Najprije se upoznajemo s kultom u njegovim dnevnim rutinama. Lokacija je skrivena duboko u šumi, pa sve djeluje na prvi pogled idilično. Obavljaju se poslovi u kući i oko kuće, imaju vrt, kokoši i nešto sitne stoke. Mlađe djevojke označene kao „kćeri” su obučene u tirkizno-plave haljine, dok starije „žene” nose istovjetne purpurne haljine. Sve imaju duge kose sapete u iste pletenice i sve ih nadgleda jedini muškarac, njihov vođa i propovjednik koji se predstavlja kao Pastir (Huisman). Mole se i objeduju svi skupa, on im drži propovjedi u kojima od njih zahtjeva da „prihvate njegovu milost” i da se „napune njegovim duhom”.

Takva postavka stvari nedvojbeno asocira na pseudo-kršćanske (Pastir je, naravno, „kristolika” figura, s neizostavnom dugom kosom i bradom, te taštinom i egom koji bi ispunio katedralu) i pseudo-mormonske sekte. Jasno je da je tu riječ o poligamiji: kćeri upadljivo sliče jedna na drugu, a sve one manje ili više upravo na njega. Hijerarhija je, dakle, fiksna, dok su objašnjenja varijabilna i prigodna. Najmlađa od žena je zapravo po godinama bliža kćerima, ali je barem kriterij jasan. Ostaje mutno jedino idu li oni, te tko od njih ide povremeno u civilizaciju, kao i to kako regrutiraju nove žene, ali to je tek detalj. 

Osama je plodan teren za socijalni inženjering tog tipa, kao i za mantre o dekadenciji civilizacije, ali sve to dobija jedan novi nivo značenja jednom kada Pastir i njegovo „stado” žena, djevojaka i stoka moraju otići s tog mjesta pod prijetnjom policije. Tek tada ćemo shvatiti razmjere zlostavljanja, opsesiju menstruacijom kao naplatom za prvi grijeh i mehanizme kojima Pastir drži žene u pokornosti.

Sve to gledamo iz kuta jedne od kćeri, djevojke po imenu Selah (Cassidy) čija vjernost Pastiru i njegovom učenju dolaze pod upitnik iz jasnih i neizbježnih fizioloških razloga. Ona je na prelasku iz djevojčice u ženu, stiže joj i prva menstruacija koja potiče snoviđenja, iskrivljena sjećanja i noćne more, tako da niti ona gleda na Pastira istim očima, niti on na nju, a čini se da bi htio da mu nekadašnja ljubimica, pametna i vjerna cura, postane ljubavnica. Ponešto od uvida u situaciju pruža joj i Sarah (Gough), jedna od prvih Pastirovih žena koja je u kult došla skupa sa Selahinom pokojnom majkom, a koja sada ima status izolirane, onečišćene i posrnule ...

Nedorečenost u smislu odnosa s civilizacijom nije jedina predviđena ili previđena u scenariju C.S. McMullen, do sada inače aktivne prije svega na televiziji i kojoj je ovo prvi filmski scenarij. Nije naročito jasna motivacija starijih žena da pored cijele Pastirove hipokrizije i kontradikcija u njegovim riječima ipak tu ostanu. Za kćeri je to donekle i jasno: one su se u kultu rodile i samo za kult znaju, iako bi logično bilo da i neke druge, a ne samo Selah, ponešto dovedu u pitanje. Međutim, ove proizvoljnosti i greške u internoj logici nisu nešto od presudne važnosti za film koji se prije svega bavi svojom protagonisticom, njenim spoznajama i transformacijama (fizičkom, emotivnom i duhovnom), jer je cilj McMullen i Szumowske stvoriti gotovo laboratorijske uvjete za svoj misaoni eksperiment i socijalnu parabolu.

Kada je riječ o samoj režiji, Szumowska točno zna kuda ide i što želi postići, pa kreira jedan specifičan gladak spoj realizma, fantastike i metafore. Ona izvrsno koristi evocirajuću fotografiju svog stalnog suradnika Michala Englerta u kojoj se poigravaju svjetlost i sjene, zelenilo šume, sivilo neba i smeđa zemlja s jarkim bojama odjeće. Filmu pogoduje i usporeni, meditativni tempo, prijelazi prema fantazijskoj, spiritualnoj i horor ravni su neprimjetni, dok je povratak u realnost po pravilu oštar, pa se može reći da montažer Jaroslaw Kaminski također radi izvrstan posao. Za razliku od njena dva prethodna filma, „Body“ i „Mug“, ovdje nema humornih intervencija, pa se postavlja pitanje je li u horor komponenti mogla otići malo dalje, što ostavlja nedoumicu koliko se u zanatskom smislu snalazi sa samim žanrom.

S druge strane, gluma je savršeno kontrolirana i perfektna. Raffey Cassidy koja je do sada igrala sporedne i epizodne uloge u Hollywoodu te u britanskim i europskim produkcijama, sada konačno ima priliku da pokaže što zna u glavnoj ulozi. Ona praktički nosi cijeli film jer je njen lik odgovoran za našu točku gledišta, ali je i emotivni centar filma. Michiel Huisman, glumac s iskustvom na televiziji i u kinematografiji Europe i Amerike, s druge strane, sasvim fino dozira karizmu i ljigavost svojeg lika koji bi vrlo lako mogao završiti kao karikatura. Denise Gough ima vjerojatno najbolju epizodu u filmu, dok ostale žene i djevojke funkcioniraju bolje kao grupni lik nego li ponaosob.

„The Other Lamb“ tako postaje i ostaje vrlo dobar film koji jasno i inspirirano govori o ključnim pitanjima svijeta kakvog smo poznavali prije korona-krize. Potonja je poremetila ne samo distribuciju ovog i mnogih drugih filmova, već je i pretumbala prioritete. Ipak, o patrijarhatu, zlouporabi moći i liderskim, diktatorskim i mesijanskim ambicijama treba razmišljati, govoriti, snimati filmove i pisati knjige. Šteta bi bila da „The Other Lamb“ prođe ispod radara.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: TheOtherLamb