Ovih dana u modi su izvinjenja i isprike. Čelnici ovih malih balkanskih naroda posljednje vrijeme intenzivno pohode susjedstva i komšiluke te se tobože izvinjavaju zbog zločina počinjenih još prije više od 15 godina. Boris Tadić „pokajao“ se u Vukovaru, Ivo Josipović u Paulin Dvoru, Milorad Dodik to je učinio pred parlamentom Republike Srpske, a Bakir Izetbegović u eteru beogradske televizije B92. Licemjerja, dakle, na pretek, više nego ikada, a obraz ovog posljednjeg neće se osvijetliti ni u sljedećem tekstu

Nakon što se Milorad Dodik, kao zadnji u nizu, ispričao za sve zločine koje su Srbi u proteklom ratu počinili nad drugim narodima, možemo slobodno reći da smo dosegnuli dno dna. Vrlo je upitno koliko se ozbiljno može prihvatiti isprika iz usta nekoga tko je prije samo par tjedana sablaznio ovdašnju javnost relativizirajući zločine u Srebrenici i tko i dan danas čim progovori sije mržnju, kao da samo što nije započeo novi rat. Sljedeći za ispriku valjda je na redu Radovan Karadžić, a odmah nakon njega očekujemo da to učine i Vojislav Šešelj te Mladen Naletilić Tuta, dok će im se iz mračnog Hadovog carstva video linkom pridružiti i Slobodan Milošević, koji je zajedno s Franjom Tuđmanom i Alijom Izetbegovićem „složio grupno saopštenje“.

 
Zna narod, a zna i Bakir koliko su on i njegov otac učinili na sankcioniranju zločina Armije BiH

Ovaj posljednji u tome ima već i familijarnog iskustva, jer njegov sin Bakir, koji odnedavno prkosno nosi titulu bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, već je prije dva tjedna na beogradskom B92 izrekao jedno izvinjenje. „Izvinjavam se za svaku nevinu žrtvu Armije BiH“, rekao je tom prilikom i otvoreno slagao kako se njegov rahmetli otac trudio da se otkriju i kazne počinitelje svih zločina, iako su i on i otac znali da su godinama nakon rata dužnosnici njihove SDA, odgovorni za brojne zločine, i dalje obnašali razne šerifske dužnosti u više bosanskohercegovačkih gradova.

 
Znao je i Bakir za zločine odreda El mudžahid, kao što je znao i otac mu Alija

Izvinjenje je uglavnom promaklo hrvatskoj javnosti, a bilo je poprilično blijedo, izvan konteksta i sasvim neuvjerljivo. Upravo toj temi posvetili su mjesta u posljednjem broju sarajevskog tjednika Slobodna Bosna, a nismo odoljeli da u nastavku ove novice taj tekst ne podijelimo s vama. Inače, istom tjedniku prije tri godine ekskluzivni intervju je dao Ramiz Delalić Ćelo i naslovljen je s "Ubijao sam za Aliju", a te će informacija dobro doći pri čitanju sljedećeg teksta. O Bakiru dosta toga još uvijek nije rečeno, ali i ovo je neki početak …

Alija Izetbegović tvrdio je, a možda je i vjerovao, da branioci i žrtve ne mogu biti i ratni zločinci. «Caco je jedno vrijeme bio heroj, a kasnije je bio zločinac», kazao je nekoliko godina poslije rata Alija Izetbegović. Svi oni koji su u skladu sa zakonom radili svoj posao i zločin tretirali kao zločin nazivani su izdajicama. Na toj matrici funkcionisao je čitav vojno-policijski i sigurnosni sustav koji je svojim činjenjem, odnosno nečinjenjem, podržavao zločine i kriminal. Oni koji se nisu slagali sa takvom politikom bili su izloženi pritiscima i polako ali sigurno odstranjivani su sa rukovodnih mjesta u vojsci i policiji. No, bilo je i obračuna sa nepodobnima u sopstvenim redovima, koji su pored toga bili i ratni zločinci.

Najbolji primjer za to bila je vojno-policijska akcija Trebević 2. Komandant 10. brdske brigade Mušan Topalović Caco, koji je odgovoran za jezive masovne grobnice Kazani iz koje su izvađena tijela tridesetak ubijenih/masakriranih srpskih cvila, ubijen je na do sada nerazjašnjen način 26. oktobra 1993. godine od strane legalnih vojno-policijskih snaga u Sarajevu. Sa dvanaestogodišnjim zakašnjenjem sarajevsko Kantonalno tužilaštvo 2005. godine otvorilo je istragu o njegovoj smrti, koja do dana današnjeg nije rezultirala podizanjem optužnice. S druge strane, Okružni vojni sud u Sarajevu je Cacine najbliže saradnike i egzekutore osudio na sramno niske zatvorske kazne jer je Okružno vojno tužilaštvo usljed pritisaka preinačilo optužnice pa im je, umjesto za ratne zločine, suđeno za «obična» ubistva. O tome je slučaju tajnu u grob odnio tadašnji zamjenik okružnog vojnog tužioca Ljubomir Lukić, koji je i sam bio žrtva Cacinih «kažnjeničkih» odreda, a koji je nakon zarobljavanja i četvorodnevnog prebijanja pušten na intervenciju tužioca Mustafe Bisića.

Dosadašnji bilans suđenja za zločine na Kazanima izgleda ovako: za krivično djelo ubistva osuđeni su Zijo Kubat, Refik Čolak, Esad Tucaković i Mevludin Selak - na po 6 godina zatvora, Omer Tendžo i Akid Alibašić - na po 4 godine i 4 mjeseca zatvora, Senad Hasić, Samir Seferović, Sabahudin Žiga, Samir Ljubović, Esad Raonić i Senad Haračić - na po 10 mjeseci zatvora, Armin Hodžić na 5 godina i 8 mjeseci zatvora, dok je Sead Kadić osuđen na 4 godine zatvora. Cacin podređeni Samir Bejtić je, nakon što je prvostepenom presudom bio osuđen na 14,5 godina zatvora za ubistvo, premlaćivanje i ratni zločin, oslobođen optužbi. Ovdje valja spomenuti da su se svi optuženi nakon okončanja rata našli na slobodi, što važi i za Bejtića, jedinog osuđenog za ratni zločin. Naime, Bejtiću je izrečena presudu za ratne zločine na Kazanima, koju je, nakon žalbe Bejtića, poništio Vrhovni sud i postupak vratio na početak.

Vijeće Kantonalnog suda na čelu s predsjedavajućim Jasenkom Ružićem je 27. juna 2008. oslobodilo Bejtića optužbi, a nakon uložene žalbe Kantonalnog tužilaštva slučaj Bejtić još uvijek se vodi pred Vrhovnim sudom FBiH. Ipak, nakon oslobađajuće presude Bejtiću jedini sarajevski ratni zločinac ostao je Mušan Topalović Caco, ubijeni komandant 10. brdske brigade, "likvidiran prilikom pokušaja bjekstva" u noći 26. oktobra 1993, kada se država BiH obračunavala, ne sa zločincima, već s kriminalcima u vlastitim redovima.

JESU POČINILI ZLOČIN, AL SU DOBRI BORCI

Sam Alija Izetbegović je najmanje u dva navrata tokom trajanja rata javno osudio zločine pripadnika Armije BiH, najavivši pokretanje istrage i kažnjavanje odgovornih. Prvi slučaj je tragičan dogadjaj iz novembra 1993. godine, kada su u Fojnici ubijeni fratar franjevačkog samostana fra Nikica Miličević i vikar Leon Mate Migić. Pokrenute su dvije istrage. Jednu su vodili pripadnici Vojne bezbjednosti Armije BiH, a drugu Centar službi bezbjednosti (CSB), odnosno civila policija. Da su kojim slučajem vojni bezbjednjaci rješavali ovaj slučaj, odgovorni se, po svemu sudeći, nikada ne bi suočili sa pravdom.

Naime, iako su pripadnici CSB-a otkrili počinioce gnusnog zločina, (četvorica pripadnika jedinice Frke iz Visokog), Ramiz Krlašević, tadašnji šef Policijske uprave Novi Grad, proveo je dva mjeseca u Visokom čekajući da mu Vojna policija izruči krivce. Nakon što su mu visoki vojno-obavještajni dužnosnici rekli da njihov ostanak na slobodi podržava «državni vrh», tadašnji načelnik CSB-a Munir Alibabić Munja telefonom je pozvao Aliju Izetbegovića koji mu je rekao da on ne štiti zločince.

Dva dana nakon tog telefonskog razgovora četvorka osumnjičena za ubistvo fratara predata je Okružnom vojnom tužilaštvu u Sarajevu. Miralem Čengić, Nedim Zerdo, Semin Mušinbegović i Vahid Begić sredinom juna 1994. izvedeni su pred Okružni vojni sud s optužnicom koja je Čengića teretila da je izvršio ubojstvo, a ostale da su to prikrivali. Okrivljeni Čengić priznao je ubojstvo a Okružni vojni sud proglasio ga je krivim i izrekao mu zatvorsku kaznu od 11 godina. Nakon žalbe i Čengića i Orkužnog vojnog tužilaštva na izrečenu presudu Vrhovnu sud BiH mu je 1995. godine zatvorsku kaznu sa 11 povećao na 15 godina zatvora. Nedim Zerdo, Semin Mušinbegović i Vahid Begić, koji su optuženi za krivično djelo neprijavljivanja počinjenog ubistva za koje su znali, također su proglašeni krivim i kažnjeni zatvorom od po šest mjeseci.

Nakon ubistva dvije djevojčice u tada okupiranom sarajevskom naselju Grbavica Alija Izetbegović je osudio taj zločin i najavio kažnjavanje odgovornih. Međutim, uprkos Izetbegovićevim najavama, odgovorni za ovaj zločin nisu privedeni i nisu kažnjeni. Naime, u izvještaju Vojne bezbjednosti navedeno je da je taj zločin počinio umno poremećeni pripadnik Armije BiH koji, obzirom na njegovo psihičko stanje, nije mogao biti izveden pred sud. Komandanti i nalogodavci koji su (zlo)upotrijebili umno poremećenog vojnika za izvršenje zločina nikada nisu istraživani, niti procesuirani.

HEROJI, A NE ZLOČINCI NA KOVAČIMA

Govoreći o svijetlim primjerima obračuna svog rahmetli oca sa ratnim zločincima i kriminalcima u redovima Armije BiH, Izetbegović junior zaboravlja da je zločinac Mušan Topalović Caco 26. novembra 1997. godine ekshumiran iz humke NN i, na dženazi, koja je po masovnosti (petnaestak hiljada ljudi) mogla parirati samo dženazi njegovog oca Alije Izetbegovića, slavodobitno prenijet od Careve džamije do Memorijalnog centra Kovači, gdje je sahranjen. Danas njegovo tijelo leži u prvom redu, naspram turbeta Alije Izetbegovića, a o kakvoj se trajnoj poruci roditeljima i djeci njegovih žrtava radi, nije potrebno detaljnije objašnjavati.

Impresivno turbe Alije Izetbegovića na sarajevskom groblju Kovači

Na istom mezarju, deset godina kasnije ukopan je i Cacin ratni saradnik Ramiz Delalić Ćelo, komandant 9. brdske brigade, široj javnosti poznat kao optuženik u brojnim sudskim procesima i kao akter oružanih obračuna. Godinama mu je suđeno za ubistvo srpskog svata na Baščaršiji 1992. godine. U Memorijalnom centru Kovači pokopan je još jedan velikan otpora, komandant Vojne policije Starog grada Taib Torlaković, kojeg je u januaru 2004. godine raznijela bomba postavljena ispod sjedišta njegovog BMW-a. Da li je zločincima i kriminalcima mjesto na Kovačima, neposredno uz mezar njegovoga oca, borca protiv svake vrste nasilja i netrpeljivosti, treba pitati Bakira Izetbegovića, koji možda nije mogao spriječiti njihov ukop u Memorijalnom centru Kovači, ali njegova stranka sigurno jeste!

ARMIJSKI SAT VREMENA NEKAŽNJENOG ZLOČINA

"Kada saberete sve žrtve Armije BiH za četiri godine rata, to je manje nego što je žrtava bilo za sat vremena u Srebrenici", rekao je Bakir Izetbegović i vjerovatno je u pravu. Ali, to ni njega, ni njegovog oca, ni državu na čijem je čelu bio ne oslobađa odgovornosti za «sat vremena zločina» koje su počinili pripadnici Armije BiH od Grabovice, preko Uzdola, do Vozuće... Da su kojim slučajem nadležni vojni i policijski organi radili svoj posao, privodili i hapsili odgovorne za zločine, a pravosuđe ih kažnjavalo, Haški tribunal ne bi imao razloga podizati optužnice protiv Amira Kubure, Envera Hadžihasanovića, Sefera Halilovića, Rasima Delića... koji nisu odgovarali za zločin koji su počinili, već za zločin koji nisu spriječili i sankcionisali.

Slobodna Bosna