ŽENA 'NEDOSTOJNA PRAVA': Kako je plemenska Hrvatska (pre)sudila Ani Magaš
Posljednjih smo dana obaviješteni - posredstvom prvotnog izvještavanja Zadarskog lista, prenesenog u svim medijima - kako je zadarski općinski sud proglasio Anu Magaš "nedostojnom za nasljeđivanje". Čudno mi je to zvučalo - "nedostojnost", kakva li je sad to pravna kategorija? - ali istražio sam: kategorija je regularna, na temelju članka iz Zakona o nasljeđivanju koji predviđa taj koncept.
Samo, za kakve slučajeve ga predviđa?
Proučio sam i to: od ovdje relevantnih stavki, za "namjerno usmrćenje ostavitelja". Ideja je jasna: ako je nešto bilo moje, a ubio si me, nije u redu da ti to pripadne, bez obzira što inače imaš nasljedno pravo. Uostalom, da se spriječi motiviranost upravo time. Sad prvo logično pitanje: ako je nešto bračna stečevina, kako onda možemo govoriti o nečemu što je bilo moje? Ne, to je bilo naše - što znači da propozicija iz članka ne odgovara situaciji, ne može se odnositi na nju.
Na osvrt sam potaknut upozoravanjem Ivane Perić u H-alteru na svinjariju spomenutog izvještaja Marine Vlakić u Zadarskom listu, koji se - blago rečeno - ne odlikuje profesionalnom suzdržanošću u sudu, nego da ne može jasnije, funkcionira kao uobičajena potjernica protiv Ane Magaš: odmah s vrata istresa optužnim tonom kako je prokletnica podnijela tužbu "protiv - vlastitog sina".
Novinarka ne propušta dugim kažiprstom pokazati na okolnost da je onomad muža ubila "nakon što je kasno noću došla iz provoda zbog kojega joj je suprug prigovarao". S obzirom na mogućnost žalbe na presudu, članak pravi krajnje podlu pasivno-agresivnu facu: "Ostaje vidjeti hoće li Ana Magaš i dalje sudski goniti svojega sina. S obzirom na dosadašnje pravne poteze, čini se kako joj je jako stalo do vlasništva nad polovicom imovine pokojnog supruga, makar to značilo i sudsku tužbu protiv vlastitog sina."
Screenshot teksta Marine Vlakić iz Zadarskog lista (SCREENSHOT: Zadarski list)
U pitanju je bullshit novinarstvo: priča zapravo glasi da je po otpravljenosti na izdržavanje kazne bračna stečevina Ane Magaš ušla u ostavinsku raspravu kao dio koji se nasljeđuje od ostavitelja, njezinog muža, što je nebuloza, pa se Magaš prirodno i bunila. No, javni bilježnik koji je vodio ostavinsku raspravu ju je hladno odbio, pozivajući se upravo na zakonsku odredbu po kojoj ubojica supružnika ostaje bez prava na ostavinu.
Nije nepoznato o čemu se tu radilo: lokalno utjecajna obitelj Magaš prisvojila je unuka, odnosno poduzela sve da se Ani Magaš oduzme i skrbništvo. Međutim, nitko ne može utjecati da se njoj oduzme i bračna stečevina, koja joj po zakonu pripada. Podnijeti prigovor sudu na postupak ne znači u takvim okolnostima uistinu tužiti "vlastitog sina", nego pružiti otpor pokušaju da joj bude kidnapiran čitav život, imovina skupa s djetetom.
Prigovor je inicijalno polučio rezultate, jer je utvrđeno kako javni bilježnik nije imao pravo na ono što je napravio - no evo, deceniju kasnije prigovor je ipak odbačen. Proces i dalje traje samo zato što je davno pokrenut, a nije do sada bio riješen, i ne po inzistiranju Ane Magaš. I dalje: Ana Magaš je u međuvremenu odselila iz zemlje i odrekla se napismeno svega: ona ne želi stan i ne želi razgovarati s novinarima. Ali neke otužne izlike za tu profesiju to svejedno ne sprječava u žurbi da uzmu učešće u malograđanskoj potjeri, lažno prikazujući stvar kao da se radi o materijalističkom i općem pokvarenjaštvu jedne nikakve majke, koja je spremna iz čista mira podnositi i "tužbu protiv vlastitog sina", samo da bi se dokopala polovice tuđe imovine (muževe, ne svoje - jer, razumije se, i njena polovica imovine je također muževa!).
Ako je nešto bilo naše zajedničko, tj. i tvoje i moje, po kojoj logici ne treba naprosto i dalje nastaviti biti tvoje ono što je tvoje? Jer si me ubio? Ali to je pitanje odvojeno od procesa za ubojstvo. Nigdje se ne nalaže razvlaštenje nekoga tko već jest vlasnik, u njegovom dijelu posjeda, na konto toga što je ubio drugog suvlasnika.
Možda bi se moglo reći da bi zakon baš u tom smislu trebao tretirati i pitanje zajedničke imovine, a ne samo nasljeđivanja tuđe, ali i opet bi to mogao samo po istoj logici: da dio vlasništva koji je pripadao ubijenom suvlasniku ne može po nasljednoj inerciji pripasti ubojici. Uostalom, da se spriječi motiviranost upravo time, pitanje motiva i jest dano kao presudan kriterij. Zato se kaže: namjerno usmrćenje, kao obavezan dio definicije.
Ana Magaš u filmu "Znak na Kainu" (FOTO: Maxima film)
Ideja je također jasna: sama činjenica da je netko nekoga ubio ne znači automatski da je ubojstvo bilo neopravdano. Ako u tramvaj uđu četiri manijaka sa sjekirom i ako stanu sijati teror među ljudima, netko se maši pištolja i upuca ih - što ćemo reći za to? U New Yorku 1984. godine dogodio se sličan slučaj. Stanoviti Goetz nastrijelio je četiri barabe koje su ga uhvatile maltretirati u metrou. Slučaj je izazvao seminalne pravosudne i filozofske dileme, a nikakvu izvjesnost neopravdanosti; Goetz je naposljetku oslobođen za pucanje po siledžijama, osuđen je na kraću kaznu za neovlašteno nošenje oružja.
Sad drugo logično pitanje: čak i kad bismo prihvatili primjenjivost propozicije koja barata pojmovima ostavitelja i nasljeđivanja od njega, umjesto bračne stečevine (koja kao takva nije nijednim procesom i nijednom presudom osporena), otkud izvjesnost o namjernosti usmrćivanja?
Paradoks je da u obrazloženju presude sutkinja Tatjana Domijan-Mrva, referirajući se na kaznenu presudu iz procesa za ubojstvo, i sama uredno konstatira kako je utvrđeno, konsenzusom vještaka, da je kod Magaš u trenutku kobnog potezanja noža "postojala jaka razdraženost i prepast izazvana napadom, kada navedeni zakonski propis doista predviđa mogućnost blažeg kažnjavanja pa čak i oslobođenje od kazne". Naime, nož je potegnut sa svrhom da se "obrani od istovremenog protupravnog napada oštećenika, koji napad je trajao još i u trenutku nanošenja smrtonosne ozljede".
Tu, međutim, domeće i famozne "olakotne i otegotne okolnosti", koje čine da "blaže kažnjavanje, a posebno oslobođenje od kazne nije prihvatljivo" te kako je kaznena presuda iz 2005. godine utvrdila da je "optuženica postupala s neizravnom namjerom".
Neizravnom namjerom - što sad pak to treba značiti? Kada je, kaže, zamahnula nožem, ona je "i pristala na nastupanje smrtne posljedice koja je nažalost i nastupila". Ha? Znači, sama činjenica da je, premda u prepasti i jakoj razdraženosti, svejedno bila u svjesnom stanju, svjesna da bi moglo doći do smrti ubodenog, označava se kao "neizravna namjera".
Sigurno da se radi o neizravnoj namjeri, ali što taj pojam ima predstavljati u smislu razlikovanja samoobrambenih reakcija? Na isti način bi se moglo apsolutno svaku reakciju koja nije učinjena baš u nesvjestici proglasiti "neizravnom namjerom" i na konto takve kvalifikacije izreći kaznenu osudu.
Screenshot teksta iz Večernjeg lista (SCREENSHOT: Večernji list)
I Goetz je na onu četvoricu pucao svjestan da bi moglo biti kobno po njih, pa ipak na sudu ta činjenica neizravne namjere, "pristajanja na nastupanje smrtne posljedice", nije uzeta protiv njega kao otegotna okolnost, niti je poslužila kao osnova da mu se odreže zatvorska kazna.
Rezoniranje kakvo kompletno izbija smisao iz instituta ubojstva iz samoobrane: tako kako je po "neizravnoj namjeri" osuđena Ana Magaš, komotno može biti osuđen bilo tko tko ubije u samoobrani. A onda korištenje te odrednice o "neizravnoj namjeri" još i u imovinskom postupku predstavlja jezičnu zloupotrebu, pravljenje blesavim u jeziku, izvrdavanje smisla i duha predmetnog članka zakona: Ana Lucijana, pri "neizravnoj namjeri", nije ubila s namjerom da se dokopa njegove polovice bračne stečevine. Odrednica se odnosi na nešto sasvim deseto.
Ima onaj postulat po kojem je na sucima da sude po zakonu i savjesti, a s tim je u vezi i onaj upitnik o tome bi li valjalo odmah propisati i koliko minimalno to mora ići po zakonu, a koliko velik smije biti udio savjesti.
Uzmimo da su sutkinji Domijan-Mrva ruke bile vezane onime što otprije stoji u dosjeu i zakonom koji traži da se to honorira. Nije to izgledna pretpostavka (jer da je htjela, mogla je ne napraviti se blesava u čitanju - zakonom je propisano tek honoriranje teksta, ne i interpretacije u odnosu na primjenjivost za što - interpretaciju je sama dala, po osobnoj savjesti), ali budimo benevolentni za ljubav dublje istine. Jer suština se krije u prvotnoj presudi.
Priznat ću da nisam tada najpažljivije pratio, promakle su mi zakučastije intrikacije procesa, pa sam sada postupno ostajao sve zabezeknutiji onime što mi se odmatalo pred očima.
Perić je naputila na članak u Večernjaku iz 2006. godine, u kojem se navodi obrazloženje sudskog vijeća pod predsjedanjem Branimira Zorice. "'Kurvo, di si bila?', probudila je Lucijanova vika susjede, što je bila čak njegova 'umjerena reakcija na uvredu'. Drže da je Lucijanov napad sama skrivila. A u tom slučaju ne može se raditi o ubojstvu na mah i blažoj kazni."
Guglao sam na to i dalje. "Uvreda" o kojoj je riječ odnosi se na navodno plesanje u diskoteci s drugim muškarcem. Sudsko je vijeće, na čelu sa Zoricom, smatralo kako je zaticanjem u sitnim satima u muškom društvu "iskazala da oštećenika ne poštuje uopće ili makar u dovoljnoj mjeri", te da ga je na taj način "uvrijedila, odnosno napala njegovu čast i dostojanstvo" (s prizivom na navodni dogovor supružnika o tome da ona smije izlaziti samo u ženskom društvu, te mu rekla kako izlazi s prijateljicom) i kako je, s obzirom na sve to, reakcija oštećenika, kojom ju je na licu mjesta verbalno napao kao kurvu, "životna i logična" pa "čak i vrlo suzdržana", dočim je za vrijeđanje upućeno njemu ocijenilo da "u svojoj osnovi predstavlja protupravni napad".
Screenshot teksta iz Slobodne Dalmacije (SCREENSHOT: Slobodna Dalmacija)
A činjenicu da se nakon toga usudila dolaziti kući za njime, pa zvonila, lupala na vrata i zvala mobitelom dok je on nije htio pustiti, dična je sudska postrojba protumačila kao znak "zapravo traženja sukoba" s njene strane, provociranje supruga "iskazanom upornošću da uđe u stan" - jer da nije mogla ne znati da će doći do sukoba, a ipak je htjela ući na mjesto gdje živi.
U zaključku obrazloženja navodi se da je optužena provokator, koji se, umjesto potezanja noža, bio "dužan maknuti, ukloniti se, što se inače od napadnutog nikada ne traži, ograničiti se na defenzivnu obranu ili čak pretrpjeti lakše tjelesne ozljede". Kao otegotna okolnost navedena je i činjenica da je majka, tj. da ima maloljetno dijete kojem je svojim činom "prekinula normalno djetinjstvo". Jer, jasno, ona je ta koja ga je prekinula - za suca Zoricu očito nema dvojbe o tome tko je pravi autor i pokretač razaranja jednog djetinjstva.
Stvarno nisam znao za takav karakter obrazloženja presude - ali zinuo sam saznavši. Zanijemio doslovno. Navikli smo već na čuda u presudama našeg pravosuđa, ali ovo je prva klasa, ovo će mnoge podsjetiti na "ličko rukovanje".
Nakon svega ostaje da je razlog neuvažavanja obrane Ane Magaš da je ubila u nužnoj samoobrani, u utvrđivanju prvotne napadnutosti od strane muža kao opravdane. U kakvim slučajevima pravosuđe civiliziranog svijeta dozvoljava fizičko nasilje kao opravdano? S izuzetkom nekih postupaka u svrhu zaštite javne sigurnosti, isključivo u samoobrani od prvotnog čina nasilja. Ali, zanimljivo, upravo takav samoobrambeni kontekst (ščepao ju je za vrat i vikao da će "sad vidjeti što je muško") Ani Magaš nije uvažen kao, uvjetno govoreći, opravdavajući (u smislu zasluživanja barem blaže kazne, ako ne i oslobođenja), dočim joj je mužu čin nasilja relativiziran i racionaliziran kao opravdan i razumljiv - a da uopće nema nikakve veze sa samoobrambenim kontekstom!
Opravdan je, pazite čime, isprovociranošću njenim ponašanjem, koje nije bilo fizički napad na njega, nego "uvreda" ponašanjem kakvo ne odobrava (uopće ne u obraćanju njemu, a kamoli fizičkoj navali), odnosno u "provokaciji" traženjem da je ne sprječava u nečemu u čemu je nema nikakvog prava sprječavati (jer je stan i njen koliko i njegov). Time da je Lucijan nalazio kako nije bila okej prema njemu, kao žena prema mužu - a ako je nalazio, onda je to tako i basta. Bez obzira je li bio u svom prigovoru u pravu - i tko je od njih kome činio krivo i tko bio u prijestupu njihovog internog partnerskog sporazuma - kakve to veze ima to sa sucem i pravom?
Nakon svega ostaje da je razlog neuvažavanja obrane Ane Magaš da je ubila u nužnoj samoobrani, u utvrđivanju prvotne napadnutosti od strane muža kao opravdane (FOTO: Libela.org)
Interni sporazum je interni sporazum, a ljubavni partnerski odnosi nisu ništa drugo nego oblik toga te njihovo kršenje ne predstavlja kršenje zakona. Ako mu je i učinila nažao, nije učinila nažao zajednici nego njemu - i to ne u vidu neke od zakonskih kategorija oštećivanja. "Oštećeni" može ne biti više s njom i to je to. Nisam studirao pravo, ali svejedno sam spreman staviti glavu na panj da niti jedan od hrvatskih zakona ne predviđa sankcije za nekorektno ljubavno ponašanje. Pa što se onda ono tiče suca, čija je služba ravnati slučajem u svojstvu instrumenta provedbe zakona?
U redu, na sudu je da utvrdi cjelokupnost okolnosti situacije, a ovo je jedna od njih: Lucijan Magaš osjetio se uvrijeđenim, ošamarenim. No, dalek je korak od utvrđivanja te činjenice do uzimanja iste činjenice za osnovu efektivnog opravdavanja fizičkog nasrtaja na Anu Magaš. Kao, ne tako pravocrtno, da bi se sad pravosudnim presedanom dalo eksplicitno zeleno svjetlo za lemanje partnera ili partnerice svakome tko se, s pravom ili ne, osjeti iznevjerenim u "ljubavnom pravu vlasništva", ali štos je u povratnom odricanju Aninog legitimiteta pozivanja na samoobranu, po načelu da takva linija obrane ne važi ako je pretrpljeni napad samoskrivljen - implicirajući primjenom tog načela potvrdu da samoskrivljenost uistinu jest bila na djelu.
Ne pišem ovo da bih vas gnjavio poviješću svog razrogačenja očiju pri upoznavanju s činjenicama koje su inače poznate. Ono što tu sad mene zanima je kulturološka podloga u nekim glavama koja je potrebna za premisu samoskrivljenosti. Čak i ako prihvatimo pretpostavku da je u tri došla iz "kurvanja" (kao što ju je sudac prihvatio), pretvaranje toga iz tek olakšavajuće okolnosti za njega, uslijed prisutnosti afekta - u paralelnom svemiru u kojem bi se eventualno sudilo njemu za napad, da nije ubijen - u pravnu osnovu odricanja mogućnosti da se radilo o njenoj nužnoj samoobrani, moguće je jedino tamo gdje se iz seksualne vjernosti, što je tek imperativ jednog arbitrarnog moralnog kodeksa te internog sporazuma jedne ljubavne veze, radi općeobavezujući pravni, zakonski imperativ.
Ana Magaš u dokumentarnom filmu "Znak na Kainu" (FOTO: Maxima film)
Priča o Orfeju i Euridici stara je koliko i svijet, ali za posljednjeg milenija kanonizirana je kroz opere: prvo Monteverdijevu iz 1607. godine, koja sadrži zanimljiv lik Glazbe, zatim Gluckovu iz 1762. godine, po svim konvencijama romantizma (Orfej ne želi više ni sam živjeti bez svoje stradale Euridike). Ali tu doskače i Offenbachova opereta, iz 1858. godine, koja se od prve scene nedvosmisleno određuje kao parodija na kanonsku Gluckovu verziju: operu otvara monolog neke stroge staromodne gospođe, koja nam se predstavi kao Javno Mnijenje, "čuvarica morala". Što je citat Monteverdijevog lika Glazbe - ali istovremeno i grčkog kora, jel, pošto je gospođino ime ipak Javno Mnijenje - i jasna sugestija povratka na predgluckovsku, predromantičnu interpretaciju.
Sudac Zorica u obrazloženju presude govori kao da je čuvar ne samo zakona, nego i uvriježenog kodeksa seksualnog morala, u kojem kad žena učini ljubavno krivo muškarcu, ona neće biti kriva samo njemu, nego će se uvrijeđenim naći i kor sela, držat će se sve babe kao da je skrivila također i njima, svima nama (s nešto manje oštrine, i kroz ponešto drugačije oblike, vrijedi i za suprotan smjer).
Označavanje etiketom "kurva" svoj će puni smisao osude nositi ne samo u značenju zgrješavanja njemu, već zgrješavanja zajednici; kršenja ne tek internog sporazuma dvoje ljudi, nego nepisanog društvenog zakona. Kad Javno Mnijenje sudi po savjesti, savjest po kojoj sudi je kolektivna savjest, i to preparirana kolektivna savjest, taj nepisani kodeks patrijarhalnog puritanskog ćudoređa, tj. konzervativnog morala, koji je nekima instaliran i kojeg su, valjda, posisali s majčinim mlijekom, s kojim se stalno i usklađuju, a koji nalazi da je eventualna ljubavna oštećenost jedne strane od strane druge nešto za što oštetiteljicu mogu postaviti na optuženičku klupu kolektivno svi u selu.
A pravo pitanje šire slike glasi: kako je moguće da sudac koji je u stanju dati takvo obrazloženje presude ne bude istog trena nečasno otpušten iz službe? U lijepoj našoj plemenskoj Hrvatskoj trodioba vlasti odnosi se, izgleda, na izvršnu, zakonodavnu i Javno Mnijenje.
Sveprisutnost vijesti o ubojstvima žena od strane njihovih partnera zbog toga što su prekršile određene norme i kodekse patrijarhalnog puritanizma, kao i razmjerno blage kazne koje se daju za taj zločin, te uzročna korelacija između ove dvije pojave - samo su drugo lice iste društvene patologije.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Maxima film/Znak na Kainu
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".
@nopasaran
Pravo i pravda nigdje nisu poistovjećeni, bez obzira na prostor, ali u ovom slučaju nedostaje i pravo, suđenjem su upravljali plemenski odnosi (kako naslov i sugerira) u jednoj patrijarhalno zaostaloj vukojebini. Pred hrvatskim zakonima nismo svi jednaki.
Članak je dobro elaborirao slučaj, a i društvene odnose.