Tekst je na slovenskom jeziku objavljen na portalu Dnevnik.si, a u dogovoru s autorom tekst našim čitateljima donosimo na hrvatskom jeziku. 

Može li, recimo, Slovenac prevoditi dalmatinskog pisca na slovenski? Može li – smije li uopće – neki srednjoeuropski protestantski Slovenac prevoditi jednog mediteranskog anarhoateističkog Hrvata na slovenski? Nekad davno, prije nego smo osvijestili osobne i kolektivne identitete, pitanje je moglo biti glupo. Može li slovenski prevoditelj prevoditi Hrvata? Naravno da može: tko će ga drugi, zaboga, na slovenski uopće prevesti?

Danas znamo da je takav pogled duboko kulturno uvredljiv. Prijevod, naime, nije samo dešifriranje teksta, već i transkripcija samog njegovog duha, te cjelokupnog autorovog kulturnog naslijeđa. Nije riječ samo o književnosti, niti je na prevoditelju tek u svom jeziku pronaći i uhvatiti duh teksta i kulturno naslijeđe stranog pisca – on mora biti taj duh, on sam mora dijeliti to naslijeđe. Ukratko, da bi prevodio dalmatinskog Hrvata na slovenski – ili barem da bi ga preveo vjerno, autentično i, što je najvažnije, legitimno – nije dovoljno da Slovenac samo poznaje dalmatinski duh i kulturno naslijeđe: on mora biti dalmatinski Hrvat.

U ovoj fazi – dopuštam mogućnost – to otvara neka nezgodna potpitanja. Pronaći Dalmatinca koji poznaje hrvatski jezik jest problem, ali manji nego naći Dalmatinca koji zna slovenski. Čak, međutim, i kad bismo našli takvog jednog, otvara se novi kulturni problem: može li, naime – smije li uopće – jedan mediteranski anarhoateistički Hrvat prevoditi drugog na jezik srednjoeuropskih protestantskih Slovenaca? Da bi, naime, prevodio Hrvata na slovenski – ili barem da bi ga preveo vjerno, autentično i legitimno – nije dovoljno da Hrvat samo poznaje slovenski duh i kulturno naslijeđe: on mora biti Slovenac.

Što nas, ako ste pažljivo pratili, opet vodi na početak.

Razmišljam o svemu o ovome čitajući o globalnoj kulturnoj revoluciji što ju je izazvala Amanda Gorman, afroamerička pjesnikinja koja je postala svjetski poznata kad je pozvana da tradicionalno uveliča inauguraciju američkog predsjednika Joea Bidena. Njena pjesma nedvosmisleno govori o epskoj borbi Afroamerikanaca za svoja ljudska prava, pa su se svjetski izdavači – svjesni kulturne i identitetske osjetljivosti teme – dovijali na hiljadu načina: nizozemski izdavač, recimo, za prijevod Amandine pjesme angažirao je Marieke Lucas Rijneveld, transrodni ljudski entitet koji se identificira kao muškarac i žena, te za sebe koristi zamjenicu „oni“. Oni su, konačno, prošle godine dobili prestižnu književnu nagradu Booker, i Nizozemcima se činilo kako su i svojim ugledom i svojim manjinstvom upravo idealno kvalificirani za dešifriranje toga, kako smo rekli, „duha i kulturnog naslijeđa“ jedne tamnopute pjesnikinje.

I bili su, naravno, u strašnom krivu.

Odmah nakon vijesti da Rijnevald prevode Amandu Gorman, razvila se velika svjetska rasprava o njihovoj podobnosti: mogu li transrodni europski bijelac/bjelkinja autentično – i još važnije, legitimno – prevesti stihove jedne crne Afroamerikanke, pri tom još i vrlo, hm, netransrodne, u gramatičkoj jednini? Pod pritiskom prosvijećene rulje Rijnevald se, jasno, tri dana kasnije povukao, a s istim problemom suočili su se i ostali: katalonski izdavač, recimo, odustao je od prvotne ideje da Amandinu pjesmu prevodi Victor Obiols, poznati katalonski prevoditelj Shakespearea i Oscara Wildea, ali ipak – bijelac.

Jednom, kad ovo ludilo prođe – ako to uopće doživimo i preživimo – potomci će se smijati kad na studiju povijesti književnosti budu učili kako su se 2021. rješenju dosjetili mrtvi ozbiljni i poslovično praktični Nijemci: kako bi, citiram, „sve političke i socijalne nijanse i poruke teksta bile jasne i što bliže originalu, te izbjeglo sve što bi moglo isključiti nebijelce, osobe s posebnim potrebama, žene ili bilo koje marginalizirane skupine“, pjesmu su na njemački prevele čak tri prevoditeljice – crnkinja i novinarka Hadija Haruna-Oelker, njemačka spisateljica turskog podrijetla Kubra Gumusay i bijela prevoditeljica Uda Strätling. Za pretpostaviti je da je Hadija u prijevod unijela svoje rasno iskustvo, Kubra manjinsko, a Uda, jebiga, većinsko. Ukratko, Uda je bila zadužena za njemačku lekturu, a Hadija i Kubra za političku korekturu.

Lako je, međutim, velikim kulturama i velikim jezicima, oni još i mogu naći crnkinju koja će prevoditi afroameričku žensku poeziju, ali što je s nama malima, otkud Slovencima i Hrvatima tamnopute prevoditeljice da nam prevedu Amandu Gorman? Otkud nama, recimo, transrodni bijeli prevoditelji da nam prevedu Marieke Lucas Rijneveld? Otkud, konačno, Slovencima već i dalmatinski Hrvat da prevodi moje kolumne?

Slovenci se pri tom još mogu zahvaljivati Bogu što sam razmjerno jednostavan heteroseksualni muški ljudski entitet, koji se od njih razlikuje samo po duhu i kulturnom naslijeđu. Zamislite da sam, recimo, pretili interseksualni nediferencirani slijepi apatrid iz miješanog hrvatsko-karipsko-azijatskog braka, da mi je majka bogata disleksična biseksualna Hrvatica, a otac jedan od dvojice usvojenih kubansko-vijetnamskih sijamskih blizanaca komunista: majka kaže da je onaj koji je promijenio spol i postao desničarska lezbijka, a ona tvrdi da nije. 

To bi, pitate li mene, bio prevoditeljski izazov, a ne ove moje plitke zajebancije. Za prijevod jedne moje kolumne o Janši trebala bi vam cijela međunarodna konferencija o pravima queer osoba s posebnim potrebama.

Na vašu sreću, ni ja ne znam dobro slovenski, pa i ne znam jesu li „sve političke i socijalne nijanse i poruke“ ovog teksta „jasne i što bliže originalu“.

I je li „izbjegnuto sve što bi moglo isključiti neslovence“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr