UZ PUNOLJETNOST RUŠENJA STAROG MOSTA: Grad kojeg nema i Most koji to nije

Ivan Kegelj

9. studenog 2011.

UZ PUNOLJETNOST RUŠENJA STAROG MOSTA: Grad kojeg nema i Most koji to nije

O punih osamnaest godina od rušenja Starog mosta u Mostaru donosimo tekst koji govori o ljudima i obalama, o gradovima kojih više nema, iako se slučajnim namjernicima može činiti da stoje tamo gdje su oduvijek stajali. Mostar je takav grad - grad kojeg nema. Možda će ga jednom opet biti - Mostara. Možda će opet jednom biti i Starog mosta, ali vrijeme kojem smo svjedoci ubija nadu da će lijeva i desna, zapadna i istočna obala skoro progovoriti zajedničkim jezikom, jezikom kojim je Hercegovina govorila stoljećima


BridgeVille - Mostograd by Stanko Plavčić

Onog 9. studenog, prije 18 godina, kad je s artiljerijskih položaja HVO-a srušen Stari most, nije počinjen samo pokušaj ubojstva prošlosti, nego i budućnosti Mostara, grada cijelom svijetu poznatog po neimarskom čudu što ga je Mostarcima u amanet ostavio majstor Mimar Hajrudin.

Po naredbi Sulejmana Veličanstvenog Stari je izgrađen 1566. godine, da bi četiri stoljeća i kusur spajao dvije obale Neretve i bio žila kucavica "hercegovačke prijestolnice". Četiri stoljeća i kusur Stari je simbolizirao Grad i činio ponosnim njegove ljude, a onda je godine 1993. u 10.15 minuta u djelo provedena sumanuta naredba da se Most sruši. Taj kulturocid imao je biti pečat na politiku podjele hrvatskog i bošnjačkog življa u Hercegovini, politiku koju je kreirao i zagovarao hrvatski vrhovnik Franjo Tuđman, a operativno provodio i svim svojim (ne)bićem podržavao posilni mu "ministar Hercegovine" Gojko Šušak.

- Dođi Franjo na čelu sa Gojom, prodivani sa čeljadi svojom, pjevala je u to vrijeme nacionalizmom opijena zapadna obala Grada i malo tko se javno usudio reći ono što su mnogi intimno osjećali: Rušenje Starog mosta bilo je pucanj u srce Mostara, u sve njegove ljude, bilo da se radi o onima s desne ili onima s lijeve njegove obale

- Više mi vrijedi jedan mali prst mog vojnika, nego Stari most, grmio je nakon zločina general Slobodan Praljak, a ova ratnička retorika kod mnogih je prostaka dočekana s odobravanjem. O Starom se govorilo kao o vojnom cilju, što je zapravo i bio, ali ne u ratu Hrvata protiv Bošnjaka i Bošnjaka protiv Hrvata. Stari most bio je vojna meta u ratu protiv razuma i skladnog života različitih religija, te običaja i kultura koje su "prijetile" potpunim stapanjem.

Kako su li se osjećali tenkisti koji su naciljali i srušili to graditeljsko čudo, najveću lučnu konstrukciju svog vremena? Jesu li pomračeni umovi vojnika na njihova lica navukli osmjehe? Može li se čovjek radovati zločinu koji je upravo počinio ili neki dio njegove duše ipak ostane ostane zgađen i posramljen tom scenom što se odigrava pred očima: direktan pogodak u sredinu mosta, tamo gdje je luk najtanji, pa zatim par sekundi iščekivanja i Stari pada u Neretvu, kameni blokovi nestaju s vidika?  Likvidacija svjedoka koji je preživio sve minule bune, ratove i omraze, pa prkosno ostao stajati kao simbol mirenja i (po)vezivanja.

 

Jesu li vojnici bili svjesni da su pucajući u Most pokušali ubiti budućnost Mostara? Sumnjamo, jer - vojnička je tuga pregolema - vojnici ne misle, ne vide i ne čuju, oni samo izvršavaju naredbe. Oni koji su naredbe dali, pak, dobro su znali što rade. Znali su da život u Mostaru nakon rušenja Starog možda više nikad neće biti isti. Tome svjedoče godine koju su slijedile nakon kobnog 9. studenog 1993. godine.

Bio rat pa prestao, bio grad pa ga nestalo. Mostar se danas sastoji od dvije obale, zapadne i istočne, ali Grada tamo gdje je bio nema. Ni mosta više nema. Dignuta je, doduše, ćuprija onakva kakva je bila, ali taj veličanstveni luk više ne spaja ljude, nego obale. Zapadnu i istočnu. A što je most koji ne spaja ljude? Samo gomila kamena, pa bila ona i najveličanstvenija na svijetu. Na Mostarcima ostaje da Starog opet učine Mostom, a Mostar - Gradom. Hoće li oni to znati, hoće li biti u stanju?

Lupiga.Com