MILOVO ZBOGOM: Mladi lijepi i pametni, Vol. 2

Ima jedna mreža nevidljivih koverti koje kruže Balkanom dobro utabanim stazama, ima jedna trajektorija i pravac golubova pismonoša koji javljaju aber od druge Srbije preko lijeve Hrvatske, ima jedna slobodarska kriptovaluta na snazi još od pada Miloševića, kojom je Milo Đukanović uspio da ubijedi sve ono napredno i zdravo u regionu da je on jedini put Crne Gore. Problem je što nije uspio da ubijedi građane rođene zemlje, čiji je predsjednik htio da postane treći put.

Potučen od mladog japija i bivšeg bankarskog službenika Jakova Milatovića, stari predsjednik Đukanović kao da je napokon počinuo. Mogao je dobar posmatrač spaziti i olakšanje u tom umornom licu koje proglašava svoj žuđeni kraj. A kuda će Crna Gora, i što će sa njom biti, pokušaću da vam odgovorim, da ne listate samo regionalne proroke koji svoju političku muku projektuju ka Podgorici, a u Milu uporno traže mesiju. Častiću vas, ergo, da malo predahnete, a onda trk nazad u narikanja Dragana Bursaća koji iz Banje Luke ljubi Cetinje triput više nego ja iz Podgorice.

Da se odmah razumijemo, nije da su crnogorski neočetnici za podcijeniti, nije da kakav Putinov major ne prati šta se dešava na južnom Jadranu, ima tu povoda za geostrateška domišljanja i zebnje, ali dok se region bavio Crnom Gorom kao lego kockom, unutra je stasala prva, druga, treća generacija i kucnuo biološki čas da TikTok zajednica dobije svoje novo lice. Nije riječ o političkoj promjeni koliko se radi o biološkoj i tehnološkoj smjeni, logičnom kraju jednog korumpiranog autoritarca i njegove kaste. Kraj je to priče predsjednika i premijera za čije trodecenijske vlade u Crnoj Gori nije izgrađena niti jedna bolnica. Čovjeka koji je pojam države prisvojio, a zatim ponizio do mjere da se građanstvo okrenulo mađijama i popovskoj bradi. Čovjeka koji je nakon realnih političkih podviga, uspio da izoluje nekakav hiper-crnogorski identitet, umota ga u crvenu krpu koju zovemo zastavom i izmisli žalopojku kako će bez njega sve nestati.

Milo Đukanović pred novinarima (FOTO: Samir Kajošević)

Već tri godine Crna Gora živi istinu nove vlasti i ta je istina gorka spoznaja da sa novim licima nije krenulo mnogo bolje. To ipak ne umanjuje fakat da je Đukanović ostao usamljen, sa par olinjalih piona, nekoliko partijskih uhljeba, okružen interesnom klikom u dubokom raspadu.

Novi predsjednik Crne Gore drugi je Milatović na toj funkciji nakon Veljka Milatovića (1974-1982), novi predsjednik je Podgoričanin, rodom iz Bjelopavlića ako ste baš zapeli, nije studirao ni u Beogradu ni u Moskvi, već u Americi i Austriji, a na referendumu je glasao za nezavisnost. Istina je da je izabran i glasovima Demokratskog fronta, a to su vam mahom srpski klero-nacionalisti. Ipak, za Milatovića su glasali sa raznih strana, inače ne bi dosegao šezdeset odsto podrške. Za razliku od Đukanovića koji decenijama polovi glasačko tijelo, ovaj novi je pokazao da makar svojim baby face nastupom može ujediniti tetku, baku i zetovu svojtu, da može proći kod hipstera, ali i popadije, te da ne smeta naročito ni famoznim manjinama na koje je Đukanović predugo računao.

A šta će biti s kućom? Ko to zna, drugarice i drugovi, gadno je vidjeti euforiju beslovesne i optimizmu sklone mase oportunista koji će vjerovatno na parlamentarnim izborima pohrliti da promijene dres i ojačaju Milatovićevu stranku. Nećemo čekati dugo, biće da ovog ljeta dolazi vlada partije „Evropa Sad“ koja će biti jaka kao nekad Milov DPS. Jednu mamutsku interesnu strukturu očigledno će zamijeniti druga. Mladi, lijepi i pametni, baš kao i prije trideset godina, preuzimaju vlast, ali ajde da se tu zaustavimo sa analogijama. Još je Platon upozorio da analogija nije pouzdan saznajni metod - ono što se dešava na terenu valja pratiti novim očima, izbaciti Mila iz malog mozga, što će biti najteže. Da ponovim i blago proširim tezu, ovo je generacijska smjena koja ne sluti epohalne političke domete. Preuzmi običnu trafiku u Crnoj Gori, shvatićeš da nema mjesta slavlju, a kamoli kad se uhvatiš birokratske hobotnice i debelog državnog duga.

Jakov Milatović, pobjednik predsjedničkih izbora u Crnoj Gori (FOTO: HINA/EPA/Boris Pejović))

Na nivou retorike, oksfordski đak Milatović već pokazuje prve znake populizma čiji je ishod nerijetko autoritarnost, pa tako npr. nije pokazao ni osnovnu političku kulturu da čestita svom protivniku solidan rezultat i zbir osvojenih glasova. Baš ti prvi damari i sitni refleksi nove vlasti moraju biti odmah notirani, jer zalud je Đukanović pao nakon trideset godina ako ovi novi ne budu padali trideset puta lakše.

Predsjednik Crne Gore jeste ceremonijalna figura koja se malo šta pita, ali valja ga imati u svojim redovima. Ovi su izbori tek politički peting uoči orgazma koji će se desiti u julu. Tad će slavne crnogorske partije odmjeriti snagu za novi raspored u parlamentu. Đukanovićev DPS i velikosrpski Demokratski front, iako imaju ozbiljnu moć, mogli bi ostati na margini, jer se sa Milatovićem i ekipom stvara nekakav centar, nekakav krug i u njemu zvezda. Na žalost ta zvijezda nije crvena.

Milatović i ekipa tvrde da je evropska, pa da vidimo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Samir Kajošević

broj komentara: 11

Komentari

Arkaj prije 12 mjeseci
Srbijanski nacionalizam koga je Milošević uzjahao da se vine u političke visine razorio je Jugoslaviju i bio temelj strahota koje smo proživjeli devedesetih. Ali taj nacionalizam, kao i ostali koji su uskoro nastupili u ostalim republikama, samo su ispunjavali prazan prostor koga je ostavila komunistička ideja u povlačenju s svjetske scene. Sadašnji srbijanski nacionalizam u Crnoj gori možda ponovno ispunjava prazni prostor koga ostavlja ovog puta ideja Američke imperije i njene neograničene moći da uređuje svaki kutak planeta prema svojoj želji i svojim potrebama. Srbijanski klerofašisti su nepoželjni u Američkoj imperiji ne zato što izazivaju ratove već što ti ratovi nisu Imperiji na korist. Ukrajinski pak neonacisti jednako izazivaju rat ali taj rat Imperija smatra korisnim pa neonaciste brendira kao demokrate i pruža im pomoć dok god su spremni bit njeni janjičari. Države su privremeni konstrukti poput teritorija koje kontroliraju mafijaške organizacije, taj teritorij se povećava, smanjuje ili biva preuzet od konkurentske organizacije, za stanovnike je jedina promjena u tome kome će plaćati danak i ljubiti ruku. Crnu Goru zvat suverenom državom mogu samo slijepci, budale ili licimjeri. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti donekle suverene države u Evropi i to da ostane više od pola slobodnih prstiju a Crna Gora je operetna državica čiji nastanak je bio slučajnost koju niko nije opazio a takav će bit i njen eventualni nestanak.....
Verena prije 1 godinu
Da ste pazljivije čitali uočili bi da sam prezentirala tekst Heni Erceg.Da ste još pazljivije citali, vidjeli bi da moji komentari nisu zalopojke: ne zalim; promatram.
Internet ratnik prije 1 godinu
Verena, NATO je našao novog miljenika, ode Milo u penziju . Nema potrebe da pišete kilometarske žalopojke. Ima Milo zato Nikoletinog prezimenjaka , i onog drugog debeljka sa Grčkim prezimenom.
Verena prije 1 godinu
Tekst Heni Erceg,pisan prije dvije godine:

Nije da bi trebalo žaliti pad Mila Đukanovića koji Crnom Gorom desetljećima vlada kao svojim lenom, vezan uz brojne afere, ali koji je Crnu Goru učinio državom okrenutom zapadnim vrijednostima, u kojoj mirno žive brojne manjine, od Bošnjaka do Hrvata i Albanaca. Viđeno je to uostalom u Hrvatskoj, gdje je “domoljublje” tek plodna baza za partijsku korupciju, a državni aparat pretvoren u bankomat za političku elitu.
No, kakogod, na početku je uvijek crnilo nacionalizma, egzaltiranog, velikosrpskog, začetnika svih ratova, danas frustriranog i opasnog zbog poništenja sna o velikoj Srbiji sve tamo do hrvatskog Karlobaga, potom gubitka Kosova, pa preostaje izazivanje novih sukoba na jedinom preostalom mjestu koje srpska vrhuška i dalje smatra svojim, to jest u Crnoj Gori.
A koga upregnuti u razbijanje suverene države, nego klerofašiste, predvođene radikalnim mitropolitom Amfilohijem Radovićem koji će za svoju Srpsku pravoslavnu crkvu, za majčicu Srbiju, agitirati od kuće do kuće, a “obranu srpskih svetinja” pretočiti u političku platformu niza pročetničkih stranaka koje bi uz pomoć četiri “građanska” glasa u parlamentu trebali vladati Crnom Gorom.
I pretvoriti je u malu klerikalnu rupu s marginaliziranim manjinama, vratiti je na pozicije onoga crnila kakvog sam upoznala kada sam se netom uoči rata susrela s Amfilohijem Radovićem.
Bio je to susret s mračnim idejama velikosrpskog pravoslavlja koji je završio njegovim riječima “Svi ste vi Hrvati ustaše” i mojim, moram priznati, prestravljenim napuštanjem toga nakićenog popa na sjedalici nalik nekom prijestolju. I evo ga kako trideset godina kasnije, s pomoću prosrpskih partija u Crnoj Gori i kolona s kokardama i četničkim obilježjima iz Srbije, vuče konce budućnosti Crne Gore.
Već dan nakon izborne pobjede “opozicije” započele su prijetnje Bošnjacima, Hrvati su za sada pošteđeni, pa je u Pljevljima četničko divljanje bilo tako nalik onome u hrvatskom Kninu, 1990., uz strašne poruke: “Poleteće crna ptica, Pljevlja bit će Srebrenica”, “Turci selite se!”, a demolirane su i bošnjačke kuće.
Pobjeda srpstva u Crnoj Gori, mada visi o niti, proslavljena je dakako i u Republici Srpskoj u BiH, onako kako se u zapadnom dijelu Bosne slavi pobjeda nacionalističkog HDZ-a u Hrvatskoj, onako kako se dokazuje da je upravo kleronacionalizam s elementima fašizma i dalje kamen temeljac većine ovdašnjih državica.
Ispostavilo se tako da je financijer Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i intimus Amfilohijev stanoviti biznismen, u Jugoslaviji šef pandura u Nikšiću, potom u ratu ministar u vladi SAO Hercegovina, nastale u Bosni po uzoru na SAO Krajinu u Hrvatskoj koja je okupila pobunjene hrvatske Srbe kao uvod u rat.
Paralelno s političkim utjecajem, kako to ovdje biva, razvio je i privatni biznis, dobavljao oružje, bio napucan, sve po običajima postjugoslavenske mafije, on je i graditelj manastira, pa će ga i srpski patrijarsi odlikovati raznom sakralnom bižuterijom, a ne krije ambicije i da se kandidira za predsjednika Crne Gore, po isteku Đukanovićeva mandata.
Tako bi ona Miloševićeva “dva oka u glavi”, Srbiju i Crnu Goru, spario čovjek koji je u oktobru 1991. – nakon što je osuđeni ratni zločinac, vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić, zaprijetio “nestankom muslimanskog naroda”, a petnaestak dana ranije JNA i crnogorski rezervisti napali Dubrovnik – ovako zborio u telefonskom razgovoru s Karadžićem: “Vidiš da mi ovo rušimo, redom sve…“, dok ovaj odgovara: “Budale su Dubrovnik napunile ustašama, s njih 12.000…” Bila sam u Dubrovniku toga oktobra, ustaša nije bilo, jedva je bilo nešto vojnika koji su oružje vidjeli prvi put, ali je zato užas razaranja Dubrovnika i ubijanja civila, s okolnih brda i s mora bio nepodnošljiv. Crna Gora se ispričala za napade na Dubrovnik, njegovala dobre susjedske veze s Hrvatskom, da bi se danas opet našla na rubu potonuća u mrak fašističke teze o krvi i tlu, i postala faktor destabilizacije na istoku Evrope.
CDM, Heni Erceg
Arkaj prije 1 godinu
"Crna Gora kao članica NATO, ima odredjene obveze, koje su posljedica njene jasno izrazene volje o ulasku zemlje u NATO.Preko svojih izaslanstava, NAC-a, agencija i odbora, osigurava zvrsavanje preuzetih obveza i vojnu sigurnost i stabilnost.Zato me ne brine hoće li Crna Gora biti nečiji vazal, da upotrijebim i ja riječ koja apsolutno ne stoji.Pojam je medijevalnog karaktera i neupotrebljiv, kada su u pitanju odnosi medju danasnjim drzavama.Ono što jeste opasno, jesu prosrpski zastupnici, koji bi, koristeći izbornu volju crnogorskih gradjana, mogli ostvarivati osobne i interese drugih drzava, ekonomske, vjerske i političke prirode..Ipak, nadam se da neće, jer ulazak u NATO obezbjedjuje svakoj drzavi i civilnu sigurnost, pored vojne. Da sam na dobrom putu, pokazuje i cinjenica da je novi predsjednik Crne Gore objavio da će njegov prvi slubeni posjet biti Bruxelles i posjet čelnicima EU. Ipak se skolovao na Zapadu i svjestan je činjenice da Crna Gora mora ispunjavati obveze precizirane u NAC-u. ".
-----------------------------------------------
@Verena, neki komentatori nagađaju da ste duboko u zreloj dobi ali sudeći po naivnosti vašeg komentara prije će bit da spadate u predškolski uzrast. Crna Gora se samim ulaskom u NATO odrekla suverenosti i pristala da bude USA vazal kao i svi ostali u toj alijansi. Pojam vazala je stariji od srednjeg vijeka, upotrebljavao se za međudržavne odnose još u antici ali savršeno točno opisuje i današnje međudržavne odnose unutar Američke Imperije. Sigurnost koju članicama donosi NATO?!? Pa članice mogu bit sigurne da će morat kupovat precjenjeno američko oružje i da će ih se tuć po ušima ako ne budu poslušne i naguze se kad god to privremeni stanovnik Bijele Kuće poželi. Ako sitna boranija eventualno bude neposlušna desit će im se Obojena Revolucija pa će neposlušni bit šutnuti iz fotelja a na njihovo mjesto će sjest neko poslušniji. Generalno USA bilo kojoj NATO članici prodaje zaštitu istog tipa kao i talijanska mafija vlasnicima prodavaonica u Bronxu. Novi predsjednik Crne gore zna kome mora poljubit ruku i saslušat uputstva, ako štogod prečuje ili zaboravi podsjetit će ga osoblje američke ambasade. Vama ovo mora bit savršeno jasno i to što se čudite kao pura dreku ne može bit neinformiranost ili naivnost nego samo licimjerno prenemaganje. Ne znam zašto vam je to potrebno, valjda smo odrasli ljudi i ne bi trebalo da ove komentare pretvaramo u dječje bajke.....