Teresu Forcades nazivaju najradikalnijom časnom sestrom u Europi. Takav status u hrvatskim medijima zaslužila je jer odašilje poruke na kakve ovdašnji vjernici nisu previše navikli, a pogotovo ne na poruke u kojima kritizira kapitalistički sustav. Sestra Teresa je katalonska liječnica i benediktinka. Internu medicinu specijalizirala je u Sjedinjenim Državama, na Sveučilištu u Buffalu, a teologiju magistrirala na Harvardu. Na temi javnog zdravstva doktorirala je na Sveučilištu u Barceloni, a na Katalonskom teološkom sveučilištu doktorirala je i teologiju. Časna sestra je već 24 godine.

U Hrvatsku je Teresa Forcades dolazila više puta. Mnogi će se odmah sjetiti kako je gostovala na Filozofskom teatru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ali i petog FALIŠ-a, Festivala alternative i ljevice u Šibeniku. Ovaj put stigla je u Dubrovnik na tamošnju Ljetnu školu teologije gdje je održala predavanje na temu identiteta i politike. Tom prilikom dala je i intervju za portal Polis. Na ovom mjestu donosimo dio tog razgovora.

Teresa Forcades u razgovoru sa studentima u Dubrovniku (FOTO: Polis)

Vaši nastupi izazivaju u javnosti veliki interes. Kao redovnica 2015. godine aktivno ste se angažirali u politici. Kako ste svojoj redovničkoj zajednici objasnili politički angažman i kako ste to političarima objasnili?

- Prva stvar, uključila sam se u politiku i čak osnovala pokret zvan “Ustavotvorni proces” kao časna sestra. A kao redovnica ne tražim od svoje zajednice nikakvo dopuštenje i tako sam planirala i nastaviti. Dakle, nisam u određenom trenutku pomislila političko djelovanje mi je jako važno i pitala za dopuštenje. Nikada ne tražim dopuštenje. Izložila sam se svojoj zajednici i mislim da ona od mene očekuje da nastavim dalje. Ustavotvorni proces je od velikog značaja u našoj zajednici, jer podrazumijeva postavljanje pravila igre, podrazumijeva da stanemo i počnemo razmišljati kako se želimo postaviti u svojoj državi? Kako bismo imali nezavisnu Kataloniju, potrebno je imati ustavotvorni proces, zajednicu koja razmišlja, koja se pita kako ćemo to napraviti, jer nije jednostavno, relativno je složeno, zar ne? Samo po sebi dovoljno je jedinstveno, ali moja je želja bila sudjelovati u svemu ovome i istovremeno biti tu gdje jesam, u samostanu. Onda naravno, tu su bile i moje sestre. Neke od njih su rekle: „U redu, ti to možeš.“ Jedne su bile protiv, druge za, ali pod uvjetom da uzmem eksklaustraciju. Od sestara sam mogla dobiti dozvolu boravka izvan samostana samo na godinu dana, to je bilo u granicama njihovih ovlasti, a kasnije mi je Vatikan odobrio još dvije godine. Tako sam se upustila u ovaj projekt od tri godine i na tome sam stala.

Kako danas s odmakom gledate na svoju odluku?

- U svijetu politike to su očigledno iskoristili. Iskoristili su moj habit, iskoristili su mene ili bar su pokušali. Nisam sigurna jesu li uspjeli, ali pokušali jesu. I za sve ostale, također, spoznaja da najpopularniji, najživlji pokret političke ljevice u Kataloniji pokreće časna sestra bila je nečuvena. Za neke je bilo smiješno, ili gore, ponižavajuće, prezirali su to. Dakle, susrela sam se oprečnim mišljenjima. Prva moja zajednica nije bila za to da djelujem politički u habitu, sa šlajerom. Bili smo u središtu pozornosti, napetosti. Ja kao pojedinac nemam s tim problem, jer sve što radim, radim kao časna sestra, jer to i jesam. Ako ne mogu kao časna, onda neću nikako. Na što je moja zajednica rekla, u redu, ideš, ali moraš uzeti eksklaustraciju. Dakle, postigli smo kompromis. Nekima je činjenica da sam skinula habit bila olakšanje. U smislu što manje izgledam kao časna, manje odajem dojam da imam ikakve veze s Crkvom. To smatram apsurdnim, ali opet do određene mjere razumijem njihovo mišljenje.

Ranije ste spomenuli Kataloniju, živite u poznatom benediktinskom samostanu Montserrat u Barceloni. Svima nam je poznat pokušaj izdvajanja Katalonije iz Španjolske. Ovdje nas ne zanima geneza tog problema, nego ono što stoji u pozadini svega. Je li to određeni patriotizam koji je prerastao u nacionalizam? Pitam Vas to, jer mi na ovim područjima snažno osjećamo posljedice nacionalizma.

- Meni je jako važno, a razumijem zašto ste to tako koncipirali, vidjela sam da drugi rade isto, jer je to izgleda način na koji to moramo raditi, ali ja uglavnom izbjegavam stavljati pozitivnu konotaciju na patriotizam a negativnu na nacionalizam. Isključivo zbog termina otac i majka. Jer, patriotizam dolazi od riječi pater, otac, s čim nemam problema, jer riječ predstavlja figuru oca. A nacionalizam dolazi od nascere, što znači biti rođen. Ljudska bića se nisu stvorila sama, rođeni smo od nekog drugog. Na to nas podsjeća pupak koji svatko od nas ima. To nije sitnica. I nije samo to što me netko drugi rodio, već većina stvari koja me oblikovala dana mi je rođenjem u određenoj zajednici, jeziku, povijesti, teritoriju. Sva ova ukorijenjenost o kojoj sam govorila jasnija je kada na to gledaš iz perspektive iskorijenjenosti. Pogledajmo kolonijalizam koji je bio tako okrutan. Recimo kod američkih Indijanaca, strašno je vidjeti kako im je tradicija uništavana. Strašno je vidjeti kako im djeca odrastaju na temeljima koje nemaju veze s njihovim roditeljima. Strašno je gledati kako se ovo radi ljudskoj zajednici. Dakle, sve to dolazi od riječi nascere, odakle dolazi i riječ nacionalizam. Naravno, znam da se nacionalizam zapravo koristi kako bi se govorilo o šovinizmu. Što znači, mi smo najbolji, mi smo prvi, a svi ostali trebaju učiti od nas. To je nešto za što mislim da nikako ne doprinosi rastu čovjeka, nego upravo suprotno.

Kako se suprotstaviti takvom nacionalizmu?

- Iz vlastitog iskustva, mislim da, kako kažu, ne pije vode suprotstavljati se nacionalizmu kozmopolitizmom. Postoje ljudi koji se žele držati jednog – jedne kulture, jedne zemlje, jednog jezika, dok s druge strane, postoje ljudi koji kažu mi smo građani svijeta. Ovo kod mene ne funkcionira. Kao prvo, što smatraš pod kozmopolitizmom, je li to ideja ili stvarnost? Ako si svaki dan u avionu, možeš biti kozmopolit i tvoj problem je riješen. Ali moja majka, ona nikada nije napustila svoj gradić, tako da je ne možeš nazvati kozmopolitom. Možda ona to i jest, na neki način, ali za mene je normalna stvar da voliš planinu koju svaki dan gledaš i da ne voliš sve planine na svijetu isto. Jer ako voliš sve, onda ne voliš nijednu. Također, danas postoje ljudi koji proučavaju jezike svijeta i koji kažu da je 95 % jezika ugroženo. To je katastrofa. Kakva nas budućnost očekuje? Imamo jezik Eskima u kojem postoji pedeset izraza za riječ bijelo, neki drugi imaju trideset riječi, što je prekrasno. Ne bi bilo dobro to izgubiti. No, već se to događa. Odeš u Beč, izgleda kao Barcelona. Odeš negdje drugo, sve je isto, Starbucks, Zara … ne znam, odvratno, mislim, meni se ne sviđa. Naravno, tužna istina globalizacije je uniformizacija, homogenizacija. Ne osjećaš autentičnost. Možda imaju hrvatsku zastavu na vratima, ali to je ništa. Ja mislim da, kulturološki, raznolikost je ono što sačinjava naše blago i ta raznolikost pravi razliku. Dakle, ideja jedinstva u raznolikosti, mislim da to stvarno tako treba biti, jer što ćeš onda ujediniti ako ono nije različito. Recimo, imaš dvije kapi vode, koje su različite. Ako ih spojiš, one čine veću kap, jer jedino što one mogu komunicirati je količina. E, to jedinstvo koje se temelji na jednakosti, homogenosti, uvijek se može razdijeliti i ponovno dati dvije kapi vode. S druge strane, uzet ćemo mačku za primjer. Kod mačke se rep i, recimo, oči razlikuju, dakle, nastali su iz iste stanice i razvili se u dvije različite stvari. Zbog raznolikosti, jedinstvo mačke je jače od jedinstva kapi vode. Jer, ako mačku prerežem na pola, nećemo dobiti dvije mačke već jednu mrtvu mačku. Uništit ćemo sve. Zar ne? Dakle jedinstvo je jače uz raznolikost, nije slabije.

Cijeli intervju pročitajte na ovom linku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Polis