„To što je voljela da se bori, što joj je činilo zadovoljstvo da 'grize', da se nadmeće, u isto vreme objašnjava i njene uspehe, daje više boja i svetlosti na jedan sportski portret u našoj dosta siromašnoj galeriji ženske atletike...“, ovako je slavni sportski novinar Radivoje Marković 1978. godine u kolumni „U sprintu pred TV kamere“ jugoslavenskog sportskog magazina Tempo opisao Milku Babović. I kao da ju je taj opis pratio u cijeloj karijeri, čime god da se bavila. 

Milka Babović, doajenka sportskog novinarstva, prva sportska reporterka u Hrvatskoj i bivša atletičarka napustila nas je u 92. godini života. 

Samo godinu dana ranije dala je jedan od posljednjih velikih intervjua, za Glas Istre, u kojem je otkrila kako ju je nešto prije toga udario automobil. Iz nezgode je izašla lavovski neokrznuta. 

"Nažalost, prije par dana na mene je naletio auto. Išla sam preko ceste, a vozač je vidio mjesto za parkiranje i udario me. Pala sam, ali sam ujedno i strogo zavikala 'ne smijete tako', ali ipak sam ja stara sportašica, znam kako se pada", kazala je Babović Glasu Istre.

Ipak, pobjedu nad njezinom posljednjom bitkom odnijela je pandemija. Milka je umrla u subotu u Zagrebu od posljedica koronavirusa.

Rođena je 27. listopada 1928. u Skoplju. Školovala se, navodi HRT, kroz vihor rata u Sarajevu i Rumi, maturirala u Beogradu. U Zagrebu živi od 1948. godine. Studirala je kemiju na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala je na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu (1963.) sport i tjelesni odgoj, hrvatski i njemački jezik. Govorila je engleski i njemački, služila se francuskim i ruskim. Kao atletičarka bila je reprezentativka Jugoslavije, dvaput svjetska studentska prvakinja u trčanju na 80 metara s preponama, 17 puta bila je prvakinja Jugoslavije, 27 puta rušila je državni rekord (u nekoliko disciplina), 26 puta bila je članica reprezentacije, a dvaput prvakinja Balkana. Pa iako se nazivala hrvatskom sportašicom, Babović nije vjerovala da pripada niti jednoj nacionalnosti.

"Ja sam hrvatska sportašica, iako su mi to neki zbog porijekla osporavali. Moji su korijeni odasvud, otac mi je bio Crnogorac, majka srijemska Njemica koja je djetinjstvo provela u Francuskoj. Očev otac, moj djed, ratovao je s Turcima pod Skadrom, djed po majci je bio austrougarski oficir koji je službovao u Zagrebu. Oca su ustaše tijekom Drugog svjetskog rata odvele u zarobljeništvo, nas su protjerali. Unatoč svemu, nikad mi na pamet nije palo da su to učinili Hrvati, učinili su to radikalni ljudi kakvih, nažalost, ima uvijek i ima ih svugdje. Svašta smo kao obitelj prošli, ali to nikad nisam pripisivala ljudima određene nacionalnosti. Kako bih i mogla biti, kad ni sama nisam niti jedne određene narodnosti", kazala je Glasu Istre te istaknula kako je oduvijek bila otvorena prema svima, a jedino što ne voli su nacionalisti.

Od 1949. godine se bavi sportskim novinarstvom kao vanjska suradnica. U početku piše za Narodni sport, kasnije sudjeluje u radijskom programu Radio Zagreba, a povremeno surađuje s Vjesnikom, Slobodnom Dalmacijom, Oslobođenjem i nizom drugih tiskovina. Iznimno cijeni i poštuje velikoga novinara Hrvoja Macanovića, za kojega kaže, piše HRT, da ju je svemu što zna on naučio. Od 1957. godine je zaposlena na Radio Televiziji Zagreb, prva je sportska reporterka u Hrvatskoj, osnivačica sportske redakcije televizije i njezina prva urednica, ujedno prva urednica u cijeloj Euroviziji, surađuje u svim programima TV Zagreb. Pokrenula je prvo jutarnje vježbanje uz TV ekran (emisija „Vježbajte s nama“) 1958. godine, a zajedno sa Žuži Jelinek u emisiji „Porodica i domaćinstvo“ je organizirala prvu modnu reviju u studiju (tada je sve bilo uživo, nije bilo tehnologije koja bi to snimila).

U razgovoru za časopis Nada 1982. godine, prenosi Yugopapir, Milka se prisjetila početaka svoje karijere koju je gradila kao sportska novinarka, što je za ono vrijeme – u najmanju ruku – bilo neuobičajeno. Babović je novinarki časopisa Nada priznala da je imala problema s muškim kolegama i s muškim svijetom uopće.

„Počela sam raditi kao pripravnik u Narodnom sportu 1949. godine, a 1951. sam postala član Društva novinara Hrvatske. Na televiziji sam se zaposlila 1957. godine. Onda je tek nastala jedna izvjesna pobuna – to je mimo svijeta, jer sam ja tada, recimo, samo govorila o klizanju, ali sam govorila i čitala vijesti i komentirala nogometne utakmice. Javljala sam se kao jedina žena, tako da su ... vrlo loše su me primili, gledalište me nije trpilo. Nije bilo zamjerke da ne znam, nego, nije im se svidjelo. To nije bio običaj. A i u krugovima kolega, neki su mi znali svjesno ili nesvjesno, otežati život što su izrekli svoje mišljenje 'to nije za nju', a drugi su mi direktno rekli 'mi nemamo ništa protiv toga što govoriš, ali jednostavno, ne paše ti'“, prisjetila se slavna sportska komentatorica koja je zbog specifičnog načina komentiranja postala „trademark“ TV prijenosa umjetničkog klizanja.

Osim nebrojenih reportaža i javljanja sa svih sportskih događaja širom zemlje, kao reporter i komentator radi i na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. i Münchenu 1972. godine, na Zimskim olimpijskim igrama u Innsbrucku (1964. i 1976.), Grenobleu (1968.), a na ZOI u Sarajevu 1984. je zamjenica voditelja Press centra. Tijekom karijere kao komentator prati atletiku (šest Europskih prvenstava), klizanje, gimnastiku, veslanje, konjički sport, skijaško trčanje i brzo klizanje. Za vrijeme Igara u Lake Placidu 1980. radi kao instruktor EBU (Eurovizije) u obliku pomoći u organizaciji prijenosa s OI. Za potrebe Olimpijade u Sydneyu 2000. godine sudjeluje u izradi sustava za praćenje modernoga petoboja, a za Salt Lake City (ZOI 2002.) za potrebe sustava praćenja klizanja.

Istodobno s radom na TV Zagreb, piše HRT, sudjeluje i u drugim redakcijama, uređuje i rubriku o sportu u dječjem listu Smib (od 1970-1981.), suradnica je Plavoga vjesnika, a surađivala je i u drugim novinama i časopisima. Bila je koautor dijela Hrvatske opće enciklopedije (slova „H“ i „I“), te članica uređivačkog odbora stručnog časopisa Povijest sporta (izlazio 1970.-1999.). Predsjednica je Sekcije sportskih novinara Hrvatskog novinarskog društva (danas Hrvatski zbor sportskih novinara) od 1974. do 1978. godine, a aktivno je sudjelovala u organizaciji domaćinstva čak dva kongresa AIPS-a (Svjetske udruge sportskih novinara) u Dubrovniku (1970.) i Splitu (1978.). i do zadnjeg dana je bila aktivna članica HZSN-a.

U dva mandata bila je članica Jugoslavenskog olimpijskog odbora. Od 1978. do 1982. godine u Izvršnom vijeću Skupštine grada Zagreba, kao izabrana građanka zadužena je za uvjete u osnovnim školama, a za vrijeme njezina mandata gradi se i prvi bazen uz školu, za obuku neplivača.

Do kraja života ostala je vjerna novinarskoj etici i kodeksu. Mnogi kolege su ju smatrali suviše strogom ali, kazala je za Glas Istre, nije bila takva. „Ja jednostavno nisam bila sklona kompromisima i to je sve. Voljela sam red, da svatko zna što treba raditi. Nisam dala ni da se u redakciji psuje i tko je psovao morao je staviti u jednu kasicu sitni novac. Ali od svega mi je bilo najgore kašnjenje, to nisam dozvoljavala". 

Našalila se kako možda i nije bila prava novinarka jer je dočekala 1991. godinu bez čira na želucu. Novinar HRT-a, Aleksandar Stanković, u objavi na Facebooku konstatirao je kako se o Milki više-manje sve zna, a ne zna se možda još samo da je nakon umirovljenja odbila ponudu moćne telekomunikacijske kompanije da za pedesetak tisuća kuna snima reklame, uz obrazloženje: „Znate, ja jesam u mirovini, ali na neki način još uvijek sam obavezna svojoj matičnoj kući HRT-u, koji ne dopušta djelatnicima da snimaju reklame pa ću vas morati odbiti, jer kakav bih ja to primjer bila mlađim kolegama“. Naravno da Milku HRT više ničime nije obvezivao, piše Stanković, ali to je „takav soj ljudi, nema ih puno, pravilno su raspoređeni, kao martiri na nemirnom moru, što pokazuju gdje su luke i utočišta“. Iako je i u starosti bila neumorna, mlađe generacije je se sjećaju po emisiji „Ples sa zvijezdama“, o starosti je govorila, prisjeća se Stanković, „brutalno iskreno“.

Babović je za života bila dobitnica mnogobrojnih nagrada, između ostalih: 1974. „Zlatno pero“ Hrvatskog novinarskog društva; Ordena bratstva i jedinstva; 1977. Nagrada Grada Zagreba za promociju sporta i tjelesne kulture u radu s djecom, ženama i bolesnim osobama; 1994. za životno djelo Hrvatskog zbora sportskih novinara; 2002. Nagradu „Milan Grlović“ HND-a, za iznimno ostvarenje; 2004. od HND-a za 55 godina bavljenja novinarstvom, 2014. godišnja, a 2018. i nagrada za životno djelo „Franjo Bučar“.

Bila je borkinja za prava žena, cijeli se život trudila ukloniti predrasude prema ženama, u sportu i u životu. 

„Ženama je danas vrlo teško, ali one moraju nastojati, i to još nekoliko generacija da se izbore“, istaknula je 1982. godine žena kojoj ženska prava nisu bila floskula – ona se za njih, bit će joj zahvalne mnoge generacije žena, sama izborila.

Lupiga.Com

Naslovna stranica: screenshot/YouTube