigla je visoko treći jeger i kucnule smo se, polako, ali nekako senzualno, koliko god se senzualno može kucati čašama. Ponovo sam joj dodirnula koljeno. Ovog puta naslonila sam dlan preko njega i zadržala dovoljno dugo da osjetim kako je vruće, kako joj koža isparava kroz očice najlon čarapa. Izula je čizmicu uz komentar kako je ubija cijeli dan u visokim potpeticama, a zapravo je htjela da gledam kako migolji prstima, da joj buljim u stopalo i onaj vitki gležanj nad njim.

Bože dragi, pa ja ne znam kako da joj ponudim da odemo odavde. Što ako me odbije? Što ako ispadnem smiješna u pogrešnoj procjeni? Kažu da mi znamo dobro procijeniti tko je s „naše strane“… ali možda se cura samo htjela malo opustiti nakon napornog radnog tjedna. 

Ajmo kod mene, ispalila sam. Možda mi je četvrti jeger udario u glavu i dao hrabrost, ali drugačije ne bi išlo. Ne znam ja okolišati, to me i koštalo svih onih nedaća kroz život. Brži jezik od pameti, što kažu.

Ajmo, rekla je i navukla čizmicu. Grlo mi se steglo dok sam pokušavala progutati grumen pljuvačke i doći do zraka. Čovječe… ni u najluđem snu nisam ovako zamišljala. 

U trenu je bila na nogama. Jedva ga čekam dotaknit, hihihi, pokazala je prstićem prema futroli s pištoljem. 

Jebote, pa stan mi je u kaosu, majice, hlače, košulje svuda razbacane, smrdljive čarape pod krevetom, posteljina od petnaest dana, skoreni tanjuri u sudoperu… Doris će tamo izgledati kao čipkana podvezica na dnu rudnika. Trebam obavezno usput uzeti još bocu alkohola, da se ubijemo kako spada, možda tako neće primijetiti onaj jad i čemer. 

Doris je nespretno tapkala po mobitelu. Ma di mi je oni vrag od aplikacije za taxi…, žmirkala je pijano u ekran, ljuljajući se na pločniku. Dva, tri dodira i komentar, Opaaa, pa on je tu kod Šibenke, eto ga za minut, baš dobro… Negooo, naglo se okrene prema meni, zatetura još jednom i pridrži za stup: Pa mi se zapravo nikad nismo upoznali, majkemi ja ne znam kako ti je ime, mislim… čisto je sramota da te nikad nisam pitala… okej, događa se, ali opet… toliko dugo radimo zajedno, kolege smo… Štucne. 

Super, pomislim, dovoljno je pijana za susret s onim groznim sobičkom što ga zovem stanom. Možda će već sutra poželjeti da sve zaboravimo i pravimo se da se ništa nije dogodilo, pravdajući se pijanstvom, ali okej, pristajem i na to, samo da se konačno kresnem kako treba. I to još s Doris. Doris, bemti, pa o njoj već toliko dugo maštam, a eto je sad tu… čekamo taksi, a ja sam na pola puta do orgazma. Bijela Dacia Sandero daje desni žmigavac pred nama i zaustavlja se na proširenju.

Silvana. Pružam joj ruku, smijući se zajedničkoj nespretnosti. Popravljala je kaput poskakujući na onoj nozi s koje je skidala čizmicu. Kako...? Nisam čula, sori, nešto mi je zapelo tu…, nagnula je uho prema meni. 

Sil-va-na. Silvana, ponovila sam. Odskočila je u stranu.

Si…? Silv…? Ne, ne, ne… ne seri… ne, ne. Ti si žž… ti nisi… ti si… uuu, jebote, lice joj se zgrčilo kao da je zagrizla limun. Ja sam misli… ti si…, ajme… Ajme, jebote…

Skliznula je na zadnje sjedište bijele Dacie, zalupila vratima i udarila vozača po ramenu. Gume taksija proklizale su po mokrom kolniku, zaljuljao se malo lijevo, pa malo desno… i zatim odjurio niz ulicu.

Jutro dočekujem s glavom iznad pepeljare. Uvlačim smrad opušaka duboko u pluća, čekam da povratim ili da umrem. Ne znam mogu li se u ponedjeljak pojaviti na vratima banke. Ne znam hoće li netko uprijeti prstom u mene dok se ostali cerekaju. Ne znam… Možda da promijenim posao? Da odselim? Dok se ovaj grad ne navikne na mene ili ja na poraze.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/EdiMatić