BORIS DEŽULOVIĆ: Balada o Juri Zdovcu
Tekst je na slovenskom jeziku objavljen na portalu Dnevnik.si, a u dogovoru s autorom tekst našim čitateljima donosimo na hrvatskom jeziku.
U cijeloj povijesti sporta teško da ima tužnije priče od one o posljednjoj košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije, europskom Dream Teamu koji je 1989. išamarao sve protivnike s dvadeset razlike i postao prvak Europe, pa sljedeće godine porazbijao SSSR i SAD za titulu svjetskih prvaka - natjeravši Amere da za revanš na Olimpijadi 1992. okupe svoj Dream Team, najjaču sportsku momčad svih vremena - i na koncu 1991., na vrhuncu slave, obranio kontinentalnu titulu, trijumfalno se vrativši u zemlju koja je u međuvremenu prestala postojati.
Bili su moćni i nepobjedivi, bili su europski i svjetski prvaci, i bili su najbolji prijatelji – sve ono što država koju su predstavljali nije bila. A u cijeloj momčadi tužnih junaka teško da je bilo tužnijeg od Jure Zdovca, kojemu je to ljeto trebalo biti najsretnije u životu. Nakon što je 1988. od selektora Dušana Dude Ivkovića dobio poziv za Olimpijadu u Seoulu, pa u sljedeće tri godine s reprezentacijom poharao svijet, tih je dana još i potpisao za Knorr iz Bologne, a samo dva tjedna nakon Eura zakazao i vjenčanje, pozvavši na svadbu prijatelje iz reprezentacije.
Svijet se tako pred Juru prostro kao hektar praznog parketa za tricu, kad se toga maja s drugovima našao u Poreču, na pripremama za Eurobasket.
Mjesec dana kasnije, 22. juna, na dan kad je Zdovca i družinu Dušan Ivković poveo u Rim, Milan Kučan i Franjo Tuđman u Zagrebu su usuglašavali odluke o državnom osamostaljenju, a američki državni sekretar James Baker svoj je posjet Beogradu završio riječima, „iskreno, ja sam zabrinut“. Kad su 24. juna Zdovc i družina na otvaranju Eura pobijedili Španjolsku, Državni zbor je pripremao sutrašnje izglasavanje Zakona o samostalnosti Slovenije. Kad su se pak 26. juna navečer pobjedom protiv Bugarske plasirali u polufinale, avioni i helikopteri JNA nadlijetali su Trg oslobođenja u Ljubljani, gdje su građani slavili proglašenje slovenske nezavisnosti i konačni kraj Jugoslavije.
Konačno, kad je dva dana kasnije, 28. lipnja, već nepostojeća Jugoslavija igrala polufinale s Francuskom, krv je već tekla, tenkovi JNA iz Hrvatske prešli su granicu kraj Gibine, a jugoslavenski ratni avioni tukli su aerodrom Brnik.
Te noći ni Jure ni njegov cimer Toni Kukoč nisu spavali. Dopisnik Dela Stane Trbovc ujutro je Juri prenio poziv slovenske Vlade da se odmah vrati u Sloveniju, jer „uvredljivo je za slovenski narod da slovenski sportaši u ovakvoj situaciji na međunarodnim natjecanjima nastupaju za Jugoslaviju“. U dresu Olimpije, izgubljen i uplašen, Jure se na jutarnjem treningu dogovarao s Janezom Drvaričem, trenerom iz Pardenonea, kako se nakon Eura uopće vratiti u Sloveniju. Dva sata pred finale uplakan je zakucao na vrata sobe selektora Ivkovića. Ako zaigra, za Sloveniju će biti izdajnik; ako ne zaigra, izdat će prijatelje iz svlačionice. Duda mu je rekao da ne brine. On će igračima i novinarima objasniti da nije spreman.
I pobjedu u polufinalu protiv Francuske i trijumf protiv Italije u finalu Jure je tako gledao na televiziji u sobi rimskog Holiday Inna. Na jastučiću s kojega su lijepe talijanske hostese dijelile odličja jedna je zlatna medalja ostala nedodijeljena, a jedno je mjesto ostalo prazno i u avionu kojim su prvaci u nedjelju predvečer sletjeli na pusti splitski aerodrom. Tih sat vremena u avionu iz Rima, s pokalom prvaka Europe, najbolja bijela momčad svih vremena bila je ekipa iz neke od epizoda Zone sumraka, fantomska selekcija države koje nema.
Svima njima tih se dana raspala Jugoslavija, samo se Juri raspao cijeli svijet.
Zlatnu medalju što je ostala na jastučiću u rimskoj dvorani Palaeur Dušan Ivković mu je donio mnogo godina kasnije, kad se staro društvo, umjesto na onoj svadbi u julu 1991., okupilo na Jurinoj oproštajnoj utakmici 2005. u dvorani Tivoli. Jure je tada zaključio svoju veličanstvenu karijeru, u kojoj je s francuskim Limogesom osvajao i Euroligu, a s Olimpijom kao MVP i Jadransku ligu - Split, recimo, nikad nije zaboravio kako se 2003. pridružio penzioneru Dinu Rađi i nakon jedanaest godina Cibonine dominacije donio mu do dana današnjeg posljednju titulu prvaka, kad je na velikom transparentu u dvorani Gripe pisalo „Nemamo novca, al' imamo Zdovca!“ – ali najveći Jurini uspjesi i trofeji ipak su zauvijek ostali u Zoni sumraka, u onom fantomskom avionu koji do danas kruži iznad nepostojeće zemlje, zajedno s mitološkim sandukom punim neosvojenog olimpijskog, europskog i svjetskog zlata.
Trideset godina prošlo je otada, kad je prije dva tjedna u Beogradu tiho umro veliki Dušan Ivković, a društvo se ponovo okupilo na beogradskom Novom groblju, gdje će Zdovc zajedno s Rađom, Divcem, Paspaljom, Danilovićem i Obradovićem ponijeti Ivkovićev lijes. Nikad Jure nije zaboravio stare drugove i ono veličanstveno, tužno ljeto. „Možda nisam s njima trebao biti na Dudinoj sahrani, jer sam ih napustio u Italiji“, na kraju će se novinarima povjeriti skromni, dobri Jure Zdovc, što evo cijelih trideset godina poput teškog mrtvačkog kovčega punog neosvojenog zlata nosi na svojoj savjesti jedan davni tuđi grijeh.
Ali jebeš Jugoslaviju, jebeš Sloveniju, jebeš to. Sve što vrijedi ionako stane u onu akciju kad poput kobca kružiš s loptom, tjeraš Dina, Vladu i prijatelje pod koš, za njima poput vrabaca utjeraš pod reket i sve Bugare, pa se elegantno digneš i potegneš posljednju tricu onog svog nedovršenog života, za dvadeset razlike i jedno nikad odigrano polufinale, da tiho odeš na vrhuncu, nepobijeđen.
Sve ostalo tek je obični ljudski život. Ima ga svatko, imate ga i vi. Jedino to nemate, i nikad nećete imati. Ima samo veliki, neporaženi Jure Zdovc.
To je, jebiga, dvadeset razlike.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Facebook
tar ne može nitko dṙžati na okupu mlohavo sazdanje, kojega silnice i sastavnice teže k raztoru. titova smṙt bīla je početak konca YU-govine, znak za pospješenu razgradnju dṙžave nastale po želji velikih svjetskih silā. anglosaksonci i niemci su djelovali sa zapada, dočim rusi s iztoka, svakoji od njih težeći sgrabiti za sebe čim veći kus tada jur razpadene dṙžave. ono čto svakako nije bīlo nuđno jest razpad te dṙžave u kṙvi, pri čem su bosanskohercegovačski građani platili najveću cienu u sṙdcu ratnoga razornoga vihara. sada opet pušu novi vjetrovi, jer bo anglosaksonci zapadni balkan žele vidjeti na okupu unutar EU-a. dapače, nije nemoguće da ravno bëôgrad opet bude upravno srjedište zapadnoga balkana od triglava do gevgelije, za EU-ropu dvïju ili trih bṙzinā. trenutačno u washingtonu, londonu, parizu, berlinu i bruxellesu se sve kreće u tom smjeru.