U ZEMLJI ČUDESA: Mrak u glavi osobe koja ima ovlast da objavi rat
„Moja šefica kabineta koja je danas ovdje je Zagorka i ona uvijek inzistira da se dolazi ne samo na Festival već i da se što više posjećuje Zagorje i zato ćemo je danas staviti u središte pozornosti i da otpjevate onu prekrasnu popevku 'Došel bum doma sel si bum pod brajde', koju smo pjevali s vojnicima u Afganistanu, jer je to jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje“, rekla je proteklog vikenda hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uoči Festivala kajkavskih popevki u Krapini.
TVORNICA SKANDALA KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ: Ako treba i lagat ćemo za Hrvatsku
VIKTOR IVANČIĆ: Granični slučaj gospođe Kitarović
I TO JE MOGUĆE: Kako je Kolinda Grabar-Kitarović ostvarila fantastičnu političku karijeru
Predsjedničin gaf uočili su ubrzo savjesni novinari koji su primijetili da je pjesma za koju aludira da je bila zabranjena za vrijeme takozvanog jugoslavenskog socijalističkog mraka, zapravo nastala 1999. godine, kada je taj mrak navodno potisnula prosvjetljujuća nacional-kapitalistička paradigma.
Predsjednicu je demantirao i sam autor pjesme Rajko Suhodolčan navodeći da je predsjednica možda pomiješala tu pjesmu s pjesmom „Ak sam ti srčeko ranil“. Budući da je i jedan od najvećih autoriteta za kajkavsku popevku ostao zatečen onim što je čuo i kao da se ni sam nije mogao sjetiti koje su to kajkavske pjesme mogle biti zabranjene ili mu je to bio prvi glas za takvu rabotu, iz glave je izvadio popevku „Spoved“ u narodu poznatiju kao „Ak sam ti srčeko ranil“. Zašto je Rajko Suhodolčan kao primjer naveo baš tu pjesmu, u kojoj se ne spominje ni Hrvatska, ni Hrvatsko zagorje, ni domovina, ni bregi, ni zipka u kojom domovina spi, ni sve ono što je izražavalo domoljublje, nego sentimentalnu pjesmu ljubavlju ranjenoga lirskog subjekta?
Jedina riječ koja bi mogla pobuditi kontroverzu u spomenutoj pjesmi, nalazi se u samom naslovu, a to je riječ spoved, koja znači ispovijed. Teško da bi itko iz konteksta pjesme mogao zaključiti da je riječ o katoličkom sakramentu svete ispovijedi koja se obavlja u crkvi, a ne o ispovijedi zaljubljene osobe, odnosno lirskog subjekta, koji se boji da je odajući se piću, bančenju i drugim užicima, zapostavio ili povrijedio svoju voljenu. I opet, čak da je pjesma i napisana sa suptilnom namjerom podrivanja komunizma ili socijalizma, teško da bi ikoji partijski komesar ili udbaš, čak i kad bi razumio jezik kojim je pjesma pisana, pa tako i naslov, otišao toliko daleko da zabrani izvedbu te popevke.
Dakle, prema svemu navedenome, nema racionalnog objašnjenja kojim bismo mogli opravdati vađenje pjesme „Spoved“ kao reprezentativnog primjera zatiranja slobode govora odnosno zabrane pjevanja u mračno doba Jugoslavije. Pjesma je ipak spomenuta u kontekstu „prohibicije“ i neki razlog za to mora postojati, a taj razlog može se dokučiti jedino u sferama iracionalnog odnosno osjetilnog. Da bismo pokušali dokučiti koje bi kontroverze u vrijeme Jugoslavije mogla izazvati spomenuta pjesma, trebali bismo vladati osnovnim nacionalističkim mitovima, u čiju genezu – norvalske i ine emigrantske skupine – nećemo sada ulaziti, a koje čitateljima serviraju domaći nacionalistički portali. Navedimo neke:
1. U Jugoslaviji je samo jedan način prosvjedovanja protiv komunizma – odlaskom u crkve.
2. Kako bi smanjili broj vjernika na misama, lokalni komunistički vlastodršci stvaraju psihozu straha, pritiscima i raspačavanjem protuvjerske literature.
3. Za vrijeme bogoslužja, agenti tajne policije Udbe bilježe tko ulazi u crkve. Ponekad i fotografiraju vjernike.
Imajući sve to na umu, moguće je zamisliti da je u slučaju pjesme „Spoved“ riječ o autocenzuri osoba koje su tu pjesmu pjevale, dakle samonametnuti strah da će ih netko kazniti samo zato što pjevaju pjesmu koja u naslovu ima riječ iz liturgijskog leksikona.
(IZVOR: monografija općine Sračinec)
Gornja fotografija prikazuje crkvu u jednom selu na sjeveru Hrvatske u kraju u kojem su kajkavske popevke popularne. Nastala je 1985. godine. Ljudi djeluju pristojnije i sretnije nego danas i čini se da ih je puno više išlo na misu u mračno doba Jugoslavije nego što ih to čini danas. Ne djeluju kao da prosvjeduju protiv ičega, pa tako ni protiv komunizma, ne vidi se na licima ljudi psihoza straha niti plaćenici koji raspačavaju protuvjersku literaturu. Nema tajnih agenata Udbe koji bilježe tko ulazi u crkvu niti djeluje uvjerljivo da je ovu fotografiju napravio udbaš kako bi prokazao izdajnike, ali je zato predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović prvog dana nastave u novoj školskoj godini posjetila jednu hrvatsku gimnaziju i upozorila učenike da razmisle hoće li jednog dana upisati studij povijesti i arheologije, jer „možda u ovom trenutku neće naći radno mjesto“. Neugodno su nastavnici s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu bili iznenađeni takvom izjavom jer smatraju nepriličnim da predsjednica Republike sugerira učenicima što da ne studiraju namećući im potrebu da autocenzuriraju svoje snove i nade. Predsjedničina se gesta i mozak ni po čemu ne razlikuju od mozga skiciranih partijskih komesara i udbaša zbog kojih ljudi cenzuriraju ono što jesu i ono što osjećaju.
Što se tiče fotografije, preuzeta je iz monografije općine Sračinec, pa čak i prema pratećem tekstu, teško je povjerovati da im je svetkovine itko zabranjivao, ili da im je zabranjivao da pjevaju zagorske pjesme u kojima se spominje domovina, zipka, bregi, čak ni one s dijalektalnim umanjenicama, ili ih upozoravao neka ne upisuju humanističke studije, a jedini mrak koji danas ljudi s fotografije mogu vidjeti, ako su živi, vjerojatno je mrak u glavama ljudi koji govore gluposti, a imaju ovlasti da objave rat.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Hina
@Verena
Demokratija, sama po sebi, nije funkcionalan sistem - ona još mora evoluirati da bi to postala, jer je u ovom trenutku tek nešto malo bolja od autokratije.
Analizu možemo započeti parafrazom Platonove izjave: "Vidiš li, prijatelju, ona tri čobanina na livadi? Dokle god ta tri čobanina imaju mogućnost da preglasaju Sokrata i mene, ja ti, moj prijatelju, u demokratiju ne verujem". Demokratija bi trebala biti zasnovana na odlukama većine, ali je glavno pitanje KAKVI ljudi čine većinu u društvu? Odgovor je: uglavnom prosečni. To znači da je demokratija, zapravo, vladavina prosečnosti - to je sistem u kojem prosečna (i nedovoljno obrazovana) većina, s manjkavim poimanjem života i društvenih procesa, obično preglasava progresivniju i obrazovaniju manjinu koja te procese razume mnogo bolje.
Kada tome dodate i bezbroj puta u istoriji potvrđenu činjenicu da je ta većina, usled svoje nedovoljne ostvarenosti (o nedovoljnom obrazovanju da i ne govorimo), po pravilu veoma podložna medijskim manipulacijama (naročito onim od strane populista, koji s neba pa u rebra nude olaka rešenja), dobijate društvo u kojem moralni talog, upravo putem tih manipulacija, uspešno navodi prosečnu većinu da podrži ono što je u interesu isključivo i jedino tog taloga, a nikako u opštem. Progresivna i obrazovana manjina to prepoznaje, ali po pravilima demokratije biva preglasana od strane većine koja glasa protiv svojih vlastitih interesa, a da toga nije ni svesna.
Još kada se uzme u obzir da su Srbi očigledno jedini narod u Evropi čija su prosečna inteligencija i obrazovanje zapravo ispodprosečni, onda je više nego jasno zašto su baš kod nas manjkavosti demokratije toliko uočljive.
Možda bi bilo najbolje da se nekakve promene u tom smislu započnu time što bi se uvelo pravilo da svako ko želi da glasa mora najpre položiti test inteligencije, kao i elementarnog poznavanja makar najosnovnijih društveno-političkih pojmova (šta su to levica, centar, desnica...) i da se pravo glasa omogući samo onima koji se pokažu da su iznad proseka. Nažalost, mislim da bi se takvoj ideji teško mogli privoleti oni (ispod)prosečni, koji pošto-poto žele da baš oni budu ti koji odlučuju. Zato imam i jedan alternativni predlog: da se uvede princip negativnog glasanja: imate, recimo, na listi deset kandidata za predsednika i vi na listiću zaokružujete sve one za koje smatrate da se ne bi smeli naći na toj funkciji, a pobedu odnosi onaj koji ima najmanje negativnih glasova. Naravno, podrazumeva se da svi kandidati moraju biti predstavljeni u svim medijima s nacionalnom pokrivenošću duži vremenski period, kako bi se tačno znalo ko šta zastupa. Pri takvom glasanju, "ljudi" kao što je, recimo, Vučić, nikada se ne bi našli na državnoj funkciji, jer bi uvek dobijali veliki broj negativnih glasova. Ovaj se princip, uz omanje modifikacije, može primeniti i na sve druge izbore.