VIKTOR ZAHTILA - ODJECI AMERIČKIH IZBORA: Vragu treba dati ono što je njegovo
Prije nekoliko godina uspio sam ući u društvo gospodina čiji je životni san postati dio američkog liberalnog establišmenta, što mi danas uvelike pomaže razumjeti zašto je američki liberalizam osuđen na smrt. Taj moj bivši prijatelj – nazovimo ga Đino – bio je uspješan novinar i urednik. Iako je radio na visokoj poziciji u jednoj od nacionalnih televizijskih kuća hrvatska medijska bara bila mu je previše mala, pa je odlučio upisati postdiplomski studij iz međunarodnih odnosa na jednom prestižnom američkom sveučilištu u nadi da će postati američki građanin i član njihovog političkog establišmenta, uhljebiti se u nekom think tanku, pisati za HuffPo ili ako baš nema druge, sredit si gažu u hrvatskoj diplomaciji u Washingtonu.
Đino je tipični amerofil, zdušni podržavatelj radikalnog cionizma, obožavatelj Clintonovih i ideološko dijete trećeg puta. Publicistika koja krasi njegove police s knjigama i daje okvir njegovom svjetonazoru uglavnom je američkih autora, novinara NY Timesa ili Washington Posta. Đinina geopolitička vizija može se opisati kao američki imperijalizam u rukavicama, dakle imperijalizam u svemu osim u imenu. Đini se ne sviđa nacionalistički diskurs, jer mu on zvuči malo neukusno – liberalizam je već odavno pitanje političke estetike, a ne etike - dok se u privatnim diskusijama, osokoljen s nekoliko piva, svjetonazorski legitimira istim tribalizmom, orijentalizmom i doktrinom "sukoba civilizacija" kao i najgori američki neokonzervativci. U jednoj od onih tipičnih jalovih rasprava o izraelsko-palestinskom sukobu, Đinin bottom line je bio: „Izraelci su naprosto naši“ i tu je svaka diskusija stala. Đini je neugodno slušati ljevičare naprosto zato što nisu u poziciji moći. Za Đinu istina = moć, a nedostatak gladi za moć, nedostatak utjecaja i želje da se penje uz ljestvicu političkog establišmenta smatra odlikom protuha s dreadlocksima, politički nedozrelih i neukih, koje tolerira kao korisne idiote zato što vjeruje kako će na svakim izborima ipak pokleknuti i glasati za umjerenu ljevicu.
United States Capitol, Washington (FOTO: Wikipedia)
Uglavnom, kako bi bio u žiži zbivanja, a nošen dobrim vibracijama koje su odašiljale predizborne ankete, Đino se 8. rujna zaputio u Jacob Javits konferencijsku salu u New Yorku, gdje je Hillary trebala održati svoj pobjednički govor kao prva madame president u povijesti SAD-a. Trebala je to biti krunidba dostojna kraljice liberalnog političkog establišmenta: saharinski pop optimizam Katy Perry, skromni vatromet dimenzija prilagođenih smanjenoj kupovnoj moći srednje klase, generičke poruke pomirbe i inkluzivnosti, likovanje Huffington Posta na čijoj naslovnici bi se našla smoždena narančasta njuška milijunerskog hohštaplera, dok bi fotku krasio rugalački slogan njegovog vlastitog reality showa – Donald Trump YOU'RE FIRED. Umjesto toga, na naslovnici Huffington Posta stoji naslov "MoUrning in America" – sarkastična varijacija pobjedničkog slogana Ronalda Regana "Morning in America" – dok je velik dio američke javnosti potonuo u agoniju sumjerljivu s onom kada je preminuo FDR ili likvidiran JFK.
Đino je toliko klonuo duhom da je objavio na Facebooku kako mu je žao što nije umro prije ovih izbora. Poput deziluzioniranih komunista koji su počinili samoubojstvo kad je Nikita Hruščov 1956. godine pred čitavom partijom denuncirao Staljinove zločine, Đini je lakše zazivati vlastitu smrt nego propitkivati svoj ideološko-politički svjetonazor. U svojoj frustraciji Đino me cinično optužio da mora da sam sretan što je "moja opcija" pobijedila, vidjevši u meni karikaturu ljevičara koji želi samo kaos. Odgovorio sam da je moja opcija izgubila na predizborima Demokratske stranke od strane kandidata koji je navodno bio više "electable". A kad sam mu pokušao objasniti da je realnost opovrgnula (neo)liberalnu ortodoksiju i odbacila politiku Demokratske stranke zadnjih 25 godina, Đino je izbrisao moj post i uklonio me sa svoje liste prijatelja.
Đinina reakcija ista je kao i kod njegovih američkih svjetonazorskih pandana: guranje glave u pijesak, kako se ne bi morali suočiti sa stvarnošću. I gore: njihova povreda traži krivca u svima koji nisu oni sami. Krivi su mediji jer su prenosili sve Trumpove nebuloze, iako se čitava kampanja Hillary Clinton, svi njeni spotovi i izjave, svela na satiriziranje Trumpovih izjava; krivi su rasistički glasači, iako je dobar dio Trumpovih glasača na prošla dva izbora glasao za Obamu; kriv je seksizam iako je Hillary osvojila samo marginalno veći broj ženskih glasača, manje čak i od Obame; kriva je kandidatkinja zelenih Jill Stein – teza Paula Krugmana, navijača Hillary Clinton – koja je osvojila toliko zanemariv postotak glasova da se uz njene glasače elektorski domet Hillary Clinton ne bi pomaknuo ni za dlaku; kriva je afroamerička zajednica, čiji odaziv je bio slabiji nego 2012. godine, jer valjda crnci imaju povijesnu dužnost spašavati bijelog čovjeka od njegovih vlastitih govana (Trumpa su podržali bijelci zapanjujućom većinom); kriv je Bernie Sanders, iako su njegovi glasači podržali Hillary u većoj mjeri nego što su njeni glasači, nakon izgubljenih predizbora 2008. godine podržali Obamu; krivi su mladi glasači koji su ostali doma, jer razmišljaju idealistički, a ne strateški, i nisu imali dovoljno realpolitičke mudrosti da shvate kako jedino Hillary može pobijediti Trumpa – koji naivci!; elem, očekujem da čitav establišment Demokratske stranke uskoro padne na koljena ispred obale New Jerseya na istoku i Malibua na zapadu i kolektivno zacvili - krivo je moreeeee….
"Kriv" je Bernie Sanders (FOTO: Wikimedia)
Analize Trumpove pobjede neobičnom se elegancijom mogu pripisati dvjema ideološkim frakcijama američke ljevice, koji trenutačno vode medijski rat za narativ o Velikom porazu. Prva frakcija, ona liberano-establišmentska, tvrdi da su glasači naprosto rasistički i mizogini. Oni otpisuju ljevičarski narativ o pobuni bijele radničke klase protiv deindustrijalizacije, koji se uspješno preveo u apsolutnu pobjedu Trumpa u američkom rust beltu, kao prikriveno rasistički.
Naime, crna radnička klasa desetljećima se nalazi u daleko goroj poziciji, ali se njihovo siromaštvo otpisivalo rasističkim moraliziranjem o lijenosti i ovisnosti o socijalnoj pomoći (tzv. „wellfare queens“), ali kad bijeli čovjek izgubi posao onda je to nacionalna katastrofa. Kao glasnogovornici ovog prikriveno rasističkog morala identificirani su republikanski političari. Ova frakcija tvrdi da je Hillary Clinton dobar kandidat i da su njeni skandali ili lažni ili beznačajni, te se svode se na korištenje krivog servera za e-mail, dok su Trumpovi mnogo gori: neplaćanje poreza, brojni bankroti, seksualno napastovanje žena, otpisivanje Meksikanaca kao silovatelja, i tako dalje, ad nauseam.
Druga frakcija, progresivno-ljevičarska, tvrdi da bijeli glasači nisu toliko rasistički i mizogini, već da im je dosta statusa quo, washingtonskog establišmenta i da je Hillary Clinton naprosto loš kandidat, utjelovljenje onoga zbog čega je Trump i dobio na popularnosti, te kako bi Bernie Sanders sigurno odnio pobjedu.
Ova dva tabora nisu uzajamno isključiva. Zapravo, i jedni i drugi su u pravu. Hillary Clinton doista jest loš kandidat, jedan od najgorih, ali ne toliko u poredbi s prošlim predsjedničkim kandidatima – iako Baracku Obami kao političaru i komunikatoru nije ni do koljena; niti zato što je više korumpirana i nevjerodostojna od Trumpa – u poredbi s njim, Hillary je Transparency International i Elliot Ness u jednom. Hillary je naprosto najgora moguća kandidatkinja za aktualni povijesni i politički trenutak. Kako je lijeva frakcija to ispravno dijagnosticirala: podržavati kandidata čiji muž je donio trgovinski sporazum, zloglasnu NAFTA-u, zbog kojeg su deindustrijalizirane federalne države čiji su elektorski glasovi presudni za pobjedu u nacionalnim izborima; kandidatkinje koja je bijeloj radničkoj klasi sučelila koaliciju manjina, koje je ucijenila Trumpovim rasizmom, kao da manjine ne pate od istih efekta neoliberalne politike kao i bijelci – to je političko samoubojstvo.
Štoviše, Hillary Clinton isprva je podržavala još radikalnije trgovinske sporazume predsjednika Obame (TPP I TTIP), samo da bi svoju podršku povukla u 5 do 12, što bukvalno nitko nije popušio. Liberali se uvijek čude kako radnička klasa puši floskule desnih demagoga, ali se još više iščuđavaju kada ne popuše njihove.
Barack Obama i Hillary Clinton u "ratnom stožeru" (FOTO: Wikimedia)
Naravno, to što je Clinton loša kandidatkinja ne znači da bijela radnička klasa nije rasistička. Tepati radničkoj klasi kao bezgrešnoj mogu samo bijeli salonski ljevičari koji misle da se klasni rat vodi dodvoravanjem najgorim elementima u društvu. Naime, bijelu radničku klasu kupio je Trumpov narativ o imigrantima zato što pate od straha od deklasiranja. Ali strah da ćemo iskliznuti iz svoje klase zbog infekcije jeftine radne snage iz bazena drugih rasa ili etniciteta je inherentno rasistički. Trump je to kapitalizirao.
Naravno da je deindustrijalizacija, smanjena kupovna moć i sveopća bijeda plodno tlo za populizam i antiimigrantske sentimente, ali to ne ekskulpira onog koji poklekne takvom sentimentu od toga što one koji su još više obespravljeni od njega pretvara u žrtvene jarce. To je kapitulacija kukavičkoj mržnji. Ako ne znaš bolje, više je fer biti kuš pod kapitalističkom čizmom, nego vrištati kako je ona po mjeri Židova. No iluzorno je misliti da ću ljudi biti kuš, a još iluzornije da će se vječno pokoravati lažima Demokratske stranke o inkrimentalnim promjenama na bolje, koje su u eksponencijalno rastućem nerazmjeru s promjenama na gore.
Nadalje, klasna obespravljenost ne isključuje seksizam. Zamislimo da je Hillary Clinton seksualni predator koja ganja mlađe muškarce. Zamislimo da je izašla audio snimka u kojoj Hillary govori točno ono što je Trump rekao: „ja kad vidim frajera, ja mu gurnem prst u šupak. Ja ga uopće ne pitam za pristanak. Kad si celebrity, možeš sve“. Njena politička karijera bila bi gotova u sekundi! Sama ideja seksualno asertivne žene je bauk, dok prizor odvratnog starog narančastog ljigavca koji se hvali time što hvata curice za pičku bez njihovog pristanka očito nikog ne uznemirava.
Ali uopće nas ne treba čuditi što je Clinton osvojila i manje glasova žena i crnaca nego Obama 2012. godine. Kao što u jednom trenutku mogu prestati biti seksisti i rasisti, ljudi to ponovo mogu i postati. Ljudi su labilni. Za njihovu dušu treba se boriti, ali to se ne radi tako što ih proglasiš „košarom degenerika“, kao što je Hillary učinila u jednom svom govoru u samom finišu kampanje, uobražena iluzornim sjajem predizbornih anketa.
Recimo nešto i o anketama, čija je hiperprodukcija, u kombinaciji s golemim reprezentativni uzorcima, stvorila uvjerenje da je njihov ozbiljniji lapsus statistička nemogućnost. Sve ankete i agregati anketa davali su neveliku, ali solidnu prednost Hillary, kako na nacionalnoj razini, tako i u ključnim državama. Kako su ankete mogle toliko pogriješiti, kada su u zadnjih nekoliko ciklusa bili više-manje precizne?
To nam može predstavljati misterij samo ako smo se opustili u istu intelektualnu letargiju kao i poluobrazovani američki medijski establišment poharan opsesivno-kompulzivnim statističarima, visokim svećenicima političke pseudoznanosti, te punditima, glorificiranim verbalnim daktilografima koji se predstavljaju kao polemičari, a čija se profesija svodi na retoričko ušminkavanje jednih te istih floskula i izlizanih ideologema s kojim ih redovito brifiraju operativci glavnih političkih stranaka, bez ikakvog kritičkog aparata kroz koje bi ih prethodno procesuirali.
Medijski establišment - gomila šokiranih (FOTO: Wikimedia)
To je dakle struktura medijskog establišmenta, geekovi za tablicama i pozeri pred kamerama. Kardinalni lapsus statističara – čiji je glavni prijepor zadnjih dana bio s koliko će točno postotaka Hillary razvaliti Trumpa – je epistemički: oni naprosto smatraju da se političko ponašanje može izmjeriti i kvantificirati, a kada se dogode kardinalni zajebi u njihovim predviđanjima, pokušavaju ih sami sebi racionalizirati uštimavanjem statističkih modela, umjesto interdisciplinarnom analizom političke situacije. Da su je napravili, otkrili bi toliko dubok ideološki vakuum da su mogli pretpostaviti da će ponašanje glasača biti volatilno do zadnjeg trena i neusporedivo s prošlim izborima.
Pripadnici liberalne medijske elite su igrači s klupe Demokratske stranke, kao što su njihovi politički operativci igrači s klupe CNN-a i MSNBC-a, a izmjenjuju se po principu rotirajućih vrata – iz donjeg doma kongresa u CNN, a onda natrag u kampanju nekog nadobudnog kandidata. Tzv. punditi su ionako obični politički operativci pod maskom polemičara, poput Donne Brazile, aktualne vršiteljice dužnosti predsjednice Demokratskog glavnog odbora, koja je kao CNN-ova voditeljica potajno i unaprijed slala pitanja Hillary Clinton za nadolazeću debatu u demokratskim predizborima. Dok ne rade na svojoj karijeri u matičnoj stranci, partijsko-medijski agenti parazitiraju na političkom establišmentu i skupljaju mrvice informacija i tračeva za svoje jalove medijske projekte (Vox.com, TheDailyBeast, 538.com itd.). Za takve postoji divan engleski izraz: bottom feeders.
Uglavnom, to je jedna skupina glupih bezveznjakovića i šminkera čija je intelektualna ispraznost očigledna u njihovim apriornim stavovima, ideji polemike kao natjecanja u kategoriji miss manirizma i dikcije, političkoj kratkovidnosti, sirovom karijerizmu i povezanoj aroganciji, proizašloj iz samodopadnog uvjerenja da im članska iskaznica političkog establišmenta daje neki uvid u to kako kuca politički puls nacije, dok je prava istina da ih upravo njihova blizina establišmentu čini potpuno slijepima.
Više političke intuicije ima najgori rasistički neobrazovani polutan i glasač Trumpa iz Kentuckyja, nego bilo koja zvijezda s političkim diskursom CNN-a i to samo zbog puke činjenice što Billy-Joe Redneck opravdano smatra i djeluje u skladu s uvjerenjem da je u vrijeme krize političko polje otvoreno za sve, čak i za narcisoidno-infantilnog egomanijaka, otvorenog rasistu, mrzitelja žena i ljigavog seksualnog napasnika. Za razliku od pripadnika liberalnog političkog establišmenta, toliko morbidno glupih i kratkovidnih, da su i umjerenog socijaldemokratskog čiču Bernie Sandersa otpisivali kao nerealnu fantaziju nezrelih mladih ljevičara koji još nisu shvatili realpolitička pravila igre.
Kako bi Trumpova pobjeda bila potpuna, u centru ovog establišmentskog staklenog zvona trebalo je instalirati političarku koja je njegova apoteoza, političarku koja ne zna komunicirati s normalnim ljudima, političarku koja u svojoj ciničnoj izjavi da „moraš imati javne i privatne političke stavove“ vidi samo vjekovječni prerogativ njene profesije, a ne dugoročni strateški problem za politiku koja je barem nominalno progresivna, što bi značilo da se bazira na politički informiranom biračkom tijelu koje kroz takve laži može lako prozrijeti.
Nepredsjedničke laži Hillary Clinton (FOTO: Wikipedia)
Hillary Clinton je toliko loša političarka da ne zna poslati e-mail, a da se to ne pretvori u nacionalni skandal i potencijalno kazneno djelo. Hillary Clinton je toliko loša političarka da je tik prije no što je krenula u kampanju, lobirala kod marokanskog kralja – optuženog za brojne slučajeve kršenja ljudskih prava – za 12 milijuna dolara za svoju privatnu fondaciju, a čak je i namjeravala otputovati u Maroko, od čega su je ipak uspjeli odgovoriti uspaničeni čelnici njezine kampanje, pa je poslala Billa i svoju kćer Chelsae. Hillary Clinton je toliko loša političarka da misli da Jay Z i Beyonce, dva ultrabogata celebritya, imaju politički utjecaj u trenutku gdje narod prezire elite. Hillary Clinton je toliko loša političarka da je podržala i od ljevice i od desnice prezreni TPP pa onda povukla svoju podršku u 5 do 12, kad je već bilo prekasno. Hillary Clinton je toliko loša političarka da je glasače svojeg protivnika nazvala košarom degenerika tik prije izbora. Hillary Clinton je toliko glupa i arogantna da nije ni napisala govor u slučaju poraza.
Hillary Clinton oduvijek je bila čista oportunistica poput vlastitog muža, uzgojena na ideološkom đubrivu neoliberalnog konsenzusa; licemjerna karijeristica koja se uvijek svrstavala uz establišment; glasala za Irački rat, pa se pravila kao da nije; huškala invaziju na Libiju, pa se pravila kao da Libija ne postoji; protivila se gay brakovima, pa promijenila to mišljenje tek nakon što je to učinilo 60 posto američkih birača; zagovarala Transpacifičko partnerstvo, sve dok nije postalo oportuno promijeniti stav u dijametralnu suprotnost.
Njena predsjednička kampanja bila je fijasko od samog starta, a fokusirala se isključivo na produkciji hipsterskih anti-Trump videa; pogledajte Facebook zid njene kampanje: 90 posto objava vezano je uz Trumpa! Da je na mjestu Trumpa bilo tko drugi, njen poraz bi bio i veći, jer čitava tema njene kampanje je kako je Trump gori od nje. Hillary Clinton uopće nije obratila pozornost na američki rust belt - područja sjeveroistočnih i srednjeatlantskih država SAD-a, te istočnog dijela američkog Srednjeg zapada koje je u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća pogodila deindustrijalizacija. Njena politička ideologija svodi se na retoričku ispraznost, nedostatak ikakve političke vizije osim održavanja hladnog pogona, totalni vakuum bez kamuflaže karizme. Hillary Clinton ima samo jednu politiku: Hilllary Clinton. I čak je i to usrala! Dva puta! S tim da je drugi put na dno skupa sa sobom povukla i čitavu državu.
Međutim, to i dalje ne objašnjava zašto su ljudi glasali za pokvarenog milijardera sa šest bankrota iza sebe, prevaranta koji je rekao da su republikanci „previše desno“ i koji u prošlosti nije podržavao niti jednu konzervativnu politiku – od gay brakova do abortusa – a pri tome je uspio pokupiti glasove evangeličke ultradesnice. Analiza izlaznih anketa nas baca samo u još veću konfuziju. Kako je uopće moguće da je Trump pokupio oko deset posto glasova ljudi koji su se izjasnili da je Barack Obama dobar predsjednik (a njih je ukupno 55 posto) i skoro četvrtinu glasača koji žele da sljedeća administracija bude i više liberalna od prošle? Prema izlaznim anketama oko 45 posto Trumpovih glasača uznemireno je načinom na koji tretira žene i oko 20 posto istih tvrdi da on ima "grozan temperament", pa opet su glasali za njega. Nadalje, u odnosu na umjerenog centrista Romneya, rasist Trump je čak povećao broj latinoameričkih i crnih glasača! Demokratska teza o rasnoj demografiji koja se sve više mijenja u njihovu korist pokazala se utješnim mitom. Demografije su sačinjene od ljudskih bića, psihološki kompleksnih i nepredvidivih, koje se ne može olako reducirati na njih.
Američki rasisti bili su za Trumpa, ali ne samo oni (FOTO: Wikipedia)
Rješenje ovog misterija krije se u sljedećem podatku: oko 40 posto svih birača izjasnilo se da je ključni zadatak sljedećeg predsjednika promijeniti politički status quo – bitnije od manjinskih prava, ekonomije i vanjske politike – a Trump je dominirao u ovoj grupi birača. Clinton nije izgubila niti zbog rasizma, niti mizoginije, niti e-mailova. Clinton je izgubila zato što su ljudi toliko očajni sa statusom quo da nisu htjeli glasati za njegovo političko oličenje. Međutim, to ne znači da su ljudi glasali za Trumpa zbog njega samoga – činjenica da je nepopularan kod dvije trećine birača to decidirano potvrđuje.
Stare ideologije liberalizma i konzervativizma su mrtve: ljudi su glasali iz očaja, i to za kaos i kontingenciju. Američki elektorat objavio je rat političkom establišmentu i na ljevici i na desnici, a Trump je njihovo tupo oružje. To nam pruža i odgovor na pitanje kako je evangelička desnica mogla glasati za čovjeka koji se više puta razvodio i javno hvastao da nasumične žene hvata za pičku bez da ih pita za pristanak; i kako je širi elektorat mogao podržati čovjeka koji javno ismijava ljude s mentalnim poremećajima, ratne logoraše poput Johna McCaina izvrgava ruglu i negira da su heroji „jer su dopustili da ih neprijatelj zarobi“, žene zove debelim svinjama, meksikance silovateljima.
Trebamo priznati vragu ono što je njegovo: Donald Trump je istovremeno prokazao licemjerje "religioznih" evangelista, te im je pomogao da se realiziraju kao ono što su oduvijek bili: dvolični proto-fašisti kojima religiozna uvjerenja ne vrijede ni frišku figu, već služe za kulturološki obračun s urbanom ljevicom. Istovremeno, Trumpu treba čestitati što je maksimalno vulgarno likvidirao političku korektnost građanskih liberala, koja je u svojoj dekadentnoj fazi postala sitničavo, jalovo i potpuno neefikasno oruđe liberalne grižnje savjesti.
Kada Lena Dunham, autorica serije Girls, vodi bitku protiv sushija u studentskoj menzi jer smatra da je to oblik „kulturne aproprijacije“, onda znamo da je politička korektnost ispustila svoj samrtni hropac. Jedino što je tu predmet aproprijacije je patnja obespravljenih, koju privilegirani bijelci (ali i crnci iz establišmenta) transformiraju u jeftinu kulturološku indignaciju kako bi umirili svoju grižnju savjest što se ne usude učiniti kurca da doprinesu realnom boljitku manjina do kojih im je toliko stalo. A ne usude se učiniti kurca jer bi to zahtijevalo radikalnu političku borbu, što je finoj građanskoj djeci oduvijek bilo malo too much. Nitko nije dignuo glas protiv Obame kada je propustio učiniti bilo što po pitanju masovne inkarceracije crnaca, niti serijskih ubojstava crnaca od strane represivnog aparata, zato što liberali više od ičega obožavaju simbole vlastite progresivnosti.
A što reći o Obami? Njemu je povijest ekspresno presudila da figurira kao fundamentalno izlišni predsjednik, čovjek koji je bio iza, a ne ispred svog vremena, kratkotrajne zaobilaznice na putu prema dolje. Njegova ostavština svodi se na razvodnjenu zdravstvenu reformu, unaprijed osuđenu na popast zbog naivne filozofije inkrimentalnih promjena, te potpuno kompromitirane zbog manjka političke volje da se obračuna s parazitskim osiguravajućim kućama, a uskoro demontirane od strane predsjednika Trumpa. Iako je spašavanje američkog kapitalizma 2008. godine kroz financijsku injekciju u američku ekonomiju bio nužan potez da se spriječi nekontrolirani kaos, glad i mogući rat, intelektualna neiskrenost i konzekventno potpuno odustajanje od identificiranja strukturalnih uzroka te krize, kao i neprocesuiranja zločinaca s Wall Streeta koji su je realizirali, te angažmana u svoj ekonomski tim ideologe koji su istu krizu pomogli i zakuhati, poput Timothyja Geithnera i Larryja Summersa, Obama je ne samo propustio povijesnu šansu da za mirnodopskom političko-ekonomskom revolucijom, nego je i izgubio povjerenje radničke klase, koja se u nedostatku progresivne politike polako počela okretati onoj regresivnoj.
Barack Obama je očito povjerovao u vlastiti mit (FOTO: Wikipedia)
Osim toga, Obamin doseg je ubojstvo jednog nebitnog, bolećivog starca u Pakistanu, nesposobnost da, suprotno svojem predizbornom obećanju, zatvori jedan pišljivi kubanski kazamat, progon zviždača i novinara, kao i potpuni manjak transparentnosti, te zakonska legalizacija totalne kontrole nad komunikacijom čitavog svijeta, pa tako i američkih državljana, čija posljedica je stvaranje nepreglednog Orwellovskog sigurnosnog aparata koji je sada u rukama čovjeka koji vas bez vašeg pristanka želi zgrabiti za pičku. Obama je izgleda povjerovao u vlastiti mit, uvjeren da je izbor čovjeka srednjeg imena Hussein signal optimistične budućnosti u kojoj nema rasnih tenzija, dok će one klasne magično nestati u hrabrom novom svijetu digitalne ekonomije. Ekonomska ideologija establišmenta Demokratske stranke pod Obamom se pretvorila u tehno-utopističku reinterpretaciju neoliberalnog konsenzusa stvorenog u partnerstvu s pulenima Silicijske doline bliskih administraciji bivšeg predsjednika, poput Marka Zuckerberga i Stevea Jobsa. Budućnost? There's an app for that. Dok se nije pojavila greška u Matrixu nalik na rabijatnog orangutana.
Za razliku od liberala, koji pate od kakvih-takvih principa, republikanci su umjetnici političkog preživljavanja. Veći dio njih nema skrupula gurnuti svijet u kaos ako im to osobno garantira poziciju moći. Republikanskom establišmentu je stalo do društvenog konzervativizma i ekonomskog neoliberalizme ne zato što mrze pedere i siromašne nego zato što je taj ideološki koktel najefikasniji opijum za mase. No postoji i otrovniji koktel od toga. Jedini politički cilj Nove republikanske stranke – koja je raskrstila s umjerenjacima – je apsolutna moć, pod svaku cijenu, pa i čak i pod cijenu beskrupulozne demagogije i koketiranja s fašizmom.
Ono što se trenutačno događa s republikanskom strankom je njena transformacija u postmoderni neofašistički eksperiment čijim eksponentima samo preostaje odlučiti na koji način proširiti svoj politički šator i koga odabrati za žrtvenog jarca. To je neminovno zbog puke činjenice da će njihove politike samo pogoršati živote radničke klase i egzarcebirati njihov bijes, koji će biti potrebno transformirati u političku akciju, što na desnici uvijek znači: identificirati neprijatelja. S obzirom da su latinosi brojniji i skloniji glasati za njih, kao i da nisu svi latinosi meksikanci, vrlo vjerojatno je da će tu crnci izvući deblji kraj. Kako se pokazalo, žene su i više nego spremne pounutriti patrijarhat, jer rasa i spol nisu sumjerljive identitetske odrednice, a teško da Demokrati više mogu bezuvjetno računati i na LGBT zajednicu, koju bi se lako moglo ideološki potkupiti narativom o prijetnji šerijatskog islamizma, pogotovo ako se dogodi novi teroristički napad na gay klubove, poput onog u Orlandu u kojem je likvidirano 50 ljudi. Demokrate je na ovim izborima u konačnici pojela politika koju su sami zakuhali, a to je ona politike identiteta. Naime, po prvi puta u američkoj povijesti, bijelci su glasali homogeno kao manjina – i to najveća manjina.
Izborni pobjednik i budući predsjednik SAD (FOTO: Wikimedia)
Amerika se trenutačno nalazi u ideološkom vakuumu u kakva društva zapadnu kada se ideologije elita iscrpe. A ono što su američki birači prvenstveno denuncirali – i slijeva i s desna – je neoliberalni konsenzus. Podsjetimo, ključan Trumpov politički apel – onaj zbog kojeg je vjerojatno i dobio izbore, pri čemu je ispravno prokazao ostavštinu nekad popularnog Billa Clintona, zloglasnu NAFTA-u, kao otrov za radničku klasu – je da treba slomiti kičmu globalizacije: trgovinske sporazume koji garantiraju glatku cirkulaciju kapitala. Hoće li ili neće on ispuniti iotu svojih predizbornih obećanja manje je bitno od duha koji je pušten iz boce.
Unatoč Trumpovoj pobjedi, politički geist je još u amorfnom stanju, i postoji čitav niz faktora o kojima ovisi hoće li se materijalizirati kao fašizam ili neki oblik socijalizma. Tko pretpostavlja da će nadolazeći mandat biti bussiness as usual, neka se zapita kako će Trumpova administracija reagirati na nadolazeći rasni rat koji će izbiti kad militarizirana američka policija likvidira sljedećih 50, 100 ili 1.000 nenaoružanih crnaca. Ili kada uslijedi sljedeći islamistički napad, koji će prikazati svu jalovost Trumpovog mačističkog sigurnosnog poziranja. Ako nam je njegova beskrupuloznost ikakav pokazatelj, a ja tvrdim da je ona jedini pokazatelj, svaka sljedeća kriza koja zaprijeti njegovoj administraciji, tog psihički i emotivno nestabilnog muškarca nagnat će daljnju radikalizaciju američkog društva, izazvati još žešću kontrareakciju, što može kulminirati samo u brutalnom nasilju.
Od vremena Hladnog rata, a pogotovo neoliberalne revolucije Ronalda Reagana, doktrina američkog političkog establišmenta epitomizirana je antikomunističkom parolom „better dead than red“. Možda je vrijeme da progresivni pripadnici establišmenta, liberali i umjerenjaci, svi ljudi čija se politička filozofija ne bazira na nihilizmu, tih saveznika bez kojih radikalna ljevica ne može realizirati niti jedan svoj politički cilj, promisle da li je možda ipak bolje biti red nego dead.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Flickr/Ninian Reid
nevjerovatno izdrkavanje. ja ovom tipu ne bi dao dinar milostinje, a kamoli prostor da nešto "analizira". od psihorofila frendice do bolje red nego dead? ima li neki opći zaključak osim "društveni ugovor smo potpisal"? jer ovo nije nikakva analiza osim pražnjenja osobnih hejtova koji ostaju kao gorak okus metadrkadžije.