BALKAN JE OCEAN PRIČA: “Zar je sve ono što sam popio bilo džaba?”
Tekst Ahmeda Burića prenosimo s internetske stranice BiH auto-moto kluba
Balkan je ocean priča, a najsočnije, barem kad je ovaj pitac u pitanju, dolaze sa granice između istočne Hercegovine i Crne Gore. To je jezik koji si prvi naučio, maternji, slušao si dedu i nenu kako se sjećaju starih vremena, odlaska u polje, nošenja baklava kad se rodi dijete u komšiluku, seoskih konjskih trka i teferiča, i taj svijet prihvatio kao svoj, iako si u njemu bio svega jedanput. Čudan je taj epski kod, on prihvata ne birajući gdje će se nastaniti i želja za pripovijedanjem se tako prenosi s generacije na generaciju. Elem, piše jednom tako prijatelj, vlasnik znamenitog splitskog restorana priču koju su mu ispričali u Beogradu.
Ide ovako: bio, kaže jednom, neki čovjek u Podgoricu, zakazao mobu da mu se izlije ploča za kuću. Sve pripremio, pozvao ljude, janje, roštilj, pivo, sokovi, sve kako spada. Ali, ne da mu đavo mira, da se osigura nazove Meteorološki savez Crne Gore, i nastupi po propisu, pita kakvo će vrijeme biti u subotu. Glas s druge strane bio je dobronamjeran i odlučan: “Vala, idealno! Nigdje nijednog oblačića, prava idila”.
Čovjek presretan, kud će bolje, trlja ruke i čeka raju i rodbinu, s mirom na spavanje, do ujutro. Kad ujutro, ima šta vidjeti. Grom udari iz vedra neba, ljuljne kiša potopska, rijeke Morača i Ribnica haman izašle iz korita, voda gori, što bi se reklo. Posao propade, on očajan, em investicija ode u more niz Zetu, em opet valja čekati termin, pa pomjerati majstore, pa svašta. Muka, eto. Ipak, u ponedjeljak, kad se vrijeme stabilizovalo, odluči da im malo “zabiberi” da upita – “što mi ono učinjeste, ja nazvah da pitam, vi rekoste idealno vrijeme, a ono – kijamet! Kako ve nije sramota” – viče on u slušalicu.
Drugarica s druge strane upita:
“Dobro, kad ste vi zvali da pitate?”
“Još u četvrtak”, – ispali on.
“Aaaa, tad vi je na poslu bio oni Martinović, on voli da učini ljudima,” – kaza službenica Zavoda, ne bez olakšanja. Svaki dalji komentar je, realno, suvišan.
Put od Cetinja do Budve, jedan je od najljepših cestovnih pejzaža u “jugoistočnu Evropu”. Cesta je duga trideset i jedan kilometar, a ima osam serpentina, s čijeg se vrha pruža jedan od najljepših pogleda na Jadran. To je jedna od najprirodnijih komunikacija između kontinenta i Primorja, koju nikako nije bilo lako izgraditi, jer je teren – suri krš ! Odvaljeno je hiljade kubnih metara stijena – nekada i do 3.000 dnevno – a većina puta, bez sedam kilometara koji su urađeni godinu kasnije, napravljena je za pet mjeseci! Sasvim suprotno stereotipu o lijenim Crnogorcima, oko 6.000 radnika je napravilo sve od 15. juna do 15. novembra. Radeći po najvećoj jari i vrućini, majstori, šegrti i kalfe su, uglavnom, primitivnim sredstvima, jer tada nije ni bilo nikakve velike mehanizacije – dlijetima, čekićima, maljevima, ćuskijama – napravili veliki posao, koji bi se teško svršio i u puno razvijenijim zemljama. U narodu je, pak, ostala priča da su Mitar Mišov Prlja i Dušan Zuber, dvojica snagatora, “previli” ćuskiju koja se izrađuje od najtvrđeg čelika.
Valja spomenuti i to da su projektanti puta mislili o svakom detalju koji je mogao ugroziti kvalitet puta. U duhu poštovanja lokaliteta i ocjene i pripreme terena nije bilo nasilnog presijecanja vodenih tokova, pa samim tim ni klizišta. Tako da je kvalitet puta i danas neupitan, i ništa mu ne fali. “Bez kamenje klesano što ovi šišnjari 'pozajmljuju' za terase i vikendice.” Gore sam od prijatelja i saznao da nema posla dok se ne uđe u krš, i sreo doajena koji me je vidio prvi put u životu, i došao gore, malo pogledati kako prijatelj odvaljuje stijene. Pogledao me je i pokazao na trenerku, i lagano se legitimirao: “Danas Cerutti, nijesam imao drugih ideja.” Kad sam tamo uključim sva ticala i antene da mi što ne promakne, jer se radi o majdanu replika, ideja i budalaština, koje, trebam li kazati, i sam baštinim. Tako da našla ‘tica gnijezdo, kako se kaže.
Prepoznajemo se i volimo, Cetinje i ja, to je oaza u ovim našim duhovnim pustinjama, i duša tu pronađe i nešto za sebe. Taj put, dakako, ima i svoju mračnu stranu: mladi vozači uzavrele krvi su ga koristili kao ispit zrelosti, i na njemu je bio nemali broj automobilskih nesreća. Nijesi položio vozački ako nisi provezao taj put napamet, tako se tamo smatra, pa sam na suvozačkom mjestu tamo doživio i nekoliko ne baš prijatnih situacija, ali kakav je taj prijatelj koji ne može izdržati i malu demonstraciju vještine i sile, pa se čovjek onda i ne smije požaliti. Sve to ide u rok prijateljstva.
Zato mi je bilo nemalo drago kad sam neki dan upoznao druga koji je predsjednik Oldtimer saveza Crne Gore. Nakon par rečenica shvatili smo da imamo zajedničke prijatelje, on je nekadašnji Sarajlija kojeg je rat potjerao sa svojega, i tamo se bavi plemenitim stvarima. Zove se Brano Velimirović, i odmah smo zgotovili da treba nazvati živu legendu s kojim on prijateljuje, a meni je ostao u trajnom sjećanju. Riječ je o filmskom redatelju Branku Baletiću, autoru hitova “Balkan Express” i “Sok od šljiva”, čija je životna priča poslužila za predložak o možda i najboljem jugoslavenskom filmu o automobilizmu. Riječ je, naravno, o “Nacionalnoj klasi”, Gorana Markovića, u kojem besmrtnog glavnog lika Branu Floyda, igra Dragan Nikolić. Bale, kako ga prijatelji zovu, je jednom u devedesetim, razočaran nacionalizmom i pobjedom mraka, zapisao rečenicu koja me je zadužila za cio život. Bilo je to u listu Vreme, gdje je vodio dnevnik, i rezigniran nad svim rekao kako ruše Vukovar, Mostar, Sarajevo, Dubrovnik i zapitao se: “Zar je sve ono što sam popio bilo džaba?” Ustuknuo sam, i kad smo se upoznali, razgovor je krenuo kao da se znamo cio život. Tako je to s pravima.
I zato mi je iznimno mila bila i ta priča o autobusu, TAM 3000, koji je životni vijek proveo po tim putevima, vozeći djecu u školu. Nakon dugih pregovora pripao je Savezu, i trenutno je na restauraciji, a nakon toga plan je da posjećuje skupove u Crnoj Gori i okolini. I, tačno ću ga otići vidjeti gdje budem mogao, jer je to jedan od onih dokaza da, kako reče jednom Brano, ljudi vole oldtimere više no sebe. To nema nigdje drugo, a autobus će biti svojevrstan mini-muzej, u okviru većeg muzeja eksponata. Ko zna, možda je taj autobus u školu vozio onog Martinovića, što hoće slagati kakvo će vrijeme biti, samo da se ljudi ne sekiraju. A poslije šta će biti – to ne znamo. Baš kao da znamo šta je bilo prije.
Lupiga.Com via Bihamk.ba
Naslovna fotografija: Autobusi.org