Kada je u travnju 2016. godine Tomislavu Karamarku, tadašnjem šefu HDZ-a, potvrđen još jedan mandat na unutarstranačkim izborima, isti se vidno euforičan obratio okupljenima u središnjici stranke u pratnji dvojice svojih tajnika, Milijana Brkića i Tomislava Čuljka. Uz već otrcane fraze tipa vratit ćemo HDZ-u ime i prezime, ponos i dostojanstvo, izvorna načela dr. Franje Tuđmana, Karamarko se osvrnuo i na buduće programske projekte koji se odnose na Hrvatsku, kojom, kako je istakao, nije zadovoljan. Hrvatska je izgubila domoljubni karakter i Hrvatska je zaboravila na branitelje i Domovinski rat. Osim toga, Hrvatska je, nastavio je u istom tonu Karamarko, zaboravila i svoje vjerske, ideološke i svjetonazorske korijene. 

„Hrvatska nas je skupo koštala i nećemo je jednostavno prepustiti demontaži, zaboravu i nestanku. U ovom mandatu artikulirat ćemo žestoko domoljublje sasvim jasno u svom ideološkom izričaju. Zbog svih onih koji su dali živote za Hrvatsku, na nama je da to provedemo“, sve ovako nekako.

Već sutradan, iza te burne najave o žestokom domoljublju, Tomislav Karamarko je krenuo silovito. Goran Radman, tadašnji šef HRT-a našao se pod žestokom paljbom te smo u medijima saznali kako ima niz afera i kako će morati otići. Nije istinabog ta državna televizija ni pod Radmanom izgledala ništa drugačije doli reda žestokog domoljublja, reda sjećanja na žrtve i slavne bitke, pa reda vjerskih priloga, no očito to nije bilo dovoljno žestoko, pa smo od Tomislava Karamarka saznali kako smjena Gorana Radmana nije čistka već da jednostavno građani Republike Hrvatske nisu zadovoljni tim javnim servisom kojeg plaćaju 80 kuna mjesečno. Gospodin Radman, dakle, mora otići i ta struktura se mora početi ponašati profesionalno, objektivno i domoljubno. Žestoko domoljubno. Za koga oni rade program ako su protiv većine građana Republike Hrvatske upitao se tada Karamarko? Za koga rade program koji je u nesuglasju s većinom građana, poentirao je pa se obrušio i na učitelje ocijenivši kako nam djeca iz škole ne izlaze s dovoljno domoljublja.

Domoljubno lice Tomislava Karamarka (FOTO: Lupiga.Com)

Što je to dovoljno domoljublja Tomislav Karamarko nije tada novinarima pojasnio, no bilo je sasvim jasno da Tomislav ima žestoke planove za budućnost kulture u Hrvata, medija, školstva, a naročito državne televizije na kojoj, po njegovoj ocjeni, nije bilo dovoljno domoljublja.

Goran Radman razriješen je dužnosti glavnog ravnatelja HRT-a sa 78 glasova za, 29 suzdržanih i samo četiri saborska zastupnika protiv, a Siniša Kovačić je imenovan novim vršiteljem te dužnosti i, koliko me pamćenje služi, jedini je Radimir Čačić tada rekao kako je to politička promjena uzrokovana dolaskom nove vladajuće većine i da će to biti u budućnosti pogubno jer se politika izravno involvira u programsku tematiku državne dalekovidnice. Mostov Miro Bulj podsjetio je da su građani dužni plaćati pristojbu, bez obzira na svoje loše imovinsko stanje, a nerijetko ih se zbog dugova i blokira, no kako se i očekivalo sve je ostalo na tome. Na tih nekoliko komentara, a tada je krenulo žestoko.

Radmanov HRT, koji istinabog i nije bio ništa drugo, kako već rekosmo, doli red domoljublja, red branitelja i red svećenika, pa kako koji red i u kojem terminu, od tada je dobio sasvim novu turbo programsku izmjenu u red žestokog domoljublja, red žestokog podsjećanja na branitelje i, naravno, red žestokog katoličkog programskog sadržaja. U svoj toj sili žestokih dokumentaraca, emisija vjerskih i braniteljskih sadržaja, praktički i nije ostalo previše prostora za kakav dobar film, nogometnu utakmicu, o rukometu da i ne govorimo, ili kakav dokumentarac. Vremenom, dobri filmovi, dokumentarci koji nisu o svećenicima ili svecima, i naravno utakmice, ili su prikazani u kasno noćnim terminima ili su polako selili na konkurentske televizije. HRT ukratko, sa svojim žestokim domoljubljem postao je onakav kakvim ga je najavio Tomislav Karamarko, i tada, a bogami i do dana današnjeg, nikome to i nije bilo strašno čudno.

Ono što je, naime, govorio Tomislav Karamarko te večeri u svom predizbornom stožeru, nije bila njegova proizvoljna vizija i plan koji mu je iznenada pao na pamet. Upravo je na tom cilju - da uvede žestoko domoljublje u škole, vrtiće i, naravno, na državnu dalekovidnicu - temeljio svoj predizborni program. Kao i program svoje stranke koja je vladala Hrvatskom, a za što mu je velikodušno povjerenje dalo velika većina hrvatskih glasača. Tomislav Karamarko, ponavljam, nije izmislio ništa novo, već je sa svog šalabahtera koji je nosio sa sobom i svuda, samo čitao predizborna obećanja koja su s oduševljenjem prihvatili građani RH.

Program po želji Tomislava Karamarka (FOTO: zg-nadbiskupija.hr)

Građani RH, dakle, da budemo sasvim precizni, jasno su i glasno dali svoje povjerenje predizbornim obećanjima Tomislava Karamarka, koji je u svojoj kampanji često obećavao da će, čim učvrsti svoj položaj u HDZ-u, sa stabilnom saborskom većinom krenuti u žestoki boj za vraćanje Hrvatske u domoljubne gabarite s jasnim domoljubnim sadržajima.

Građani Hrvatske, dakle, ne građani Sjeverne Koreje, oduševljeno su prihvatili sve što Tomislav Karamarko namjerava domoljubno učiniti, i čvrsto vjerujem da građani Hrvatske nisu bili zadovoljni s tadašnjom domoljubnom Hrvatskom kao ni sa Goranom Radmanom koji je domoljubno loše ravnao najdražom televizijom. Građani Hrvatske mogli su i na zadnjim izborima, da ne duljim, kazniti sve one koji su žestokim domoljubljem i klerikalizmom zasuli njihove živote, ali građani Hrvatske očito vole svoj HDZ i još više vole svoj HRT koji, ako ih pitate, ni dan danas nije dovoljno žestok.

Zašto, dakle, građani Hrvatske još jedini u svijetu uz građane Sjeverne Koreje tako razmišljaju i zašto građani Hrvatske vole red domoljublja, red branitelja i red svećenika, pa uz to još to, uz mjesečne ugroze od ovrha, plaćaju - nije poznato. Kako bismo taj fenomen istražili potrebno se vratiti u vrijeme kada su građani Hrvatske bili građani Jugoslavije. I tada, slično kao i sada, građani Jugoslavije plaćali su uredno svoju radio-televizijsku pretplatu. I tada, kao i sada, programski sadržaji bili su domoljubni, uz red branitelja SUBNOR-a i red vjere koja je tada bila Partija. Točno se sjećam dana kada sam htio gledati bilo što drugo, a kada su me moji ukućani u strahu da susjedi ne čuju otjerali u sobu.

Kao što vidite, ništa se u Hrvata nije promijenilo na bolje. I tada, uostalom kao i danas, Hrvati će uredno plaćati reket državnoj televiziji koju ne gledaju, ali na kojoj mora biti red domoljublja, red branitelja i rata završenog prije četvrt stoljeća te red vjere u socijalizam, pardon, u našu svetu katoličku i domoljubnu Crkvu. Ništa se promijenilo nije, i sasvim mi je jasno kako i dan danas jedno dijete želi gledati „Kozmos“ genijalnog Neila deGrassea Tysona i kako ga roditelji u strahu da susjedi ne čuju tjeraju u krevet. Jer Hrvatima je oduvijek jedino važno bilo što će susjedi reći. A pred susjedima, kao i pred izbornim kutijama, Hrvatima je najvažnije bilo, i bit će nažalost, da ostane dovoljno domoljublja, tragova rata koji nikad završiti neće, uz što više misa, procesija, izravnih uključenja u provincijske crkve i vječnog čekanja da blaženog Alojzija Stepinca proglase svecem.

To smo mi, i tako će na ovim prostorima biti zauvijek. Jer Hrvat će možda i mijenjati države, ali nikada neće mijenjati svoj strah. Strah što će susjedi reći ako ih vide s knjigom u ruci, a Dnevnik je.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay