Iskočim iz busa. Ljeto. Prašina. Tri me mjeseca nije bilo. Forsiram cestu. Moji otisci u rastopljenom, ljepljivom pekmezu asfalta. Korak po korak. Lijeno. Sporo. Nevoljko. Dvjesta koračaja. Prva kuća s desne strane. Velika. Ružna. Nezgrapna. Od gole kvadre. Negdje laje pas uznemiren mojim dolaskom. Laje bijesno. Opako. Nije naš. Naša mrcina po noći ganja kuje. Sada spava u hladu.

Otvorim dvorišna vrata. Metalna. S već izlizanim crvenim rešetkama. Dvorište puno pomalo usporenog života. Kokoši. Guske. Patke. Purice. Mačke. Golubovi ... Zoološki vrt. Pas me kadrira pospanim pogledom: „a, to si samo ti“. Okrene se na drugu stranu. Briga ga.

Vruće je. Baš upeklo. Omara. Zvizdan. Sparina. Prolazim pokraj ljetne kuhinje. Peć na drva. Rasklimane stolice. Neuredni redovi drva za loženje. Na prastarom metalnom stolu tek nekoliko tanjura, načet raženi kruh i omamljene muhe. Iz velikog, staromodnog radio aparata iskaču u dvorište, veselo pocupkujući i podvriskujući, razigrani zvuci drmeža. Opa. Cupa. Opa. Cupa. Iiiijuju. 

Moj stari nemirno spava na malom ležaju, pokriven dnevnim novinama. Jedna noga tu. Druga tamo. Hrče. Zastajem. Gledam ga na trenutak. Moj prerano ostarjeli otac. Nestalan čovjek zavodljiva osmjeha. Oronuo. Okopnio. Umire. Za više od tri koraka treba pod jezik staviti nitroglicerin. Svaki dan odlaže operaciju. Prestrašen. Strastveni zaljubljenik u život sada paraliziran, užasnut blizinom smrti. Nema spasa. Nema nade.

Pođem dalje. Niže. Ka vrtu. Lijehe pune cvijeća. Crvene i žute zijevalice. Mirisne kunice. Dalije. Mali voćnjak spreman za skori, jesenski festival izobilja i plodnosti. Jedan veliki karpatski orah pod čijom sam sjenkom godinama sanjario. Polumračni tuneli načinjeni od loze i puzavaca. Lahor vibrira na izmaglici vrelog sunčevog smiraja. 

Tu je i mama. U smeđoj, izlizanoj haljini od flanela s uzorkom od zagasito crvenih ruža. Na klupici. U hladu. Nekako svedena. Pognuta. Prazna pogleda. Nema osmjeha za me. Ni dobrodošlice. Duge, izobličene sjenke sutona ruše se sa visina. 

Zagrlim je. "Mama", prozborim tiho. "On umire" - šapće ona kroz suze - "i naš svijet se raspada i ruši". Drhti. Plače. Bezglasno. Grčevito. 

Dođe i otac. Sjedne. Spusti glavu na moje rame. Stavlja nježno onemoćalu ruku na moje koljeno. Lice mu sivo. Dah isprekidan. Jeca. Beznadno. Skrušeno. Samrtno.

Dva moja draga bića uhvaćena u nemilosrdnu stupicu smrti. I kolopletom događaja i promjena koje niti razumiju, niti su im dorasli.

Plačemo. Ljeto je '90. Pada noć. Tiha. Ljetna. Vrela. Zlokobna.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay