Sudeći prema najavama ljudi iz državnog vrha, poglavito najavama poglavnice Jadranke Kosor, 2011. neće biti samo godina nadljudske borbe rukovodećih organa protiv recesije & korupcije rukovodećih organa, nego i povratak zasadima prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Lupiga poslušno priskače u pomoć poglavnici Kosor, pa u duhu proklamirane nove stare politike objavljuje tekst Viktora Ivančića iz 1994. godine, koji govori o "Tuđmanovom antifašizmu" - osnovi političke platforme neprežaljenog Ćaće

Franjo Tuđman

Najnoviju Tuđmanovu unutarhrvatsku inicijativu dnevni su listovi obilježili tipskim naslovima u imperativu: "Proslaviti pobjedu nad fašizmom!" Dežurne je cinike to moglo navesti samo da iskažu tipsku naivnost: Zar je fašizam u Hrvatskoj već pobijeđen?! Ugledni je povjesničar, međutim, imao u vidu zbivanja od prije pola stoljeća. Državnik u njemu time je obogatio i inače raskošni dokazni materijal o simboličkoj naravi svoje vladavine. Uspješno kao i dosad, uostalom: viđeni opozicijski prvaci već se naveliko trgaju oko jedne antifašističke koske što ju je prijetvorni poglavar s rutinskim licemjerjem bacio na tlo. Oni to rade sasvim ozbiljno i predano, režeći i isturajući svoje neofašističke/antifašističke očnjake jedni prema drugima, pa će očito uslijediti i široka saborska rasprava o fenomenu koji - u postojećim okolnostima - već kao kovanica zvuči dovoljno degutantno. Dakle, "Tuđmanov antifašizam".

Stjecajem povijesnih okolnosti istoga dana kada je predsjednik Republike otvorenim pismom zatražio od šefa Sabora imenovanje "Odbora za obilježavanje proslave 50. obljetnice pobjede antifašističke koalicije u Europi i svijetu", Gradsko vijeće Splita izdalo je saopćenje u kojem osuđuje "provokativno skandiranje 'Tito, Tito'" na skupu lokalne podružnice Saveza antifašističkih boraca. Gradsko vijeće smatra da su tim činom povrijeđene brojne obitelji žrtava boljševičkog terora od 1941. do 1990., "a naročito žrtve i sudionici Domovinskog rata". Štoviše, "takva provokacija je u službi velikosrpskog agresora i njegovih pomagača"!, spona lika i djela Josipa Broza sa sudionicima Domovinskoga rata, kao bitna novost u autorskoj osudi Gradskog vijeća Splita, sporna je barem u jednome detalju: upravo su "velikosrpski agresori", odnosno "njihovi pomagači", još kasnih osamdesetih masovno hodočastili pred beogradsku Kuću cvijeća s našiljenim drvenim gredama u rukama i simbolički nabili na kolac "vampira s Dedinja".

Sada, zbunjeno Gradsko vijeće posegnulo je za križem i strukom češnjaka na sam spomen vampirova imena, stavljajući se dakle "u službu velikosrpskog agresora" s četiri godine zakašnjenja. Problem je što su u svoj obračun s vukodlakom antifašizma poveli tako široko društvo kao što su "sudionici Domovinskog rata"... Fatalna koincidencija dvaju pisanih javnih istupa, obaju s pozicije vlasti, vrhovne i operativne, te činjenica da njihova uzajamna opreka više nikoga ne može niti zbuniti - već je, štoviše, sasvim očekivana i "normalna" - zapravo najbolje svjedoči o istinskim namjerama Tuđmanova određenja spram fašizma. Njegovi antifašistički pogledi, uvijek i iznova, uprti su samo prema natrag. Nije prvi put da hrvatski poglavar zagovara antifašizam u ceremonijalnom obliku. Kažu da on ne boli, a ostaje zapisan. Čak je i njegova svojedobna isprika Židovima zbog vlastitih "znanstvenih lutanja" imala uvjerljivost lošeg antifašističkog teatra iz evropske provincije.

Nikada, međutim, Franjo Tuđman sebi nije dozvolio uspostavu javnoga odnosa prema eklatantnim fašistoidnim ispadima u zemlji kojom vlada i koja se zbog nekih novih "pravila ponašanja" sve jače crveni od stida. Više nitko i ne očekuje da se predsjednik ove tužne zemlje oglasi o masovnim javnim uništenjima spomenika antifašističkoj borbi (koju on toliko ljubi), o pozivima na spaljivanje novina i knjiga, o histeričnim demonstracijama ustaštva "u ime Hrvatske", o javnom zagovaranju likvidacija "Srba i komunista", o eskalaciji fizičkoga nasilja i terora nad političkim nepoćudnicima... Predsjednik, naime, preferira antifašističke zdravice! u tom izboru lako je prepoznati nepriznatu krivnju, ali i nešto više od toga. Tuđmanov ceremonijalni antifašizam trebao bi, poput maskirne deke, zakriti zbilju kakva uistinu jest i nad kojom se on više ne može odreći dobrog dijela autorskih prava. Takove ceremonije, tradicionalno, služe da legaliziraju ono što se zbiva iza svečane bine.

Nije li, uostalom, imenovanje Odbora za obilježavanje pobjede nad fašizmom moglo biti riješeno predsjednikovom omiljenom metodom - tiho i direktivno? Smisao pompezno obznanjenog pisma, međutim, potrošen je do kraja u tome da vladaru priskrbi beskamatni "antifašistički" kredit - i to u brižno odabranom trenutku - a ne da eventualno uspostavi nove korektive političke javnosti u Hrvata. Državni poglavar ima dovoljno jake razloge da svoj narod izloži takovome licemjerju. Ali vjerovati u trajni uspjeh te metode znači imati iluziju više no što to odgovara kriterijima zdravog razuma. Dok god se ne odredi prema fašizmu što se iznjedrio ispod njegovih skuta, Franjo će Tuđman - sa svojim kitnjastim ceremonijalnim sklonostima - nositi usud grotesknog balkanskog "antifašista", koji trči za tom dalekom "antifašističkom Europom" tako što na svakom koraku gazi njezine "idejne zasade". Kada je već obljetnica u pitanju, nije se loše podsjetiti: Zvonimir Šekulin, urednik jednog nacističkog lista, bio je osnivač vinkovačkog HDZ-a; Velimir Bujanec, perjanica hrvatskog neofašističkog pokreta, bio je osnivač Mladeži HDZ-a u Varaždinskim Toplicama; Ivo Rojnica, pisac rasnih uredbi u fašističkoj NDH, bio je predsjednikova ambasadorska akvizicija...

Nisu te "Tuđmanove bebe" u Hrvatskoj pale s neba i sada bi Hrvatskoj i njezinom "antifašizmu" dobro došlo barem to da ih se njihov otac ne odriče tako tiho i skrivečki. Međutim, "Tuđmanov antifašizam" - koji se iscrpljuje s pogledom u retrovizor - svjestan je izbor; nije on proistekao samo iz svijesti državnika da će povremenim kozmetičkim intervencijama prikazati stvarnost drukčijom nego što ona jest, već - što je mnogo važnije - drukčijom nego što ona njemu uistinu odgovara. Zato će Hrvatska, čak i kao dio "europske antifašističke koalicije" od prije pola stoljeća, još neko vrijeme pričekati "povijesni trenutak" da bi eventualno proslavila pobjedu nad fašizmom koji se utkao u njezinu sadašnjost. Taj trenutak bit će lako prepoznati. Na primjer kada netko od gradskih vijeća u Hrvatskoj - nakon povijesne rekapitulacije lika i djela Josipa Broza - izrekne javnu osudu nekog od skupova s notorno fašističkim porukama gdje se, dekoracije radi, skandiralo "Franjo, Franjo". Ili takvih možda nije bilo?

Viktor Ivančić (Feral Tribune, 14. studeni 1994.)

Lupiga.Com